Fesslerov obred
Fesslerov obred (njem. Feßler-Ritual ili Feßlersche System ili Feßlersche Lehrart) je obred u slobodnom zidarstvu kojeg je razvio mađarski svećenik, povjesničar i slobodni zidar Ignacije Aurelije Fessler na zahtjev Velike lože Pruske "Kraljevski York" u Berlinu.[2][3] Ova je velika loža pripadala tzv. staropruskim velikim ložama i imala je dva dodatna stupnja spoznaje iznad triju simboličkih stupnjeva.
Nekoliko loža pod okriljem Velike lože Latvije radi po ovom obredu, ali samo na simboličkim stupnjevima.[4]
Povijest
Fessler je od 1796. godine živio u Berlinu gdje književno djeluje i stupa u ložu pod okruljem Velike loža Pruske zajedno s filozofom Johannom Gottlieb Fichteom s kojim je reformirao statut i ritual spomenute velike lože. Nakon nesporazuma, izašao je iz nje 1802. godine i priključio se Loži "Tri planine" (Loge Zu den drei Bergen) u Freibergu.[1][5]
Velika loža "Sunce" u Bavarskoj, nakon osamostaljenja 1829. nastavila je raditi po Fesslerovom obredu.
Do 1932. u Njemačkom Reichu djelovala su 23 unutarnja orijenta. Nakon Drugog svjetskog rata Velika loža Pruske nije ponovno uspostavljena. Četiri njene lože nakon rata pristupile su tada novouspostavljenom Ujedinjenoj velikoj loži Njemačke, ali iz tradicijskih razloga i dalje biraju svojeg velikog majstora nekadašnje Velike lože Pruske. Nakon 1945., u "razdoblju tame" i obnove slobodnog zidarstva, rad unutarnjih orijenata obnovljen je 1947. u Berlinu, a zatim i u Hamburgu i Bremenu. S Ujedinjenom velikom ložom Njemačke sklopljen je konkordat, kojim su stupnjevi spoznaje priznati i omogućeno je osnivanje novih orijenata i u zapadnoj Njemačkoj.[6]
Najunutarnjiji orijent ponovno je konstituiran u listopadu 1949. godine. Tijekom 20. stoljeća nastavljena je uporaba rituala oblikovanih krajem 19. stoljeća; nakon razdoblja eksperimentiranja s verzijom iz 1927., sustav se 1977. vratio starijem ritualnom tekstu iz 1899.[6]
Struktura stupnjeva
Stupnjevi u Fesslerovom obredu su:[2]
- simbolički stupnjevi
- unutarnji orijent (Innerer Orient)[7]
- 4° – odabrani majstor (Erwählter Meister) – ovdje rade izabrani hiramovi majstori, tj. majstori simboličkih loža koji su pozvani u ovu unutarnju razinu rada.
- Najunutarnjiji orijent (Innerster Orient)[8]
- 5° – povjereni majstor (Vertrauter Meister)
Četvrti i pet stupanj su "stupnjevi spoznaje" (Erkenntnisstufen). Unutarnji orijenti imaju zadaću širiti među članovima znanja o nastanku i povijesnom razvoju sustava velikih loža svih epoha te u radu lože razjašnjavati bit slobodnozidarskog bratstva. Pri tome se mora ukloniti sve što je strano najdubljoj naravi slobodnog zidarstva.[6] Najunutarnji orijent predstavlja najviši "znanstveni" odjel lože. Njegova je dužnost, nadilazeći zadaće unutarnjeg orijenta, promicati spoznaje o posebnostima sustava Velike lože Pruske, razmatrati pitanja rituala i učenja te pripremati prijedloge za Veliku ložu u svrhu daljnjeg razvoja tradicije i običaja. U izrazitoj trezvenosti i suzdržanosti u sadržaju ovih stupnjeva spoznaje jasno se odražava skeptičan odnos Ignacija Aurelija Fesslera prema višim stupnjevima slobodnog zidarstva.
Unutarnji orijent
Prema konstituciji Velike lože Pruske u mnogim mjestima postoje unutarnji orijenti, posebna tijela čija je zadaća putem odgovarajuće pouke širiti među svojim članovima znanja o nastanku i povijesnom razvoju svih sustava velikih loža, kako starih tako i novijih. U njihovim radovima osobita se pozornost posvećuje tumačenju biti slobodnog zidarstva u odnosu prema drugim etičkim i religijskim zajednicama, te uklanjanju svega što bi bilo strano najdubljoj naravi slobodnog zidarstva.[6] Unutarnji orient predstavlja uži krug odabranih članova, nazvanih Hiramovi majstori (hiramitische Meister). Premda se ne naziva višim stupnjem, po svojoj strukturi i funkciji uvelike odgovara drugom odjeljku Velike zemaljske lože.[9]
Članstvo se stječe isključivo pozivom; nitko ne može podnijeti zahtjev za primanje u unutarnji Orient. Dok je Velika loža Pruske primala i nekršćanske članove, takvim kandidatima nije bilo dopušteno pristupiti unutarnjem orientu.[10]
Najunutarnjiji orijent
Najviši znanstveni odjel predstavlja najvišu stupanj spoznaje i ima zadaću poticati znanstveno istraživanje istinske naravi slobodnog zidarstva te povijesnog razvoja sustava velikih loža svih vremena, kao i širiti razumijevanje tih razvoja među članovima, osobito "spoznaju osobitosti i povijesti Velike lože Pruske..."[11]
Ovaj odjel razmatra sva pitanja tradicije, običaja i učenja, a svoje prijedloge podnosi Velikoj loži, iako sam nema ovlast donošenja odluka koje bi bile obvezujuće za Veliku ložu. Sastav najunutarnjijeg orijenta uključuje velikog majstora, pridružene velike majstore, počasne velike majstore kao i devet redovitih članova Berlinskog unutarnjeg orijenta, biranih na mandat od tri godine. Kao izvanredni članovi sudjeluju pokrajinski veliki majstori i njihovi zamjenici, počasni veliki majstori pokrajinskih velikih loža, časnici koji upravljaju radovima unutarnjih orijenata i njihovi stalni predstavnici pri unutarnjim orijenatima.[12]
Najunutarnji orijent predstavlja prije svega administrativno tijelo zaduženo za upravljanje sustavom, a ne stupanj s posebnim inicijacijskim ritualom u užem smislu.
Izvori
Bibliografija
orig-year• Nepoznat parametar:
refVanjske poveznice
| |||||||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||
- ↑ 1,0 1,1 Ignacije Aurelije Fessler. matica.hr 0. Pristupljeno 2024-05-15.
- ↑ 2,0 2,1 Rite of Fessler. universalfreemasonry.org 0. Pristupljeno 2024-05-15.
- ↑ Ignaz Aurelius Feßler. freimaurer-wiki.de 0. Pristupljeno 2024-10-22.
- ↑ Rituālu vispārēji apraksti. masonicum.lv 0. Pristupljeno 2024-12-08.
- ↑ Fessler über sein „System“. freimaurer-wiki.de 0. Pristupljeno 2024-10-29.
- ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Geschichte der Großen Loge von Preußen genannt Royal York zur Freundschaft. innerer-orient.de 0. Pristupljeno 2025-12-08.
- ↑ Innerer Orient. freimaurer-wiki.de 0. Pristupljeno 2025-12-08.
- ↑ Innerster Orient. freimaurer-wiki.de 0. Pristupljeno 2025-12-08.
- ↑ Lennhoff i Posner 2006, str. 742.
- ↑ Lennhoff i Posner 2006, str. 742.
- ↑ Lennhoff i Posner 2006, str. 742.
- ↑ Lennhoff i Posner 2006, str. 742.