| Georges Desbons | |
| Georges Desbons Georges Desbons u svome uredu. | |
| Rođenje | 5. studenoga 1889., Maubourguet, Francuska |
|---|---|
| Smrt | 26. rujna 1962., Pariz, Francuska |
| Nacionalnost | Francuz |
| Zanimanje | odvjetnik |
| Portal o životopisima | |
Georges Desbons (Maubourguet, 5. studenoga 1889. - Pariz, 26. rujna 1962.), bio je francuski odvjetnik. Bio je jedan od najpoznatijih francuskih odvjetnika i predsjednik francuske odvjetničke komore.[1]
Životopis
Rani život i školovanje, Prvi svjetski rat
Georges Desbons rodio se u Maubourguetu, gradiću u podnožju Pireneja, 1889. godine.[2] Njegovi predci pripadali su plemstvu Bigorre.[3] Desbonsov djed po ocu bio je političar i jedan od osnivača Republike a djed po majci bio je inženjer u SAD-u i kasnije diplomat, provevši veći dio svoga života u Južnoj Americi.[3] Otac mu je bio sudac Georges Eugène Anatole Desbons. Georges Desbons bio je učenik lokalnih škola a potom naobrazbu nastavlja u Pauu, te nakon toga upisuje koledž Stanislas u Parizu.[2] Studirao je pravo u Parizu a 1911. godine postao je članom odvjetničke komore u Parizu. Doktorirao je 1912. godine a njegova disertacija ocijenjena je kao izuzetna.[2] Godine 1913. počinje se baviti zloporabom vojnih sudova te ih optužuje u svome članku L' agonie de la justice militaire (Agonija vojnog pravosuđa), kojega je objavio u časopisu La Revue socialiste.[2] U svojim knjigama bavio se i selom o kojem je napisao tri knjige. Iako zbog zdravstvenih razloga biva oslobođen vojnih obveza dragovoljno je pristupio i otišao na bojišnicu, u kolovozu 1914. godine, gdje je je služio kao običan vojnik a nakon toga je, zbog narušenoga zdravlja, premješten u administraciju.[2] Tadašnji francuski ministar René Viviani imenovao ga je podžupanom i u tu svrhu odlazi u grad Uzès.
Nakon Prvoga svjetskog rata
Odvjetnik crnogorske kraljevske obitelji i pravni savjetnik
Završetkom Prvoga svjetskog rata crnogorska vlada u egzilu u Francuskoj angažirala je Desbonsa u obrani interesa Crne Gore.[2] Bio je odvjetnik crnogorske kraljevske obitelji te savjetnik Crvenoga križa Crne Gore i Ureda Crne Gore za vanjsku trgovinu.[2] Bio je svjedokom ekscesa koje je činila srpska vojska tijekom aneksije Crne Gore te osuđuje nepravednost ugovora i brutalne ambicije Beograda. Godine 1920. uredio je knjižicu Pere Šoća ↓1 L'allié martyr le Monténégro[4] (Crna Gora saveznik martir). Poslije je i sam napisao jedno djelo o Kraljevini Crnoj Gori, L'Agonie du Royaume de Monténégro (Agonija Kraljevine Crne Gore), koje je ostalo u rukopisu.[2]
Bugarska i Madžarska
Desbons je 1930. godine napisao knjigu La Bulgarie après le Traité de Neuilly a 1933. godine knjigu La Hongrie après le traité de Trianon: les erreurs de la paix u kojima se bavi bugarskim i madžarskim slučajevima nakon završetka Prvoga svjetskog rata odnosno potpisivanjem Neuillyskoga i Trianonskoga sporazuma iz 1919. i 1920. godine.
Branitelj ustaša
Godine 1935. Desbons preuzeo je obranu ustaša Mije Kralja, Zvonimira Pospišla i Ivana Raića koji su bili optuženi kao sudionici u pripremanju i izvršenju atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandara I. Karađorđevića i francuskoga ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua u Marseilleu 9. listopada 1934. godine.[5] Njegovo preuzimanje obrane bilo je iznenađenje za establišment pošto je Desbons bio visoki dužnosnik odvjetničke komore i blizak umjerenoj francuskoj ljevici. Desbonsu se prijetilo smrću[6] a morao je biti i čuvan, poslije primitka obavijesti od francuske policije o dojavi kako srpski atentator dolazi ubiti odvjetnika i na putu je iz SAD-a za Aix-en-Provence[7]. Suđenje je bilo u gradu Aix-en-Provenceu i počelo je 18. studenoga 1935. godine, no već drugoga dana, 19. studenoga, zabranjuje mu se obrambeni govor a na tužiteljevo traženje od suda je bio brisan s popisa branitelja[1] te je potom izbačen iz Odvjetničke komore zbog njegovih neugodnih pitanja, učestalih prigovora sudskim tumačima i primjedba koje je sud smatrao blaćenjem francuskoga pravosuđa[7]. ↓2 Nakon Desbonsova odstranjenja suđenje je prekinuto a "predstojnik odvjetničke komore, Emile de Saint-Auban i njegovi kolege nastavit će njegovim stopama te će u konačnici optuženici ipak uspjeti izbjeći giljotinu, što nije nipošto bilo predvidljivo"[2]. Emile de Saint-Auban prihvatio se obrane optuženih iz prosvjeda protiv odstranjenja Georgesa Desbonsa i nije primao naknadu za svoj rad, isto kao ni Desbons prije njega, osim jednoga dijela novca za pokrivanje troškova suđenja.[8] Na kraju obnovljenoga suđenja (5. do 12. veljače 1936. godine) Mijo Kralj, Zvonimir Pospišl i Ivan Raić osuđeni su na doživotnu robiju a dr. Ante Pavelić, Eugen Dido Kvaternik i Ivan Perčević, koji su suđeni u izočnosti kao idejni začetnici atentata, na smrt.
Pred Drugi svjetski rat i Drugi svjetski rat
Desbons je ostao u dodiru s dr. Antom Pavelićem i održavao je pismene veze s njim te je posjećivao njega i Eugena Didu Kvaternika dok su ovi bili u talijanskome zatvoru.[1] ↓3 Desbons je nakon izbacivanja iz Odvjetničke komore bio "na ledu" ali ne dugo jer već 31. ožujka 1936. godine službeno je vraćen na posao, nastavlja svoju praksu, neki su mu predmeti oduzeti te je sam sebi morao tražiti klijente a postao je i predmetom otrovnih kritika (negdje ga optužuju da je fašist a negdje da je komunist).[2] Godine 1940., nakon francuskoga vojnog poraza, Desbons i nadalje zastupa domoljubne republikanske stavove te, iako ima veliko štovanje prema maršalu Pétainu, ne prihvaća ukidanje Republike niti odobrava politiku svoga prijatelja iz djetinjstva Pierrea Lavala, u dodiru je s franjevcem Corentin Cloarecom, svećenikom u francuskome Pokretu otpora i putem njega pruža pomoć brojnoj djeci i osiromašenim obiteljima.[2] U svome odvjetničkome poslu pruža pomoć, bez ikakve naknade, brojnim pripadnicima Pokreta otpora i pojedincima koji odbijaju odlazak na prisilan rad te poradi toga Gestapo dva puta čini premetačinu u njegovome stanu. Nakon uspostavljanja NDH, 10. travnja 1941. godine, Desbons je opetovano posjećivao Zagreb a 1943. godine i Mostar.[1] Vichyevska Francuska priznavala je neovisnost NDH de facto a Pavelić je nastojao ishoditi de jure priznanje imenovanjem Desbonsa francuskim veleposlanikom u NDH. Desbons ipak nije bio službeno imenovan veleposlanikom te je djelovao u svojstvu glavara "francuskoga izaslanstva" u Zagrebu a Pavelić ga, 11. siječnja 1943. godine, odlikuje Redom krune kralja Zvonimira.[2] Posljednji put Desbons posjetio je Zagreb u ožujku 1944. godine.
Nakon oslobođenja Francuske i Drugoga svjetskog rata
Pariz je oslobođen u kolovozu 1944. godine a Desbons je optužen za "kolaboraciju" i izdaju te je odveden u pariški zatvor Fresnes. U zatvoru provodi nekoliko mjeseci i protiv njega pokrenut je kazneni postupak. Iz svoje ćelije Desbons, već narušenoga zdravlja, prosvjeduje, zahtijevajući obustavu kaznenoga progona. Nalog za oslobođenje stigao je u ožujku 1945. godine ali postupak protiv njega i dalje je trajao.[2]
- "Državno tužilaštvo, piše Le Monde 23. ožujka 1945., odlučuje pustiti na uvjetnu slobodu Georges Desbonsa, odvjetnika iz Pariza, koji je održavao bliske veze s Vladom Republike Hrvatske i njezinim čelnikom Ante Pavelićem. Optuženi, koji očekuje obustavu postupka, odbija napustiti zatvor u kojemu četiri dana štrajka glađu."[2]
Unatoč dobroj obrani i povoljnim svjedočenjima istaknutih ljudi (npr. budući francuski predsjednik vlade Antoine Pinay) Desbonsove pravne zavrzlame trajati će sve do 1947. godine.[2] Desbons je i poslije Drugoga svjetskog rata ostao u pismenom dodiru s dr. Antom Pavelićem i drugim Hrvatima iz emigracije (...uvijek sam bio vjeran prijatelj vaše domovine. U okviru mojih mogućnosti i mojih pravih informacija, razbijam lažne konstrukcije i izbjegavam greške koje mogu imati teške posljedice... Drugim riječima, ostajem vjeran samom sebi., piše u pismu prijatelju fra Branku Mariću) te se javlja i u hrvatskim emigrantskim listovima (Hrvatska ima pravo na pravdu. Ovo pravo na pravdu podrazumijeva slobodu., napisao je u Hrvatskom domobranu, 1954. godine)[2].
Umro je 26. rujna 1962. godine, oko 22,30 sati, u pariškoj bolnici St. Joseph. Pokopan je 1. listopada 1962. godine, urešen na prsima s Redom krune kralja Zvonimira, na pariškom groblju Saint-Cloud, uz nazočnost dvojice članova Francuske akademije i izaslanstva mladih hrvatskih domoljuba.[2]
Nedovršeno djelo
- Iza Desbonsa ostalo je u rukopisu njegovo nedovršeno djelo Les origines historiques et politiques de l'attentat de Marseille et le procès d'Aix-en-Provence: typescript, n.d.[9] Htijući ostaviti budućim naraštajima svoj iskaz o atentatu u Marseilleu i kako bi konačno svima obznanio što bi bio rekao da mu je bilo dopušteno iznijeti obranu na suđenju u Aix-en-Provenceu 1935. godine, prikupljao je podatke za buduću knjigu posvećenu hrvatskome pitanju, no nije ju uspio završiti zbog bolesti i smrti.[2] Jedan dio toga materijala objavljen je u Madridu 1983. godine u knjizi U obrani istine i pravde koju je uredila i tiskala Višnja Pavelić u sklopu zbirke knjiga o hrvatskoj povijesti "Domovina"[10].
Djela
- Capitalisme et Agriculture, Pariz, 1912.
- Le Crédit Agricole, Pariz, 1913.
- L'agonie de la justice militaire, Pariz, 1913.
- L'Allemagne et le droit de la guerre, Pariz, 1915.
- La responsabilité civile des communes, Montpellier, 1915.
- La coopération rurale au Danemark, Montpellier, 1916.
- La crise agricole et le remède coopératif: l'exemple du Danemark, Pariz, 1917. (španj. izd. La crisis agrícola y el remedio cooperativo: Dinamarca como ejemplo, Zaragoza, 1919.)
- Pour le droit par le droit, Pariz, 1917.
- La Constitution Polonaise, Pariz, 1921.
- L'Elevage et l'industrie laitière lettone, Pariz, 1929.
- Une Richesse nationale bulgare. La culture des roses, la fabrication de l'essence de roses, Pariz, 1929.
- Le Commerce des chiffons et la loi de 1905 sur les fraudes, Pariz, 1930.
- La Bulgarie après le Traité de Neuilly, Pariz, 1930.
- La Hongrie après le traité de Trianon: les erreurs de la paix, Pariz, 1933.
- Notes sur la loi de révision du prix de vente des fonds de commerce, Pariz, 1935.
- U obrani istine i pravde, sv. I.: Zašto sam branio ustaše = Pourquoi j'ai defendu les Oustachas, (ur. Višnja Pavelić), Zbirka "Domovina", Višnja Pavelić, Madrid, 1983. ↓4
Odličja
- Odlikovan je od bugarskoga kralja Borisa III.[2]
- 1943.: Red krune kralja Zvonimira.[2]
Bilješke
↑1 Objavljeno pod imenom Pierre Chotch.[4]
↑2 a) "Od strane vlasti - što će mu Pierre Laval kasnije priznati - apsolutno je bitno da se njega ukloni sa sudskog procesa gdje bi kombinacija njegova talenta i integriteta mogla imati loše posljedice. Treba zato izmisliti jeftin povod. Zabranjuje mu se obrambeni govor već drugog dana suđenja."[2]
b) "Pierre Laval, prijatelj iz mladosti, koji je za vrijeme sudbene iztrage bio minister vanjskih poslova, a za vrijeme procesa i odstranjenja dra Georgesa Desbonsa, predsjednik vlade, imao je priliku nekoliko godina kasnije izraziti se iskreno o tome. On je potvrdio da je to odstranjenje bilo odredjeno davno prije početka sudbene razprave, i radi kojih razloga, pod kojim okolnostima i pred čijim stranim pritiskom, je on morao staviti državni probitak pred svakog drugog razmatranja pravde."[11]
- "Kad bi ti bio vodio obranu onako, kako si je htio voditi, ti bi uspio odriešiti kazne onu trojicu ustaša, dapače i samo pred jednom porotom žandara, ali radi važnih političkih razloga to bi značilo jedan riziko, kojega se nije smjelo dopustiti."[11]
c) Odvjetniku Georgesu Desbonsu, prema njegovu pričanju dolazili su tajni emisari, koji su mu nudili velike svote novca, da odustane od obrane atentatora. Desbons je to odbio i počeo voditi obranu ne obazirući se na želje francuskih vlasti. Ali, tada je, i bez ozbiljnog povoda, bio suspendiran, a zanimljivo je, da je poslije procesa bio rehabilitiran. Desbons tvrdi da mu je sam P. Laval, francuski ministar vanjskih poslova, poslije rekao, da se tako postupalo u interesu velikih sila. I prema Desbonsovu uvjerenju tu su posrijedi doista bili zakulisni pritisci tajanstvenih sila.539 (Mirko Meheš, Defensor Croatiae (Povodom smrti Georges Desbonsa). Hrvatska misao, Buenos Aires, sv. 30, 1963. s. 4–19.)[12]
↑3 Po svjedočenju Eugena Dide Kvaternika prigodom jedne takove posjete (krajem svibnja 1935. godine, tri tjedna nakon Parlamentarnih izbora u Kraljevini Jugoslaviji) Desbons im je izrekao i ovo:
- "D'ci cinq ans la Croatie se constituerá en étàt indépèndent. Je le considére comme un fait certain. La guèrre en Europe est inèvitable. Hitler veût la guèrre. L'Angleterre doit la faire. Nous y serons tous entrainés malgrè nous. Cette guèrre deciderá aussi le destin croate. (Za pet godina Hrvatska će biti nezavisna država. To smatram sigurnom činjenicom. Rat u Evropi je neizbježiv. Hitler hoće rat. Engleska ga mora voditi. Mi ćemo biti svi upleteni i protiv naše volje. Taj rat odlučit će također hrvatskom sudbinom)."[13][14]
↑4 To djelo izašlo je povodom 50. obljetnice događaja u Marseilleu, procesa u Aix-en-Provence i 2. smrtne osude dr. Ante Pavelića.[15]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 88.-89.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 Christophe Dolbeau, Pedeseta godišnjica smrti prijatelja Hrvatske: Georges Desbons (1889.-1962.), (preveo s francuskoga jezika Tomislav Sunić), Hrvatski list, 20. rujna 2012., broj 417., str. 38.-42.
- ↑ 3,0 3,1 Georges Desbons, U obrani istine i pravde, sv. I.: Zašto sam branio ustaše = Pourquoi j'ai defendu les Oustachas, (ur. Višnja Pavelić), Zbirka "Domovina", Višnja Pavelić, Madrid, 1983., 84-499-6489X, str. VI.
- ↑ 4,0 4,1 (engl.) (fr.) State Library of Victoria: digitalised copy: L'allié martyr le Monténégro, preuzeto 14. prosinca 2012.
- ↑ Hrvoje Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, 2. dop. izd., Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2002., ISBN 953-6308-39-8, str. 44.
- ↑ (engl.) Threaten Lawyer of Croat Terrorists; Death Letters Fail to Frighten Desbons From Defense of 3 in Alexander Assassination., The New York Times, 11. ožujka 1935., preuzeto 14. prosinca 2012.
- ↑ 7,0 7,1 (engl.) Three on trial in death plot refuse to eat, The Pittsburgh Press, 20. studenoga 1935., str. 20., preuzeto 14. prosinca 2012.
- ↑ Georges Desbons, U obrani istine i pravde, sv. I.: Zašto sam branio ustaše = Pourquoi j'ai defendu les Oustachas, (ur. Višnja Pavelić), Zbirka "Domovina", Višnja Pavelić, Madrid, 1983., 84-499-6489X, str. X.
- ↑ (engl.) (fr.) Stanford University Libraries: Les origines historiques et politiques de l'attentat de Marseille et le procès d'Aix-en-Provence: typescript, n.d., preuzeto 14. prosinca 2012.
- ↑ Domovina. Zbirka knjiga o hrvatskoj povijesti.. domovina.us, Arhivirano iz izvornika 7. srpnja 2013., preuzeto 7. ožujka 2019.
- ↑ 11,0 11,1 Georges Desbons, U obrani istine i pravde., sv. I.: Zašto sam branio ustaše = Pourquoi j'ai defendu les Oustachas, (ur. Višnja Pavelić), Zbirka "Domovina", Višnja Pavelić, Madrid, 1983., 84-499-6489X, str. XI.
- ↑ Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, VI. prerađeno izdanje, Laus, Split, 2000., str. 155., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 25. srpnja 2012.), preuzeto 21. prosinca, 2015.
- ↑ Eugen Dido Kvaternik. Sjećanja i zapažanja 1925-1945: prilozi za hrvatsku povijest, (ur. dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 223.
- ↑ Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (prir. Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-104-6, str. 471.
- ↑ Georges Desbons, U obrani istine i pravde., sv. I.: Zašto sam branio ustaše = Pourquoi j'ai defendu les Oustachas, (ur. Višnja Pavelić), Zbirka "Domovina", Madrid, 1983., 84-499-6489X, str. V.