Vlatko Marković

Vlatko Marković
Osobni podatci
Rođenje	1. siječnja 1937.
Smrt	23. rujna 2013.
Položaj	Počasni predsjednik HNS-a
Mlađi uzrasti
	NK Iskra
Igračka karijera*
Godina	Klub	Nast. (gol.)
1957. - 1958. 1958. - 1965. 1966. 1966. - 1967. 1967. - 1968.	NK Čelik NK Dinamo Wiener SK FC Gantoise Austria Wien
Reprezentativna karijera
1961. - 1962.	Jugoslavija	0016 0(1 ag)
Trenerska karijera
1971. - 1973. 1973. 1974. - 1976. 1977. - 1978. 1978. - 1980. 1980. - 1981. 1983. 1985. - 1986. 1988. - 1989. 1990. - 1991. 1992. 1993. - 1994.	NK Zagreb Jugoslavija do 23 Standard de Liège OGC Nice HNK Hajduk Split NK Dinamo Zagreb OGC Nice NK Dinamo Zagreb SK Rapid SK Rapid NK Dinamo Zagreb NK Dinamo Zagreb Hrvatska
Bilješke
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima broje se samo za ligu iz koje je klub. * Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima zadnji su put ažurirani 23. rujna 2013.
Portal o životopisima
Portal o športu

Vlatko Marković (Bugojno, 1. siječnja 1937. - Zagreb, 23. rujna 2013.), nogometaš, nogometni trener, počasni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza.

Potječe iz trgovačke obitelji. Završio je Fakultet fizičke kulture u Zagrebu (specijalnost nogomet). Vlatko Marković je poslije Brune Kneževića, prvi profesionalni nogometaš predsjednik HNS–a. Posebice je uspješan u financijskom osamostaljenju Saveza i pronalaženju sredstava za brojne djelatnosti Saveza, kojem je na čelu. Sredinom 2001., nakon 90–godišnjeg podstanarstva i mijenjanja adrese Saveza, konačno je, uz podršku FIFA–e i poslovnih prijatelja, HNS konačno uveo u vlastiti dom, u Kuću hrvatskog nogometa, u Rusanovoj 13 u Zagrebu.

Utemeljitelj je Nogometne akademije HNS-a, koja je u najkraćem roku osigurala najviši UEFA status, pravo na izdavanje UEFA PRO diplome, najviše stručno zvanje za trenere u Europi.

Prvi je Hrvat s nazivom predsjednika jedne Komisije u UEFA–i, predsjednik je Komisije za tehnički razvoj. Ostvario je odličnu suradnju HNS–a s brojnim nacionalnim savezima, te odigravanje prijateljskih utakmica s najjačim reprezentacijama Europe i svijeta. Osigurao je vrlo visoke iznose u poslovnom partnerstvu HNS–a, te stvorio široki krug sponzora. U razvoju hrvatskog nogometa dao je punu nogometnu samostalnost Udruzi klubova 1. HNL. Omogućio je davanje financijske, kao i pomoći u opremi brojnim amaterskim klubovima, kao i klubovima koji su pretrpjeli štetu prilikom agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu, te obnovi objekata.

Bolovao je od Alzheimerove bolesti, a posljednjih je dana dobio upalu pluća koja mu je dodatno pogoršala zdravstveno stanje. Umro je u Zagrebu u 76. godini.

Igrač

Kao nogometaš proveo je u kopačkama više od 15 godina. Na početku karijere nastupao je za Iskru iz Bugojna i Čelik iz Zenice. Kada je doputovao iz svog Bugojna na školovanje u Zagreb prijavio se za Dinamo, u kojem je nastupao punih deset godina. Potom je 4 godine igrao za momčadi bečkih klubova FC Austria i SK Rapid.

Reprezentativac

U reprezentaciji bivše države nastupio je 16 puta (postigao je jedan autogol), prvi put protiv Mađarske u Beogradu (7. svibnja 1961., 2:4), a zadnji put 30. rujna 1962. u Zagrebu protiv Njemačke (2:3). Bio je sudionik Svjetskog prvenstva 1962. u Čileu, kada je YU–sastav osvojio 4. mjesto. Tom prigodom je bio izabran u najbolju momčad SP.

Trener

Kao trener vježbao je najprije NK Zagreb. Vodio je zlatnu generaciju Zagreb 1970-ih Pere Močiboba, Željka Smoleka, Drage Rukljača i drugih. S igračima je izlazio i pio i svi igrači su ga obožavali. Dobio je u ruke nadarenu generaciju kojoj je dao svoj pečat, pa su igrači govorili da su oni stvorili njega i on njih. Zatim je vodio belgijski Standard iz Liègea, francusku OGC Nice, HNK Hajduk Split, NK Dinamo Zagreb, te bečki SK Rapid gdje je bio trener i sportski direktor. Sa spomenutim klubovima osvajao je nacionalna prvenstva i kupove.

Izbornik

S U–23 reprezentacijom bivše države osvajio je prvenstvo Europe. Kao izbornik u hrvatskoj reprezentaciji naslijedio je Stanka Poklepovića i u razdoblju od 29. travnja 1993. do 28. veljače 1994. samo je jednom vodio hrvatsku reprezentaciju u utakmici protiv Ukrajine (3:1).

Sportski djelatnik

• Od 1974. do 1978. djelovao je kao instruktor FIFA–e.
• Sudjelovao je u FIFA–inom programu Coca–Cola.
• 1994. izabran je za dopredsjednika HNS–a, i predsjednika tehničke komisije.
• Tijekom tog mandata izabran je 1996. za člana UEFA-ine Komisije za tehnički razvoj.
• 1998. dolazi na čelo HNS–a i funkciju predsjednika obnaša nepuna tri mandata.
• 2000. izabran je za člana FIFA–ine komisije za nacionalne saveze.
• 2002. ulazi u FIFA-inu Komisiju za Goal–projekt.
• 2004. postaje predsjednik Tehničke komisije UEFA-e.
• 2012. proglašen je počasnim predsjednikom HNS-a
• Bio je član Hrvatskog olimpijskog odbora.

Nagrade i priznanja

• 2002. godine dobitnik je Nagrade Matija Ljubek Hrvatskog olimpijskog odbora.
• 2005. godine dobio je Trofej podmlatka, najvišu nagradu Hrvatskog nogometnog saveza.
• 2006. godine Francuski predsjednik Jacques Chirac prvom je čovjeku hrvatskog nogometa dodijelio orden Viteza nacionalnog reda za izuzetne zasluge u promicanju nogometa u Francuskoj i svijetu, koji mu je u rezidenciji francuskog veleposlanika u Zagrebu uručio velikan svjetskog nogometa, tadašnji dopredsjednik Francuskoga nogometnog saveza, a današnji predsjednik UEFA-e, Michel Platini.
• Nositelj je titule Zmaja od Bosne srebrne u Družbi "Braća Hrvatskoga Zmaja".
• Dobitnik je godišnje Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" za 2008. godinu.
• 2009. godine dobio je visoko UEFA-ino odlikovanje "Amicale des Anciens" za dugogodišnje aktivno sudjelovanje na raznim dužnostima u europskoj nogometnoj organizaciji.