Zahumlje (Zahumlje je izvorno ranosrednjovjekovno ime, dok se Hum, odnosno Humska zemlja i Humsko kneštvo pojavljuju u razvijenom i kasnom srednjem vijeku) srednjovjekovno je samostalno područje (sklavinija, kneževina), smješteno u slijevu Neretve u današnjoj zapadnoj Hercegovini i dijelu istočne Hercegovine. Obuhvaćalo je područje uz Jadransko more od ušća Neretve do Dubrovnika, uključujući i Pelješac. Na sjeverozapadu je graničilo s područjem Neretvana i hrvatskom državom, na sjeveru s Bosnom, na istoku sa Raškom i na jugoistoku s Travunjom i Dubrovnikom.
Ston je bio sjedište biskupije (koja se prvi put spominje 877.), a neko vrijeme vjerojatno i sjedište Zahumlja. Glavno središte je bio Blagaj kraj Mostara. U ranome srednjem vijeku bilo je nezavisna država. U 10. stoljeću spominje se kao neovisna oblast s domaćim knezovima (arhontima) pod vlašću domaće dinastije Viševića. U prvoj polovici 10. stoljeća Zahumljem je vladao Mihajlo Višević, koji je bio u političkim vezama s hrvatskim kraljem Tomislavom i sudjelovao u radu sabora u Splitu 925.
U 11. stoljeću pod vlašću je dukljanskih vladara, a od 12. stoljeća dolazi pod vlast raških župana, ali zadržava vlastiti kulturni i politički identitet. U 12. stoljeću, Zahumljem je upravljao brat Stefana Nemanje, Miroslav, a za to područje zanimanje su pokazivali i hrvatsko-ugarski vladari (1198., 1253.). Godine 1198. hrvatski herceg Andrija (kasniji kralj Andrija II.) podvrgava Zahumlje svojoj vlasti. Tijekom 13. stoljeća, Zahumljem vladaju članovi sporednog ogranka dinastije Nemanjića (potomci Nemanjina brata Miroslava: Petar, Toljen, Andrija, Radoslav), no njihova vlast tijekom vremena slabi zbog mnogobrojnih podjela teritorija unutar dinastije. Početkom 14. stoljeća, Hum osvajaju hrvatski velikaši Šubići te nad njim ostvaruju čvrstu vlast do svojeg pada (1322.).