Petar Rajič
| Monsinjor Petar Rajič | |
|---|---|
| naslovni nadbiskup Sarsenteruma | |
| Datoteka:Petar rajic.JPG | |
 | |
| Rođen | Toronto 12. lipnja 1959. |
| Zaređen za svećenika | 29. lipnja 1987.[1] |
| Služba | apostolski nuncij u Angoli te Svetom Tomi i Principu |
| Portal: Kršćanstvo | |
| Portal o životopisima | |
Mons. Petar Antun Rajič (Toronto, 12. lipnja 1959.), hrvatski rimokatolički nadbiskup[2] podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, naslovni nadbiskup Sarsenteruma, od 15. lipnja 2019. apostolski nuncij u Litvi[3], a od 6. kolovoza iste godine i u Estoniji te u Latviji [4]
Djetinjstvo, mladenaštvo i školovanje
Rođen je u Torontu u Kanadi. Potječe iz katoličke obitelji Liberana i Dominike r. Mustapić, hrvatskih iseljenikâ iz Bosne i Hercegovine, točnije iz sela Doljana u župi Dračevo u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, povezanih s Domovinom i sunarodnjacima u novome kraju. Petar je prvi od troje njihove djece. U obitelji provodi mirno djetinjstvo, a u torontskoj župnoj zajednici hrvatskih iseljenikâ nalazi siguran oslonac.
Osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu stječe u katoličkim školama svojega rodnoga grada. Potom na tamošnjemu državnom Sveučilištu studira urbanizam te diplomira u proljeće 1982.
Iako je mogao dobiti dobro plaćen posao u torontskomu uredu za urbanizam, Petar ostavlja lijepu karijeru, koja je pred njim stajala, i udoban život, koji mu je bio na dohvat ruke, te se u svojoj 23. godini odlučuje za svećenički poziv, da bi služio Bogu i ljudima.
Put do svećeništva
Donijevši čvrstu odluku da postane svećenik, ujesen 1982. obraća se tadašnjemu mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Pavlu Žaniću i istodobno stalnomu apostolskom upravitelju Trebinjsko-mrkanske biskupije te ga moli da ga primi kao svećeničkoga kandidata Trebinjsko-mrkanske biskupije u kojoj su rođeni i odgojeni njegovi roditelji. Biskup ga rado prima te mu čak nudi da pođe u Rim na studij filozofije i teologije. Međutim, želeći bolje upoznati tadašnje prilike Crkve u Hrvatâ i ujedno usavršiti svoje znanje hrvatskoga jezika, Petar se odlučuje za filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu.
Nakon uspješnoga završetka školovanja na tome visokome crkvenom učilištu, vrhbosanski nadbiskup mons. Marko Jozinović ga redi za đakona Trebinjsko-mrkanske biskupije, a potom, na svetkovinu apostolskih prvaka svetoga Petra i Pavla, pučki zvanu Petrovo, biskup Pavao Žanić ga redi za svećenika.
Kao mladi svećenik kratko je radio na hrvatskoj katoličkoj župi u Torontu, a potom ga njegov biskup Pavao Žanić šalje na daljnji studij u Rim. Upisuje kanonsko pravo na Fakultetu kanonskoga prava Papinskoga lateranskog sveučilišta i nastanjuje se u Papinskomu hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Ubrzo biva primljen u Papinsku crkvenu akademiju (ustanovu za pripremu budućih diplomata Svete Stolice). Studij kanonskoga prava okončava obranom doktorske dizertacije i akademskim stupnjem doktora.
Diplomat tik uz dvojicu papâ
U diplomatsku diplomatsku službu Svete Stolice stupa 1. srpnja 1993.. Osim hrvatskoga i engleskoga jezika, koji su mu materinski jezici, govori također talijanski i francuski.
Prva diplomatska iskustva stječe u diplomatskim predstavništvima odnosno apostolskim nuncijaturama u Iranu i Litvi.
Premješten u Vatikanu, više je godina radio u Odjelu za opće poslove Državnoga tajništva, poglavito u uredu zamjenika za opće poslove Državnoga tajništva. Istodobno je od srpnja 2001. do prosinca 2009. bio i članom Upravnoga vijeća Vatikanskoga televizijskog središta (Centro Televisivo Vaticano, CTV).[5]
U lipnju je 2003. bio i član službene pratnje pape Ivana Pavla II. za njegova pastirskoga pohoda Hrvatskoj (od 5. do 9. lipnja 2003.) te Bosni i Hercegovini 23. lipnja 2003., to jest 100. i 101. apostolskoga putovanja izvan Rima i Italije.
U srpnju te iste 2003. povjerena mu je vrlo osjetljiva služba: služba prelata predvorja pape Ivana Pavla II. Istu mu službu povjerava i papa Benedikta XVI. nakon svojega izbora 19. travnja 2005.
Počasni naslov kapelana Njegove Svetosti dodijeljen mu je 1. srpnja 1994.,[6] a naslov pak počasnoga prelata Njegove Svetosti 9. rujna 2003.[7]
Nadbiskup i apostolski nuncij
Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2. prosinca 2009. naslovnim nadbiskupom Sarsenteruma i apostolskim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru te istodobno apostolskim delegatom na Arapskom poluotoku.[8]. Papa ga je 27. ožujka 2010. imonovao apostolskim nuncijem i u Jemenu, te u Ujedinjenim Arapskim Emiratima[9].
Dobivši potrebne isprave, za biskupa je zaređen u mostarskoj stolnici odnosno katedrali u Mostaru 23. siječnja 2010. za vrijeme svečanoga Bogoslužja. Zareditelji su bili papin državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone, kao glavni zareditelj, te vrhbosanski nadbiskup metropolit kardinal Vinko Puljić i Mostarsko-duvanjski biskup mons. Ratko Perić, kao suzareditelji zajedno sa svim nazočnim katoličkim biskupima, među kojima su bili svi biskupi članovi Biskupske konferencije BiH (BK BiH) i Hrvatske biskupske konferencije (HBK) te nekolicina biskupâ iz Rima.
Nakon pet godina službe na arapskom poluotoku, Papa Franjo imenovao ga je 15. lipnja 2015. nuncijem u u Angoli te Svetom Tomi i Principu.[10]
Biskupsko geslo
Biskupsko geslo mons. Petra Rajiča glasi: hrv Za slobodu nas Krist oslobodi, odnosno lat. Christus Dominus nos liberavit.
Bilješke
- ↑ Msgr. Petar Rajič imenovan nadbiskupom i apostolskim nuncijem
- ↑ Archbishop Petar Antun Rajič, Catholic Hierarchy, pristupljeno 18.1.2020.
- ↑ Rinunce e nomine, 15.06.2019, Bolletino della Sala Stampa della Santa Sede??, pristupljeno 18.1.2020.
- ↑ Papa Francesco: mons. Petar Rajič nunzio apostolico in Estonia e Lettonia, SIR 6.8.2019.12:06, pristupljeno 18.1.2020.
- ↑ Vidi, na primjer, Annuario Pontificio 2004, Vatikan 2004., str. 1210.
- ↑ Usp. AAS 86. (1994.), str. 1017. [1994%20-%20ocr.pdf],
- ↑ Usp. AAS 96 (2003.), str. 891. [1]
- ↑ Usp. AAS 101. (2009.), str. 1072. [2]; Bollettino della Sala Stampa della Santa Sede, br. 757/2009, od 2. prosinca 2009. [3]. - Vidi i Večernji list Papa imenovao Rajiča nuncijem u Kuvajtu
- ↑ Archbishop Petar Antun Rajič
- ↑ Nadbiskup Petar Rajič imenovan nuncijem u Angoli te Svetom Tomi i Principu Katolička tiskovna agencija, objavljeno 16. lipnja 2015., pristupljeno 19. studenoga 2016.
| ||||||||