Babilonija (asirski: Karduniaš, staroegipatski: Sangar) bila je država i kulturno područje u Mezopotamiji u razdoblju između 1900. pr. Kr. ili 1800. pr. Kr. pa do propasti 539. pr. Kr. Nalazila se na donjem toku rijeka Eufrat i Tigris, otprilike između današnjeg iračkog grada Bagdada i Perzijskog zaljeva. Kulturni centar područja bio je grad Babilon, a tijekom postojanja osvajali su ga i njime vladali vladari više raznih plemena.
Povijest
Povijest Babilonije započinje propašću sumerske civilizacije u koja se u to doba sastojala od niza gradova-država, bez neke snažnije središnje vlasti, a bila je obilježena stalnim borbama za prevlast među vladarima. Usto, bili su suočeni nadiranjem semitskih naroda. S jedne strane pristizali su Amorićani, a s druge su ih pritiskali Elamiti.
Izvori babilonske civilizacije
Babilonska je civilizacija bila mješavina kultura i naroda. Oko 2000. pr. Kr. najjači pečat tome području davali su Akađani, Amorićani i Sumerani. Sumerani i Akađani bili su već dugo prisutni u Babiloniji i u 3. tisućljeću pr. Kr. stvorili snažnu civilizaciju, obično nazivanu sumerskom, čiji je Babilonija bila izravni baštinik. U to doba u Babiloniji bilo je prisutno i nešto Amorićana, no velika migracija njihovih plemena oko 2000. pr. Kr. pridonijela je stvaranju zajedničke, miješane babilonske civilizacije.
Dok su se Sumerani služili jezikom koji se ne može svrstati ni u jednu poznatu lingvističku skupinu, Akađani i Amorićani pripadali su semitskoj jezičnoj skupini. Oko 2000. pr. Kr. upravo akadski jezik, uz snažne amorićanske utjecaje, postaje snažniji od sumerskog, te ga sasvim nadvladava i postaje temeljem babilonske inačice akadskoga. Usto, u uporabi je bio i asirski jezik. Babilonci su preuzeli i sumerski sustav klinopisa, a babilonski su pisari još dugo bili sposobni čitati i pisati sumerski, iako nije bio u širokoj uporabi. Na tom su se jeziku ili na jeziku koji bio snažno njime obilježen, pisani religiozni i znanstveni tekstovi, dok se za trgovinu, državne poslove i svakodnevne potrebe služio babilonski akadski i to sve do 700. ili 600. pr. Kr. kad ga počinje zamjenjivati aramejski jezik, prvo kao govorni jezik, a potom i u službenim spisima. Akadski se ipak nastavio koristiti u nekim krugovima sve do 1. stoljeća.
Osim jezika i pisma, babilonsko je društvo i u drugim područjima bilo snažno pod drevnim sumerskim utjecajima. To se odnosi na književnost, zakonodavstvo, religiju, društvenoekonomski i politički sustav, a najočitije je bilo na jugu Babilonije, gdje je bilo i srce sumerske civilizacije. Pravo zahvaljujući nastavku sumerske kulture u Babiloniji, danas možemo nešto znati o sumerskoj književnosti i religiji.
Rano starobabilonsko razdoblje (oko 2017. pr. Kr. – 1793. pr. Kr.)
Padom treće dinastije Ura, oko 2004. pr. Kr. naznačio je i kraj sumerske civilizacije, dok je osnutak amorićanske dinastije u gradu Isin, nešto sjevernije od Ura, označio početak babilonske. U početku je osnivač isinske dinastije, Išbi-Era bio vazal posljednjeg urskog vladara Ibi-Sina, no ubrzo se osamostalio. Ovo je razdoblje obilježeno većim brojem manjih amorićanskih država koje su se međusobno sukobljavale, te je često jedna od tih državica znala pasti u vlast druge. U tom su neredu najjači takmaci bili gradovi-države Isin i Larsa, pa se stoga rano starobabilonsko razdoblje često naziva i isin-larško doba.
Amorićani
Amorićani su bili pokretačka snaga toga doba. To je ime nosio niz plemena semitske jezične skupine, koja su krajem 3. tisućljeća pr. Kr. u velikom broju pristigla iz područja od Sirije do Arapskog poluotoka. Bili su polunomadi, prezirani od starosjedilaca Babilonije zbog načina života, ali i uzrok straha zbog ratničkih vještina. Neki su od njih došli na miran način u ovo područje, preuzimajući niže poslove, dok su drugi prodirali nasilno. Postupno su prihvatili babilonsku kulturu, jezik i običaje, pa su kasniji vladari amorićanskih dinastija čak nosili i babilonska imena.
Isin
Začetnik isinske dinastije, Išbi-Era, bio je Amorićanin iz Marija, grada na srednjem toku Eufrata, a s čitavom skupinom imigranata doselio se u Isin. Za svoje duge vladavine (oko 2017. pr. Kr. – 1985. pr. Kr.) nije samo postao samostalnim vladarom Isina, nego je zavladao i nad Nipurom i Larsom, pa čak i Urom. Pritom je preuzeo i učinkoviti upravni sustav kakav je postojao u Uru. Ipak, postojale su i razlike: državni službenici u Isinu bili su izrazito podložni vladaru. To je vidljivo i iz njihovih imena: „Išbi-Era-je-život-zemlje“, „Išbi-Era-je-bog-svoje-zemlje“ ili „Išbi-Era-je-moj-bog“.
Nakon smrti Išbi-Ere započinje razdoblje nesigurnosti i stalne borbe s okolnim gradovima-državama. Upravo to koristi Asirija za svoga prvog upada u Babiloniju. Unatoč tome, kulturna je djelatnost u to doba bila izuzetno snažna. U ovome se razdoblju obnavljaju i grade hramovi, nastaju književna djela, te zbirke zakona. Usto, uspostavlja se običaj da vladar izdaje uredbe kojima ispravlja društvene i ekonomske zloporabe.
Larsa
I dinastija iz Larse također je bila amorićanska i ustanovljena otprilike istovremeno s isinskom, oko 2025. pr. Kr., no njezini su vladari, u odnosu na one iz Isina, bili slabiji, sve dok oko 1834. pr. Kr. vlast ne preuzme Kudur-Mabuk. On i njegovo pleme dotad su bili plaćenici Elamita, no kad je Kudur-Mabuk osvojio Larsu, postao je neovisan. Njegova je politika bila ambiciozna i dalekosežna. Čini se da je njegov odnos prema domaćem laršanskom stanovništvu bio dosta dobar. Svoga je sina, Warad-Sina, postavio za vladara Larse (oko 1834. pr. Kr. – 1823. pr. Kr.), a on je sam ratovao u okolici.
Nakon Warad-Sinove smrti Kudur-Mabuk je još bio živ, no ubrzo je za vladara postavio svoga drugog sina, Rim-Sina I., čija je vladavina bila i najduža u povijesti Babilonije (oko 1822. pr. Kr. – 1763. pr. Kr.). To je razdoblje obilježeno pravim procvatom Larse. Kroz vojne pohode (između 1822. pr. Kr. i 1804. pr. Kr.) Rim-Sin I. osvojio je gotovo čitavu Babiloniju, osim krajnjeg sjevera, a 1804. pr. Kr. osvaja i Isin, što označava vrhunac njegova vladanja. Ova pobjeda imala je toliki značaj, da je Rim-Sin I., počevši od nje, datirao sve ostale događaje u svojoj vladavini, tako da je u kraljevskim spisima već za sljedeću godinu pisalo: „Ovo je prva godina otkako je kralj zauzeo Isin“. Usto, to je i prvi primjer u povijesti da se koristi sustav kalendara koji ovisi o nekoj eri. U ovom slučaju, to je isinska era. Ipak, ona se nakon smrti Rim-Sina I. više nije koristila.
Kraj starobabilonskog razdoblja
Kraj ovog razdoblja obilježen je značajnim pojavama. Kulturalno, babilonska je civilizacija prošla kroz godine svoga oblikovanja i sada je bila spremna za procvat. Politički, socijalno i gospodarski, prizorište je bilo još uvijek u priličnom neredu. Budući da se takvo stanje nije moglo dugo održati, sve je bilo spremno za stupanje na scenu jednog od najvećih babilonskih vladara – Hamurabija.
Hamurabijevo razdoblje (oko 1792. pr. Kr. – 1750. pr. Kr.)
Vrhunac starobabilonskog razdoblja predstavljala je bez sumnje vladavina kralja Hamurabija koji se uspio izdići iznad svojih takmaca, već spomenutog Rim-Sina I. iz Larse, kraljeve Marija i Šamši-Adada I.
Mari
Otkriće „Arhiva iz Marija“ s oko 20.000 pločica ispisanih klinopisom tijekom 1930-ih, bilo je najznačajniji događaj koji je rasvijetlio Hamurabijevo doba. Većina dokumenata iz Marija, smještenog oko 300 km uzvodno od Babilona, pisma su i administrativni tekstovi iz kojih možemo upoznati služeno političko stanje toga doba, ispunjeno zavjerama i savezima.
Prije stupanja na scenu Hamurabija, Mari je bio jedan od mnogih samostalnih gradova-država u sjevernoj Mezopotamiji i Siriji, a njime je upravljala dinastija amorićanskih korijena. Među najjačim vladarima Marija bio je Yahdun-Lim koji je imao pod svojom vlasti područja sve do Sredozemlja, a uspio je zaključiti sporazume s polunomadskim plemenima duž Eufrata, koja su inače bila stalan problem za Mari. Ipak grad je uskoro pao pod vlast Šamši-Adada I.
Šamši-Adad I. (oko 1813. pr. Kr. – 1781. pr. Kr.)
I Šamši Adad I. bio je amorićanskog porijekla, a nakon vojnih pohoda smjestio se u gradu Šubat-Enlil u istočnoj Siriji. Na vrhuncu svoje moći osvojio je grad Ašur i čitavo područje Asirije. Nakon pogubljenja Yahdun-Lima osvaja i Mari, te ondje kao upravitelja postavlja svoga mlađeg sina, Yasmah-Adada, dok mu je stariji sin, Išme-Dagan I., upravljao Ekalatumom, južno od Ašura. Tako je Šamši-Adad I., sa svojim sinovima, vladao većim dijelom sjeverne Mezopotamije. No, u to doba u Babilonu preuzima vlast Hamurabi.
Hamurabi (oko 1792. pr. Kr. – 1750. pr. Kr.)
Hamurabi je bio šesti vladar iz svoje dinastije u Babilonu, također amorićanskog porijekla, a grad Babilon bio je tek jedna od gradova-državica. Već su njegovi prethodnici udarili čvrste temelje koje je Hamurabi znao dobro iskoristiti, osvajajući druge države, omogućivši tako početak zlatnog doba Babilona. Pod njegovom se vlašću prvi puta može govoriti o Babiloniji kao jedinstvenoj političkoj stvarnosti.
Nije bio samo ratnik i osvajač, već se obilno koristio i mogućnostima diplomacije, kao što je to vidljivo i iz „Arhiva iz Marija“. Imao je dobre odnose sa Šamši-Adadom I., kao i s Rim-Sinom I. kojemu čak šalje upomoć svoju vojsku u borbi protiv nomada. To se mijenja nakon smrti Šamši-Adada I., kad se počinje stvarati savez Elama i grada Ešnune, dok u Mariju vlast preuzima sin ubijenoga Yahdun-Lima, Zimri-Lim. Hamurabi pomaže Zimri-Limu, te s njim ostaje u dobrim odnosima kroz mnogo godina, o čemu svjedoče brojna pisma što su ih razmijenili.
Hamurabi se tada okreće prema Larsi u ratu koji će trajati pet godina. Na koncu Larsa postaje dijelom babilonske države, a Hamurabi je dobio pod svoju kontrolu čitavu južnu Mezopotamiju. Nakon toga kreće i protiv Zimri-Lima i brzo osvaja Mari na Eufratu, a kroz sljedeće godine i Ašur na Tigrisu, te područje između ta dva grada. Tako je postao vladarem, ne samo babilonske nizine, nego i čitavog područja koje će se kasnije zvati Asirija.
No, Hamurabijeva vladavina ne smije biti gledana samo kroz vojna osvajanja. Njegov zakonik govori i o naporima oko ustrojstva učinkovite i državne uprave. U zapisima nađenim u Larsi, nalaze se i pisma u kojima vladar odgovara na upite svojih podanika i rješava zahtjeve u vezi prava na zemlju i sličnih problema. Čini se da je Hamurabi bio vrlo dostupan svakom podaniku koji je imao neku žalbu. Koliko se iz sačuvanih dokumenata može vidjeti, kao što je bio uspješan diplomat i vojskovođa, bio je i uspješan upravitelj.
Iako je i dalje prevladavala sumerska religija, u Hamurabijevo doba određenu prednost dobiva bog sunca Šamaš, a očito je i nastojanje oko smanjivanja ekonomske dobiti hramova u korist vladareva dvora. U Hamurabijevo doba cvate i književnost na akadskom jeziku.
Pad Babilona (oko 1750. pr. Kr. – 1595. pr. Kr.)
Hamurabijev sin i nasljednik Samsu-iluna (oko 1749. pr. Kr. – 1712. pr. Kr.) uspio je održati vlast nad većinom teritorija što ga je naslijedio, no već su se tada pojavili ozbiljni problemi i borbe za prevlast. U tome su prednjačili Kasiti, primorski narod, te Rim-Sin II. iz Larse. Upravo je to postupno dovelo do slabljenja babilonske moći.
Kasiti se prvi put spominju u dokumentima iz razdoblja Samsu-ilune, a čini se da su bili opasnost za Babiloniju kroz čitava ova dva stoljeća. Istovremeno, u primorskom dijelu, uz obalu Perzijskog zaljeva, jačala je snaga vladara Iliamaile, koji je polako osvajao južna babilonska područja. Iliamaila nije imao snažnih nasljednici, a vladari primorja sve su više slabili, dok i oni, poput Babilona, nisu pali pod vlast Kasita. U Larsi je Rim-Sin II., nećak Rim-Sina I., uspio pridobiti neovisnost, no nakon pet godina je pobijeđen i ubijen, te su kao jedine tri sile na tom području ostali Babilonija, Kasiti i primorske zemlje.
Iz čitavog ovog razdoblja vrlo je malo podataka, a jedina poznata činjenica jest da su Babilon 1595. pr. Kr. zauzeli Hetiti, predvođeni kraljem Muršilijem I. Grad je, kažu i babilonski i hetitski izvori, razoren, Hetiti su se brzo povukli, a čitavu su situaciju iskoristili Kasiti.
Kasiti
Kasiti, za razliku od ostalih imigranata u Babiloniju, do danas ostaju prilično nepoznati, što se odnosi na njihovo porijeklo, jezik i kulturu. Zna se da su bili nepismeni nomadi koji su se u Mezopotamiju probili vjerojatno iz srednjoazijskih stepa, bilo preko Kavkaza, bilo preko Perzije. Prihvatili su babilonski jezik i klinopis.
Od razdoblja Samsu-ilune, ulazili su u Babiloniju na miran način ili kroz borbe. Na miran način dolazili su kao pastiri ili žeteoci i kao takve ih spominju babilonski dokumenti. Malo se zna o njihovim vladarima, koji vjerojatno nisu bili više nego plemenski vođe, sve dok nisu zauzeli Babilon. S babilonskih popisa vladara poznata su samo njihova imena, a nešto više se zna tek o devetom kasitskom vladaru s toga popisa, Agumu II. koji je prvi vladao iz grada Babilona.
Srednje babilonsko razdoblje (oko 1595. pr. Kr. – 1000. pr. Kr.)
Ovo je razdoblje dviju dinastija: kasitske i druge isinske. Međusobno su podijeljene probojem Elamita u Babiloniju oko 1157. pr. Kr., a svaka je od njih iznjedrila po jednoga velikoga kralja: kesitska Kurigalzua, a isinska Nabokodonozora I.
Kasitska dinastija
Čini se da je Agum II. bio prvi kasitski kralj koji je preuzeo vlast u Babilonu, nakon provale Hetita 1595. pr. Kr.. Vladao je Babilonijom, ali i područjem istočno od Tigrisa u kojem su se Kesiti bili prethodno nastanili. Jedino što nam je o njemu poznato jest da je uspio ponovno preoteti od Hetita kip babilonskog božanstva Marduka i uz veliko ga slavlje vratiti u hram. Nakon toga nemamo nikakvih podataka o događajima u Babiloniji kroz sljedeća dva stoljeća.
Tek u 14. stoljeću pr. Kr. o prilikama u Babiloniji saznajemo iz zbirke pisama iz Amarne na gornjem toku Nila u Egiptu. Mnoga od njih pisma su babilonskih kraljeva faraonima, a pisana su babilonskim jezikom i klinopisom, što dokazuje da je taj jezik tada bio lingua franca – zajednički jezik diplomacije i trgovine - na Bliskom istoku. Iz tih je pisama vidljiv postupni pad ugleda Babilonije, od sile kojoj faraon šalje zlato ne bi li imao njezine princeze u haremu, do znakova očite slabosti, kad se babilonski kraljevi žale jer u egiptu primaju asirske poslanike. Riječ je vjerojatno o sredini 14. st. pr. Kr., kada se jedan babilonski kralj oženio asirskom princezom, našto ga je narod svrgnuo. Asirski kralj Ašur-ubalit, princezin otac, osvaja Babilon i postavlja svoga vladara ondje.
Neko vrijeme nakon toga, na vlast dolazi Kurigalzu koji vodio pobjedničke pohode protiv Asiraca i Elamaca, a čini se i primorskih vladara. Usto bio je i veliki graditelj: podizao je hramove i palače po svim gradovima, no najviše mu je na srcu bio novoutemeljeni grad Dur-Kurigalzu („Kurigalzova utvrda“) u današnjem predgrađu Bagdada.
I nakon smrti ovoga kralja malo je toga poznatog, osim povremenih borbi s Asirijom. Za jedne od tih borbi Asirci pljačkaju Babilon i odnose Mardukov kip (druga polovica 13. stoljeću pr. Kr.), no Babilonija se brzo oporavlja i čini se da je kroz neko vrijeme imala i prevlast nad Asirijom. U tom se razdoblju događa i mala religijska revolucija, jer su velikaši tražili da se Marduk prizna „bogom bogova“, na što je kralj na kraju morao i pristati (oko 1200. pr. Kr.), što je vjerojatno imalo i neke ekonomske učinke.
GOdine 1157. pr. Kr. Elamiti zarobljuju i odvode posljednjeg kesitskog kralja Babilonije, a odnose ponovno i Mardukov kip. U razdoblju Kasitske vlasti, osim započetih religijskih promjena i graditeljskih pothvata, značajna je i književna djelatnost. Upravo u to doba svoj konačni oblik dobiva Ep o Gilgamešu, nastaju i brojna pjesnička djela, osobito o kraljevima.
Druga isinska dinastija
Nakon kratkog razdoblja u kojem nam je nepoznata povijest Babilonije, u gradu Isinu izdiže se nova dinastija, a njezin najodličniji predstavnik svakako je Nabokodonozor I. (oko 1133. pr. Kr. – 1116. pr. Kr.), kojeg ne valja miješati s Nabukodonozorom II. što se spominje u Bibliji. Kad je došao na vlast, središte države ponovno je bio Babilon, a postao je slavan po velikoj pobijedi nad Elamitima o kojoj govori i pogranični natpis iz toga doba, te po tome što je opet vratio Mardukov kip u Babilon. Tom prilikom i službeno proglašava da je Marduk „bog bogova“, a u gradu se obnavlja hram te se kip vraća u svećanoj procesiji. Neće biti ponovno odnijet sve do 689. pr. Kr.
U doba Nabukodonozora I. Babilonija je u dva navrata pokušala napasti Asiriju, no bila uvijek odbijena. Ipak to govori o priličnoj moći Babilonije. Ponovno će pograničan područja Asirije napasti Marduk-nadinahe (1098. pr. Kr. – 1081. pr. Kr.) i odnijeti kipove asirskih božanstava, koji će ostati u bibilonskoj vlasti sve do 7. stoljeću pr. Kr.
Vrijeme slabosti i asirska prevlast (oko 1000. pr. Kr. – 627. pr. Kr.)
Krajem 2. tisućljeća pr. Kr. Babilonija ponovno ulazi u tamno razdoblje. Aramejske provale prisilile su ograničile su moć Babilonije i izazvale previranja unutar same države. To jača Asiriju koja nadire preko babilonskih sjevernih granica.
Razdoblje slabosti Babilonije (oko 1000. pr. Kr. – 748. pr. Kr.)
Asirija je u 10. stoljeću pr. Kr. vodeća sila na tom području, premda se i sama mora braniti od Elamita i sve moćnijih Aramejaca. Ipak, o tom stoljeću u Babiloniji imamo vrlo malo podataka. U 9. stoljeću pr. Kr. Babilonija je u dobrim odnosima s Asirijom te postoji i sporazum između babilonskog kralja imenom Nabu-aplaidina (oko 887.-885. pr. Kr.) i tadašnjeg vladara Asirije. To je možda i najsvjetliji trenutak u „tamno doba“ Babilonije. Granice zemlje bile su sigurne, a zemlja se mogla posvetiti obnovi. Nabu-aplaidina je primjerice obnovio hram boga sunca Šamaša u Siparu.
I njegov nasljednik, Marduk-zakir-šumi I. (oko 854. pr. Kr. – 819. pr. Kr.) obnovio je stari savez s Asirijom, što mu je i pomoglo u nutarnjim borbama. Kad ga je brat htio svrgnuti s vlasti, u zemlju je upao Salmanasar III., asirski kralj i vratio mu kraljevstvo. U starosti Salmanasarovoj bile su borbe za vlast i u Asiriji, a babilonski kralj priskače upomoć njegovom sinu, Šamši-Adadu V., protiv drugih pretendenata, ali mu nameće ponižavajući sporazum, što će izazvati asirski napad na Babiloniju i osvajanje najvećih gradova, Babilonija je prisiljena na plaćanje danka. Takvo će stanje potrajati do prve polovice 8. stoljeću pr. Kr. kad Asirija opet slabi i ima problema oko obrane vlastitih granica. Iz toga razdoblja nema znatnijih materijalnih ostataka, ali ni podataka o životu unutar Babilonije.
Pod asirskom vlašću (oko 747. pr. Kr. – 627. pr. Kr.)
Nakon smrti babilonskog kralja Nabu-nasira (747. pr. Kr. – 734. pr. Kr.), vlast u zemlji žele preuzeti kaldejska plemena na čelu s Mukin-zerom. To prisiljava asirskog kralja Tiglat-Pilesera III. da upadne u Babiloniju i odvrati Kaldejce. Na koncu se sam Tiglat-Pleser okrunio za kralja Babilonije, čime su po prvi puta u povijesti Babilonija i Asirija združene pod jednim vladarom.
Sama je Babilonija u to doba sastavljena od raznih naroda. Tu su domaći Babilonci, Elamiti, Aramejci i Kaldejci, te odnedavno pristigli Asirci.
Jedan od najistaknutijih boraca protiv Asirije bio je Merodah-Baladan II., vođa jednog od kaldejskih plemena. Kad je Sargon II. (721.-705. pr. Kr.) postao kraljem Asirije, Merodah-Baladan proglasio se kraljem Babilona. Tek nakon deset godina (710. pr. Kr.) Asirci ga protjeruju, a on se sklanja u južna močvarna područja ušća Eufrata i Tigrisa. Vratiti će ponovno u vrijeme asirskoga kralja Sanheriba (704. pr. Kr. – 681. pr. Kr.), što ovoga prisiljava na napuštanje planova oko Kraljevstva Jude u Palestini. 689. pr. Kr. Sanherib osvaja, pali i uništava Babilon, a Mardukov je kip ponovno odnijet u Asiriju.
Babilonija će ostati pod asirskom vlašću, uz brojne borbe i često s kraljevima u vazalskom odnosu prema Asiriji, sve do 626. pr. Kr., no u zemlji će cijelo vrijeme vladati nesigurnost. Stoga ni ostaci materijalne kulture nisu značajniji, a ni književana djelatnost nije došla do izražaja.
Novobabilonsko Kraljevstvo (626. pr. Kr. – 539. pr. Kr.)
Podrobniji članak o temi: Novobabilonsko Kraljevstvo
Iz pepela što su ga ostavili nemiri i ratovi s Asirijom, u Babiloniji se izdiže nova dinastija čiji je rodozačetnik Nabopolasar (625. pr. Kr. – 605. pr. Kr.), Kaldejac koji je okrunjen kraljem Babilonije nakon podbjede nad Asirijom kod Nipura i Babilona, 626. pr. Kr. Prvi njegov potez kao kralja bio je taj da je Elamitima vratio kipove bogova što su im ih Asirci oduzeli i pohranili u Babilonu, čime su potvrđene jake veze između dvije države.
Kad je Nabopolasar potisnuo asriske snage sve do gornjeg toka Eufrata, Egipat se zabrinuo i poslao pomoć Asiriji (616. pr. Kr.). Istvremeno, Medijci, koji su se nalazili na području zapadnog Irana i sada se širili prema Anatoliji, sklapaju savez s Babilonijom. Godine 610. pr. Kr. Babilonci uz pomoć Medijaca osvajaju Haran i potiskuju Asirce i Egipćane na područje Sirije. Odlučujuća je bila bitka kod Karkemiša, 605. pr. Kr. u kojoj s babilonske strane sudjeluju Nabopolasar i njegov sin i nasljednik Nabukodonozor II., koji i odnosi konačnu pobjedu nad Egipćanima. Odmah nakon bitke, na vijest da mu je otac umro, vraća se u Babilon i ondje biva okrunjen.
Vrhunac kraljevstva (604. pr. Kr. – 556. pr. Kr.)
Nabokodonozor II. (604. pr. Kr. – 562. pr. Kr.), odmah nakon krunidbe, nastavio je s osvajanjima na zapadu, dok nije svojoj vlasti podložio cijelo područje Asirije. Poveo je više pohoda zapadno od Eufrata, u Siriju i protiv Jude. Neke su od tih zemalja bile pokorene, a neke su plačale danak. Godine 601. pr. Kr. Nabukodonozor kreće i protiv Egipta, no bez uspjeha, što je potaklo zapadne zemlje na pobunu, a među njima i Kraljevstvu Jude. Godine 597. pr. Kr. Babilonci osvajaju Jeruzalem, te ondje postavljaju svojeg kralja Sedekiju, dok prethodnoga s čitavom obitelji odvode u Babilon. Nakon Sedekijine pobene i pristajanja uz Egipat, Jeruzalem je konačno u potpunosti pokoren 587. pr. Kr., vođe su pogubljeni, a narod velikim dijelom odveden u ropstvo.
Ipak, Nabukodonozor je bio i graditelj i zaštitinik kulture, što mu je i omogućeno mirom na granicama. U Babilonu je izgradio novu palaču uz obalu Eufrata, obnovio zidine grada, te izgradio most kako bi povezao dijelove grada na suprotnim obalama. Hramski zigurat u potpunosti je obnovljen, kao i obližnji Mardukov hram. Na vrhu zigurata bile su zasađene biljke, što je moglo proširiti legendu o babilonskim „visećim vrtovima“. Sačuvani su i fragmenti epa o Nabukodonozoru iz toga doba.
Nabukodonozorovi nasljednici, Evil-Merodah i Nergal-Šarezor nisu bili toliko moćni, premda su idalje vladali ogromnim cartstvom, koje se međutim više nije širilo.
Nabonid i pad Babilona (555. pr. Kr. – 539. pr. Kr.)
Posljednji od novobabilonskih vladara bio je Nabonid, koji, čini se, nije bio izravni nasljednik, pa ga neki tekstovi nazivaju i uzurpatorom. Iako su se nad njegovo carstvo nadvijale opasnosti, on je uspio provesti religijsku obnovu, velike gradnje, pa čak i deset godina živjeti u pustinji. Njegova je majka bila iz Harana gdje se štovalo božanstvo mjeseca i taj kult Nabonid uvodi i u Babilon. Stoga je promicao štovanje babilonskog boga mjeseca koji se zvao Sin, a središte kulta stavio je u Ur. Time je navukao neprijateljstvo Mardukovih svećenika u Babilonu. Za vrijeme njegovog dragovoljnog desetogodišnjeg boravaka u arabijskoj pustinji, poslove je u Babilonu obavljao njegov sin Belšazar. Nisu poznati motivi toga Nabonidova poteza. Za svojih je velikih građevinskih pothvata osobito tragao za drevnim kipovima i natpisima ugrađenim u starije građevine. Na kraju ga je dočekao nezavidan svršetak.
Godine 539. pr. Kr. Babiloniju napadaju Perzijanci predvođeni kraljem Kirom Velikim. Bitka se odigrala kod Opisa, nedaleko od današnjeg Bagdada. Nabonid je potučen, a Perzijanci ulaze u Babilon. Otada više u Babiloniji neće biti domaćih vladara.
Babilonija pod Perzijancima i Grcima
Perzijski kralj Kir Veliki odlučio je očuvati značajke domaće babilonske kulture, te se nije miješao u nutarnje prilike dokle god su Babilonci bili podložni. Za kralja Darija I. (521. pr. Kr. – 486. pr. Kr.) Babilonija plača dvostruki porez u odnosu na sve druge provincije carstva. Jedini ozbiljni pokušaj pobune bio je u doba Kserksa I. (485. pr. Kr. – 465. pr. Kr.), koji šalje snažnu vojsku, uništava Babilon i razara Mardukov hram.
Za svojih osvajanja Aleksandar Veliki (305. pr. Kr. – 281. pr. Kr.) bira Babilon kao svoju prijestolnicu, a ondje i umire. Nakon njegove smrti, u Babilonu preuzimaju vlast Seleukovići, a u Babiloniju snažno prodire grčki jezik. U 2. stoljeću pr. Kr. u Babiloniju prodiru novi perzijski vladari Arsakidi. Otada je malo poznato o događajima u Babiloniji, a njezina je sudbina bitno vezana uz sudbinu Perzije.
Poveznice
Vanjske poveznice
- Babilonija, Hrvatska enciklopedija (LZMK)
- Babilonija, Proleksis enciklopedija
- Babilonija, Hrvatska enciklopedija (Ujević)
- (engl.) Babylonia, Encyclopædia Britannica
- (engl.) Babylonian Mathematics
- (engl.) Babylonian Numerals
- (engl.) Babylonian Astronomy/Astrology
- (engl.) Bibliography of Babylonian Astronomy/Astrology
- (engl.) The Religion of Babylonia and Assyria by Theophilus G. Pinches (Many deities' names are now read differently, but this detailed 1906 Work is a classic)
- (engl.) Chronology of Babylonia and Assyria
- (engl.) Legends of Babylon and Egypt in Relation to Hebrew Tradition, by Leonard W. King, 1918 (a searchable facsimile at the University of Georgia Libraries; DjVu & layered PDF format)
- (engl.) The Babylonian Legends of the Creation and the Fight between Bel and the Dragon, as told by Assyrian Tablets from Nineveh, 1921 (a searchable facsimile at the University of Georgia Libraries; DjVu & layered PDF format)
- (engl.) The Civilization of Babylonia and Assyria; its remains, language, history, religion, commerce, law, art, and literature, by Morris Jastrow, Jr. ... with map and 164 illustrations, 1915 (a searchable facsimile at the University of Georgia Libraries; DjVu & layered PDF format)
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||