Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Luvijski jezik

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Luvijski jezik

Države
govorenja:
Regije
govorenja:
Anatolija, sjeverna Sirija
Broj govornika: 0 (izumro oko 600. pr. Kr.)
Rang:
Razredba: indo-europski
anatolijski
luvijski
Jezični kôd
ISO 639-1:
ISO 639-2:
ISO 639-3: [[iso639-3:|]]
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima | Popis jezika
Područja gdje se govorio luvijski

Luvijski jezik izumrli je jezik koji pripada anatolijske skupine indoeuropske jezične porodice. Luvijski jezik zabilježen je u dva oblika ili prema nekim shvaćanjima radi se o dva bliskosrodna jezika: klinopisni luvijski, koji se upotrebljavao u 2. tisućljeću pr. Kr. u jugoistočnom dijelu Male Azije, te hijeroglifski luvijski, koji je većinom zabilježen u 1. tisućljeću pr. Kr. u jugoistočnoj Maloj Aziji i na susjednim područjima Bliskoga Istoka (osobito u Siriji). Klinopisni su luvijski tekstovi većinom vjerske naravi, a zabilježeni su kao citati u tekstovima na hetitskom jeziku. Ti su tekstovi pisani akadskim klinopisom i pohranjeni u hetitskoj prijestolnici Hatuši na čijem se mjestu danas nalazi Boğazkale. Hijeroglifski luvijski natpisi nisu još do kraja razumljivi, među ostalim i zbog naravi hijeroglifskoga luvijskog pisma, u kojem je prisutno mnogo ideografskih znakova. To su uglavnom natpisi na spomenicima luvijsko-hetitskih vladara iz razdoblja 11. do 8. stoljeća pr. Kr., a među njima se ističe hetitsko-fenički dvojezični natpis kralja Azatiwadae iz Karatepea u južnoj Turskoj koji je nastao oko 730. pr. Kr. Luvijskomu jeziku bliski su novoanatolijski licijski jezici, koji su se vjerojatno razvili iz nekoga luvijskog dijalekta.[1]

Izvori

  1. Luvijci, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 11. lipnja 2020.

Vidi još

Vanjske poveznice