Frankapani

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Hrvatska velikaška obitelj
Frankapan
grb Frankapana
grb Frankapana
Država Hrvatska
Etničko podrijetlo hrvatsko
Naslovi banovi, knezovi
Utemeljenje 12. stoljeće
Utemeljitelj Dujam I. Krčki
Izumrli 1671.

Frankapani, Frangipani ponekad i Frankopani, stara hrvatska velikaška obitelj, izvorno poznata pod nazivom knezovi Krčki.

Frankapani, uz Zrinske, spadaju među najznačajnije i najpoznatije hrvatske velikaške rodove koji su od 11. do 17. stoljeća, vrlo usko bili povezani s poviješću, prošlošću i sudbinom hrvatskoga naroda i Hrvatske. Stoljećima su članovi tih velikaških rodova bili nositelji i branitelji Hrvatske od nadmoćnijega osmanlijskoga osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijega habsburškoga carskog apsolutizma i njemačkoga hegemonizma, koji se je u duhu europskoga merkantilizma nastojao učvrstiti u čitavoj Habsburškoj Monarhiji. I prošlost tih dvaju rodova međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od osmanlijskoga osvajača.

Povijest

Stari grb knezova Krčkih (do 1430. godine), prije nego su postali Frankopani
Frankapanski kaštel iz 14. stoljeća

Krčki knezovi Frankapani su jedina obitelj na jadranskim otocima koja se razvila do moći u europskim razmjerima. Smatra se da potječu iz Gradeca – danas napuštenog dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove domaće obitelji plemenita roda bio Dujam I. koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom.

Prvog krčkog kneza Dujma naslijedila su 1163. godine dva njegova sina: Bartol I. i Vid I. Treći sin Bartol II. "bio je valjda još nedorasao, pak tako su otčevinu preuzela dva starija brata". Bartol i Vid bilo je najčešće ime frankapanskih potomaka – sve do Bartola IV. i Vida V.

Krčki knezovi ime Frankapani uzimaju tek nakon mnogo godina svoje prisutnosti na ovim prostorima. Neki povjesničari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku porijeklo iz rimskih vremena. Tako je i ova naša obitelj uzela ime rimskih patricija “FRANGAPANIBUSA” te nakon toga i mijenjaju svoj grb u dva lava (simbol Venecije) koja lome kruh (frangere pane – lomiti kruh).

Do sredine 15. stoljeća, osim otoka Krka, stekli su posjede u županiji Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda Frankapani su izgubili u borbama s Osmanlijama. U 17. stoljeću njihovi posjedi protezali su se od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novoga u Vinodolu. I Frankapani su hrvatskom rodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Među poznatijima su knez Bernardin Ozaljski, sudionik bitke na Krbavskom polju 1493., poznati branitelj Hrvatske i osobito poznat po protuosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu te njegov sin Krsto I. Brinjski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Osmanlija, Mlečana i Habsburgovaca, hrvatski ban, "skrbnik i zaštitnik kraljevstva" kojeg je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu "Vuci", primorski i karlovački general i ogulinski kapetan Vuk Krsto Tržački (oko 1589.-1652.), njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankapan (1643.-1671.) koji se je svom puninom pridružio svomu šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Knezovi Frankapani omogućili su franjevcima dolazak na otočić Košljun na Krku. Ivan VII. i Martin Frankopan dobili su od pape Nikole V. dozvolu (bulu – koja se danas nalazi u samostanu) da franjevci preuzmu “MOSTIR” – Košljun 1447. Godine. Uz pomoć 1000 dukata Ivana Frankapana obnovio se samostan na Košljunu.

Ivan Frankapan – pjesnik, usadio je ljubav za otok i svojoj kćerci Katarini Frankapan. Iako udana u Veneciji i u izgnanstvu, ona oporučno ostavlja drugih 1000 dukata (u ono vrijeme veliku svotu) samostanu na Košljunu – uz uvjet da bude pokopana “u zemlji svojih otaca”. Kod ulaza u crkvu i danas se nalazi njen grob s originalnom nadgrobnom pločom. Katarina je prenesena na Košljun devet godina iza svoje smrti 1529. Godine.

Godine 1671. “Judicium delegatum” – posebno određen sud osuđuje Frana Krstu Frankapana na smrt zato što nije prijavio Petra Zrinskog i što je pozivao na ustanak. Ban Petar Zrinski osuđen je zato što je htio postati vladar.

Knez Fran Krsto Frankapan u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu piše zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti, a Zrinski piše svojoj supruzi Katarini Frankapan – sestri Frana Krste Frankapana:

Datoteka:Zrinski petar pismo.jpg
Pismo Petra Zrinskog supruzi Katarini
"Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. (...)"

I Fran Krsto Frankapan piše oproštajno pismo svojoj supruzi:

"Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli. (...)"

Dopuna rodoslovlja

Grob Nikole VI. Frankapana Tržačkog (oko 1458. – 1523.), unuka Nikole IV., u crkvi Gospe Trsatske u Rijeci. Latinski natpis kaže: Ovdje počiva gospodin Nikola Frankapan krčko-senjsko-modruški knez.

Ravno stotinu godine poslije Vjekoslava Klaića uspjelo se pronaći još jednoga Frankopana. Istraživački Klaićev trud, kao i drugih znanstvenika i stručnjaka bio je toliko ozbiljan da se nije više nailazilo niti na jednoga poznatoga Frankopana te, u proteklom 20. stoljeću pronađen je samo jedan jedini Frankopan. Uspjeh je tim značajniji kad se uzme u obzir da je taj Frankopan pronađen u Skandinaviji, Švedskoj. Tako je došlo do sljedećega prinosa frankopanskoj genealogiji.

Ivan VI., najstariji sin hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikole IV., prvoga s pridjevkom Frankapan, sprijateljio se s Erikom VI. Pomeranskim, kraljem Danske i vladarom skandinavske Kalmarske unije, te je 20-ih i u početku 30-ih godina 15. stoljeća kao Erikov namjesnik živio u Švedskoj. Poslije smrti svoga oca Ivan je postao suban uz brata Stjepana II. i nakon uspjeha švedskih ustanika protiv Danaca, vratio se u domovinu. U Švedskoj mu je ostao sin Matija; ne zna se, za sada, tko mu je bila majka. Naime, do sada je poznata Ivanova žena Katarina, kćerka magnata Ivaniša Nelipića iz Južne Hrvatske, s kojom je Ivan imao sina Jurja I, začetnika cetinske frankopanske loze. Za sad se ne zna tko su bili još jedni Frankopani; radi se o labinskima, u Istri. Zanimljivost u vezi s njima leži i u tome da su u vrelima zapisani u oba poznata hrvatska oblika: Francopano i Francapagna. Zna se za sada za njih dvoje. Prvi je 1505. godine Ioanes Francopano. No, osobito je zanimljiva druga pojava, i zbog imena, jer se ta osoba zove Dona Cathiza Francapagna. Po oblicima prezimena te po obliku ženskog imena, očito su oboje hrvatskoga podrijetla. No, to dvoje ipak ne moraju biti i Frankopani — možda su ti istarski Frankopani podrijetlom bili samo frankopanski službenici ili s nekoga frankopanskog posjeda, pa su zbog toga tako imenovani.[1]

Znameniti Frankapani

Grb "Frankopanovića" prema Fojničkom grbovniku datiranom u 17. st. za koji se drži da je kopija starijega grbovnika vjerojatno iz 16. st. Ovaj grb Frankapani su rabili od 1430. godine

Galerija

Dujam II. Krčki (Croatia).JPG

Dujam II. Krčki
(umro 1317.)

Žikmund Frankopan (Croatia).JPG

Žikmund Frankopan, sin Nikole IV.,
(umro 1486.?)

Frankopan Zagreb.JPG

Krsto Frankopan
(oko 1482. – 1527.)

Statua Frana Krsta Frankopana u Čakovcu.jpg

Fran Krsto Frankopan
(1643. – 1671.)

Zanimljivosti

Torta Frankopan se prema predaji služila na dvoru cara Leopolda I. nakon Urote zrinsko-frankopanske, a bila je ukrašena s dvije ljudske glave, ne veće od oraha, izrađene od marcipana koje su predstavljale odrubljene glave Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Prema priči, marcipanske glave su bečke dame i gospoda ritualno otkidali s vrha torte i naslađivali se. Originalni recept je pronađen u kuharici "Granat Apffel" iz 1697. Autorica knjige je Eleonore Marije Rosalije, kneginja od Eggenberga iz vremena Urote. Ona je bila ganuta sudbinom članova obitelji Zrinskih i Frankopana, poglavito žena pa je najraskošniju od slastica u svojoj knjizi častila imenom Frankopana.[3]

Poveznice

Izvori

  1. ↑ Petar Strčić, Vončinin genealoški, onomasiološki i kronološki pristup Franji Krsti Frankopanu, Kolo, br. 2, 2002.
  2. ↑ Fontes rerum Bohemicarum III
  3. ↑ http://fluminensia.org/torta-frankopan-blagan-za-nepce
Novak.jpg  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Literatura

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Frankapani&oldid=12755"