23. domobranska pješačka pukovnija Zadar

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
23. domobranska pješačka pukovnija Zadar
k.k. Landwehr Infanterie Regiment „Zara“ Nr. 23 (njem.)
Datoteka:23. zadarska dom. pukovnija.jpg
Oznaka na kapi pripadnika postrojbe 1917.
Aktivna 1893. – 1918.
Država Austro-Ugarska
Cislajtanija
Datoteka:Coat of arms of the Kingdom Dalmatia 1797-1918.png Kraljevina Dalmacija
Odanost Habsburška kuća
Centralne sile
Grana Pogreška pri izradbi sličice: Austrougarska vojska
Vrsta Carsko i kraljevsko domobranstvo
Uloga pješaci
planinsko ratovanje
Veličina pukovnija
Sjedište Datoteka:Zaracoa.png Zadar
Nadimak "Löwen aus Podgora"
(hrv. "Lavovi s Podgore")
Geslo „Bez ruma nema šturma!“
Boje Pogreška pri izradbi sličice: grasgrünen
Sudjelovanje u borbama Zauzimanje BiH 1878.[1]
Prvi svjetski rat
Balkansko bojište
Talijansko bojište
Sočanske ofenzive
Oslobađanje Međimurja
Zapovjednici
Istaknuti
zapovjednici 		Pogreška pri izradbi sličice: puk. A.Pleskott[2]
Pogreška pri izradbi sličice: puk. A. Noe

23. domobranska pješačka pukovnija Zadar (k.k. Landwehr Infanterie Regiment „Zara“ Nr. 23), od 1917. 23. streljačka pukovnija Zadar (k.k. Schützenregiment Nr. 23 „Zara“), bila je postrojba u sastavu carskog i kraljevskog domobranstva austrougarske vojske. Stožer pukovnije bio je u Zadru od 1909. godine. U Prvom svjetskom ratu postrojba se borila na Balkanskom i Talijanskom bojištu.[3] Posebno se istaknula u Prvoj, Drugoj,[4] Trećoj, Šestoj,[5] i Jedanaestoj sočanskoj bitci.

Povijest dalmatinskog domobranstva

Potreba za iskusnim pomorcima i dobro ustrojene teritorijalne snage (forze terittoriale) s redarstveno-obrambenom zadaćom uzduž granice s Osmanskim Carstvom uvjetovali su da su Dalmatinci dugo bili izuzeti od dugotrajnog novačenja u kopnenu vojsku, koje je u drugim dijelovima Carstva bilo obavezno od 1802. Godine 1830. ovaj status se donekle mijenja kad se uvodi obavezno služenje u carskoj mornarici. Do 1852. kada se po prvi puta uvodi umjereno novačenje u Dalmaciju, dobrovoljci iz Dalmacije su popunjavali 2 bojne 22. pješačke pukovnije sa središtem u Trstu. Nakon uvođenja opće mobilizacije u Dalmaciju 1868., središte ove pukovnije premješta se u Zadar, te ona postaje i službeno dalmatinska pukovnija.

Pogreška pri izradbi sličice:
Proglas generala Franje Filipovića 1866.

Ustroj teritorijalnih snaga bio je nepromijenjen još od uspostave černida u 16. stoljeća, odnosno mletačke vlasti. Austrijske teritorijalne snage ili zemaljska (otočna) straža, kako se kasnije nazivala, bila je nastavak korpusa pandura (Corpo di Panduri) iz vremena francuske uprave.[6] Marmont je mletačku organizaciju černida pretvorio u poluredovnu pandursku formaciju, 4 kopnene pukovnije i 2 otočne pukovnije. Činovi i organizacija ostali su isto kao i za vrijeme Mletačke vlasti.

Stabilnost ove pandurske organizacije osigurao je Austriji sigurnost u Dalmaciji tijekom ratova 1848., 1859. i 1866. Snage su bile podijeljene u pet pandurskih pukovnija, Zadar, Šibenik, Split, Makarska i Dubrovnik, s oko 6500 pandura. Tijekom rata 1866. mobilizirano je čak 21.000 pripadnika zemaljske straže.[7]

Odore oružanih snaga Austro-Ugarske iz 1888. godine: odore dalmatinskog domobranstva

Nakon uspostave Dvojne Monarhije dolazi i do uspostave domobranstva za oba dijela, austrijskog i ugarskog. U sklopu austrijskog domobranstva u Dalmaciji se 1869. donosi odluka osnivaju dvije domobranske bojne; 79. dalmatinska domobranska streljačka bojna Zadar (Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Zara Nr. 79) i 80. dalmatinska domobranska streljačka bojna Split i eskadron dalmatinskih konjaničkih strijelaca u Sinju (Berittene Dalmatiner Landesschützen).

Raspored bojni
79.[8] 80.[9] 81.[10] 82.[11]
Zapovjedništvo bojne Zadar Split Dubrovnik Kotor
I. satnija Zadar Split Korčula Kotor
II. satnija Benkovac Makarska Hvar Herceg Novi
III. satnija Zadar Sinj Dubrovnik /
IV. satnija Knin Metković / /
Pričuvna satnija Šibenik Imotski Gruž Tivat
Dopunska satnija Skradin Sinj / /

1Godine 881. osniva se treća bojna dalmatinskog domobranstva u Dubrovniku (Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Ragusa Nr. 81), a 1883. četvrta bojna u Kotoru (Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Cattaro Nr. 82). Uspostavom domobranstva ukida se stari sustav teritorijalne obrane. Dalmatinci od tada služe u četiri bojne domobranstva, sa svrhom obrane Dalmacije, no već 1878. s pet bojni 22. dalmatinske pješačke pukovnije sudjeluju u ratu u Bosni. Žandarska pukovnija od tisuću vojnika (uglavnom iz drugih dijelova monarhije) sa središtem u Zadru preuzima redarstvenu zadaću u Dalmaciji.

Zaposjedanje Bosne

U sastavu takozvane "sjevernodalmatinske" brigade (norddalmatiner) 79. i 80. bojna, eskadron dalmatinskih konjaničkih strijelaca i 5. bojna iz sastava 22. dalmatinske pukovnije sudjeluje osvajanju Bosne 1878. godine.[12] Pod zapovjedništvom generala-bojnika Stjepana Čikoša osvajaju područje Livna. Gubici 79. bojne, ali i gubici ostalih dalmatinskih postrojbi prilikom zaposjedanja Bosne 1878. bili su glavni povod osnivanju „Ustanove domoljubne zadruge dalmatinske od Gospodja, na potporu ranjenim i bolesnim vojnicima“ (talijanski: Statuto dell'Associazione patriottica dalmata delle Signore per soccorso a militi feriti ed ammalati) u Zadru. Ova udruga posatati će temelj Crvenog križa na području Dalmacije. Predsjednica udruge bila Agata Rodić, supruga tadašnjega namjesnika Dalmacije i zapovjednika svih dalmatinskih postrojbi generala Gabrijela Rodića.

Dalmatinski domobrani iz 79. domobranske bojne u bitci kod Livna 1878.[13]

Naoružanje i odore

Datoteka:Dalmatinische yatagan M1869.jpg
Dalmatinski jatagan M1869.[14]

Dalmatinski domobrani prvotno su bili naoružani konvertiranim ostragušama Wänzl M1862, koje su kasnije zamijenjene s modernijim puškama Werndl–Holub M1874. Revolver Gasser M1870 koristili su vojnici i časnici. Prilikom osnivanja 79. bojne vojnicima su podijeljeni serijski proizvedeni jatagani, M1869. "Dalmatinische yatagan". Jatagane su dužile i ostale bojne kao dio osnovnog naoružanja, sve do preustroja dalmatinskog domobranstva. Osnivanjem 23. dalmatinske domobranske pukovnije[15] odore i oprema dalmatinskog domobranstva ujednačenje su s ostatkom austrijskog domobranstva.

  • Revolver Gasser M1870[16]
  • Puška Wänzl M1862
  • Puška Werndl–Holub M1874
  • Dalmatinski jatagan M1869[14]

Ustroj 23. dalmatinske domobranske pukovnije Zadar

Pukovnija je osnovana preustrojem dalmatinskog domobranstva 1893. godine spajanjem 79. zadarske, 80. splitske, 81. dubrovačke i 82. kotorske domobranske bojne u 23. dalmatinsku domobransku pukovniju (k.k. Dalmatinisches Landwehr Infanterie Regiment Nr. 23).[19]

  • Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Zara Nr. 79 službeno postaje 1. Feldbataillon/k.k. DLIR Nr. 23
  • Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Spalato Nr. 80 službeno postaje 2. Feldbataillon/k.k. DLIR Nr. 23
  • Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Ragusa Nr. 81 službeno postaje 3. Feldbataillon/k.k. DLIR Nr. 23
  • Dalmatinisches Landwehr Schützen Bataillon Cattaro Nr. 82 službeno postaje 4. Feldbataillon/k.k. DLIR Nr. 23

Godine 1906. se od njenih južnih bojni (3. i 4. bojna) osniva 37. domobranska pješačka pukovnija Gruž (k.k. Landwehr Infanterie Regiment „Gravosa“ Nr. 37). Stožer pukovnije bio je u Zadru, a za vrijeme mira pukovnija je imala dvije bojne, jednu u Zadru, jednu u Šibeniku. Nakon preustroja iz 1906. često se u literaturi osim "zadarska" ili "dalmatinska" naziva i "sjevernodalmatinska" ("norddalmatiner") pukovnija, no službeni naziv pukovnije ostaje k.k. Landwehr Infanterie Regiment Nr. 23.

Godine 1909. 23. i 37. pukovnija dobivaju ulogu brdsko-planinskog ratovanja, s 4. (Klagenfurt) i 27. (Ljubljana) pukovnijom, te pukovnijama iz Tirola (I., II. i III. "Landesschützen").[20] Nosili su "sportski kroj" odora, pogodan za penjanje i kretanje kroz gorje. Okovane čizme, snježne naočale, oprema za penjanje i posebni kaputi bili su sastavni dio njihove opreme.[20] Dalmatinske pukovnije, za razliku od ostalih pukovnija za planinsko ratovanje, na svojim ovratnicima nisu nosili runolist, niti pero tetrijeba na kapi.[20][21] 23. pukovnija postaje jezgra 5. brdske brigade.

Prvi svjetski rat

Izbijanjem Prvog svjetskog rata postrojba se šalje u Bosnu i Hercegovinu prema Srbiji u sklopu 5. brdske brigade (u sklope koje su i vojnici iz I. i V. bojne 22. pješačke pukovnije), pod zapovjedništvom pukovnika Maximiliana Nöhringa) u sastavu 18. divizije, XVI. korpusa.[22]

Balkansko bojište

Vatreno krštenje 23. pukovnija doživljava 8. rujna 1914. u borbama na Debelom osoju pod zapovjedništvom pukovnika Pleskotta. Nove borbe pukovnija ima na koti 944 (Košutnja stopa), a 13. i 14. rujna. Sudjeluje u Bitci na planini Romaniji (18. – 30. listopada).

Dana 10. studenoga napadaju srbijanske snage na uzvisini Borovnjak. Nakon više neuspjelih pokušaja postrojbe pod zapovjedništvom dopukovnika Noea prekidaju napad 12. studenoga. Dana 13. studenoga koristeći maglu vojnici iz prve bojne 22. pukovnije osvajaju prvi rov nakon čega ubrzo pada i cijeli srpski položaj. Poginuli vojnici njih oko 70 pokopani su na bojnom polju. U borbama južno od Valjeva 28. studenoga u podne, pukovnija na juriš osvaja visove Velike Zajčice. Nakon uspješnog osvajanja, srbijanske snage izvode protunapad te pukovnija upada u žestoke borbe prsa u prsa koje traju do sljedećeg jutra, kada je protunapad odbijen. Gubitci su teški, pukovnija gubi 6 časnika i 60 vojnika, dok ih je 170 ranjeno. Za ovaj uspjeh pukovnija je posebno pohvaljena od zapovjedništva XVI. korpusa.[23] U noći 3. na 4. prosinca pukovnija izvodi snažan protunapad na srpske položaje na pravcu Pranjana – Rujevica prema Gojnoj gori. To će ujedeno biti najdalji osvojeni položaj 18. divizije koja s 5. vojskom, Dana 5. prosinca 1914. započinje povlačenje prema Savi. Dana 5. siječnja pukovnija se nalazi u Bačincima, odakle će vlakom biti prebačena u Tuzlu. Dana 18. svibnja 1915. pukovnija napušta Tuzlu i putuje prema talijanskom bojištu.[24]

Talijansko bojište

Pogreška pri izradbi sličice:
Poster za predstavu u korist obitelji palih dalmatinskih domobrana 23. pukovnije u Hrvatskom zemaljskom kazalištu (današnjem Hrvatskom narodnom kazalištu).

Kasno navečer 23. svibnja 1915. pukovnija dolazi u Goricu kao prva postrojba XVI. korpusa. Tu će, s 37. gruškom domobranskom i 22. dalmatinskom pješačkom (I. i V. bojna, ostale tri bojne nalaze se u sastavu 13. brdske brigade, 18. divizije, također iz XVI. korpusa te drže položaje malo sjevernije na Koti 383 – Plava – Zagora) pukovnijom, činiti jezgru novoosnovane 58. pješačke divizije koja se zbog toga često u literaturi naziva "Dalmatinska"), čije brdske (Gebirgs) brigade (4. i 5.), pod zapovjedištvom generala Erwina Freiherr Zeidlera čine glavnu okosnicu goričke obrane, tj. najistaknutije položaje 5. "sočanske" armije generala Svetozara Borojevića na liniji Sabotino – Oslavija – Podgora.

Obrana Gorice

Dana 11. lipnja pukovnija je zapala u žestoke borbe kod mostobrana u Gorici, odbijajući talijanske napade.[25] Obrambene zadaće pukovnije nastavljaju se i u srpnju.[26] Dana 15. kolovoza pukovnija je posebno pohvaljena jer "joj pripadaju velike zasluge" za odbijanje talijanskih napada na bojištu kod Salcano-Merna, od Vipave do Lokvice.[27] Dana 30. studenoga 1915. kod Podgore na Soči prilikom talijanskog napada pukovnija je izvela "sjajni" protunapad, povrativši izgubljene položaje.[28] Po završetku Treće sočanske bitke zapovjednik Jugozapadnog bojišta general pukovnik nadvojvoda Eugen uputio je pohvalu za iskazanu hrabrost svih dalmatinskih postrojba (23. domobranska, 37. domobranska te 22 pješačka) iz sastava XVI. korpusa;

„Među herojima treće bitke na Soči moraju u prvom redu biti spomenuti sinovi Dalmacije. Oni su svojom primjernom hrabrošću ponovo dokazali da spadaju među moje najbolje vojnike. Stoga molim Vašu ekscelenciju da to proglasi u cijeloj zemlji i stanovništvu Dalmacije i izrazi moju zahvalnost za odanost caru i državi, kojom njegovi sinovi tako sjajno djeluju na bojnom polju“ General pukovnik nadvojvoda Eugen

Šesta sočanska bitka (Bitka za Goricu)

Postrojbe 23. zadarske u svibnju 1916. i dalje drže položaje na goričkom mostobranu, i to sa zapadne obale Soče, na brdu Podgora (Mt. Calvario), 241 mnv, te ruševinama Grafenberga. Početkom Šeste sočanske bitke, upravo ti položaji će primiti najteži udar talijanskih snaga.

U borbama oko Podgore i Grafenberga bore se I., II., III. i XXVII. (pohodna) bojna 23. te VII. bojna 22. dalmatinske, sve u sastavu 5. brdske (Gebirgs) brigade. Talijanske postrojbe, 11., 12. i 47. divizija (oko 40 000 vojnika), su nakon 2 dana žestokih borba uspjele probiti crtu obrane, te okružiti postrojbe I. bojne 23., ojačane s dvije satnije XXVII. (pohodne) bojne. Rano ujutro 7. kolovoza II. i III. bojna prelaze u protunapad kako bi se probili do okružene I. bojne, te uspijevaju uz velike gubitke vratiti položaje u ruševinama Grafenberga te zarobiti 1200 talijanskih vojnika. Protunapadom je osobno zapovjedao pukovnik Artur Noe, koji dobiva nadimak "Lav s Podgore".

U večeri 8. kolovoza, nakon što je general Zeidler zaključio da su položaji na Sabotinu i Podgori izgubljeni, cijeloj 58. diviziji naređeno je povlačenje na rezervne položaje istočno od Gorice, međutim, trećina 23. pukovnije i dalje je na zapadnoj obali Soče, a mnoge postrojbe su i dalje bile u okruženju. Zaostale postrojbe 23. pukovnije pružaju otpor sve do 10. kolovoza, te ostaju zadnja austrijska postrojba na zapadnoj strani Soče. Ukupni gubitci (poginuli, nestali, ranjeni i zarobljeni) 23. pukovnije u prva četiri dana Šeste sočanske bitke iznosili su 47 časnika i dočasnika, 2513 vojnika, što spada u najveće gubitke neke austrijske pukovnije tijekom rata uopće. Sedma bojna 22. pukovnije bitku je počela sa 745 vojnika, 8. kolovoza brojčano stanje joj je bilo 4 časnika, 155 vojnika te 4 strojnice. Zbog tako velikih gubitaka, s ostatcima II. bojne 22. pukovnije, pripojene su 23. pukovniji, te čine 9. i 10. satniju III. bojne. Nove istočne položaje, 9. kolovoza, dočekalo je samo 5000 vojnika 58. divizije, koja je 4. kolovoza imala 18 000 vojnika.[29] Sedmu i osmu bitku 23. pukovnija će provesti kao rezervna postrojba XVI. korpusa, konstantno se nadopunjujući novim regrutima iz Dalmacije.

Datoteka:LIR23, Podgora (AH) 1915.png
Protunapad 23. pukovnije dalmatinskog domobranstva, Podgora Anton Hoffmann[30]
Deveta i Deseta bitka

Tijekom Devete bitke 3. studenoga 1916. pukovnija je odbila žestoke napade Talijana kod Sobera i istočno od Vrtojbe.[31] Kako je u svibnju 1917. car Karlo I. odlučio u počast hrabrog držanja preimenovati cijelo carsko-kraljevsko domobranstvo iz Landwehr u Schützen (strijelci), ime postrojbe se promijenilo u 23. Schützenregiment.[32] Početkom Desete bitke 12. svibnja 1917. 23. brani položaje kod Vrtojbe, a u šumi Panovec (Panovizza/Panowitz) izvodi sjajni protunapad te vraća sve izgubljene položaje, nakon što je izgubila preko 1000 vojnika pukovniju zamjenjuje 86. streljačka brigada.[33] Nakon bitke pukovnija dobiva premještaj iz 5., u kojoj je od početka rata, u 4. brdsku brigadu dok pukovnik Noë dobiva unaprjeđenje iz zapovjednika 23. pukovnije u zapovjednika upravo te 4. brdske brigade. Dana 24. svibnja 1917. 5. armija preimenovana je u Sočansku armiju (Isonzo armee).

Jedanaesta bitka

Dana 18. kolovoza Talijani su topništvom snažno napali jedinice sočanske armije, te su uspjeli prebaciti pet divizija preko Soče. Također, uspjeli su zauzeti gotovo cijelu Banjičku visoravan tako da je prijetio proboj fronta.

Nakon napuštanja brda Sveta Gora (Monte Santo), Škabrijel (Monte San Gabriele) postaje žarište borbi. Od 23. kolovoza do 11. rujna. bjesnila je glavna bitka oko tog "Monte del morte", čiji su vrh obje strane osvojile devet puta u pet dana, a čiji bi gubitak značio gubitak južne goričke bojišnice. 23. Pukovnija drži položaje ispred Gorice u šumi Panovec.

Dana 23. kolovoza, Sočanska armija je 25. kolovoza 1917. rasformirana, te su na osnovi njezinih jedinica formirane 1. sočanska armija pod zapovjedništvom general pukovnika Wenzela von Wurma i 2. sočanska armija pod zapovjedništvom generala pješaštva Johanna von Henriqueza.

Dvanaesta sočanska bitka (Bitka za Caporetto/Bitka kod Kobarida)

Napad je počeo 24. listopada 1917., Njemačka 14. armija u potpunosti je iznenadili Talijane. Do kraja dana, njemački borci u blizini Caporetta (Kobarid) napredovali su 25 kilometara naprijed. Drugi njemački napadi dalje od centra Caporetta bili su manje uspješni, a austrougarski napad na južnom krilu ofenzive imao je malo utjecaja u bitci.

Ulazak 58. pješačke divizije u Goricu

Napad na centar Caporetta bacio je cjelokupnu talijansku vojsku na koljena. Talijani su, u pokušaju da se obrane, povlačili vojnike i postavljali ih na druga mjesta obrambene linije u cilju da zaustave druge napade, no time su samo pomagali njemačko-austrougarskom napredovanju.

Sama Gorica je oslobođena 28. listopada, a na čelu austrijskog napredovanja, među prvima su u nju ušli Dalmatinci iz 23. streljačke pukovnije, koja je kao dio 58. divizije bila pod izravnim zapovjedništvom generala Wenzela von Wurma, zapovjednika Prve sočanske armije, dok je Karlovačkoj 96. pukovniji pripala čast da razvije carsku i kraljevsku zastavu na goričkoj staroj tvrđavi u nazočnosti cara Karla IV. i carice Zite i generala Borojevića.[34]

Nakon oslobađanja Gorice i općeg raspada talijanske vojske, postrojbe 58. divizije nezaustavljivo napreduju. 3. studenoga vojnici 23. streljačke pukovnije ulaze u Palmanovu, nakon toga prelaze rijeke Tilment (Tagliamento/Tajamento) i Livenza (Łivensa), zaustavljajući se tek na rijeci Piave između mjesta San Paolo di Piave i Stabiuzza, 150 km od početne točke operacije. Procijenjeni gubici talijanske vojske bili su golemi, preko 700 000 vojnika bilo je ubijeno, zarobljeno, nestalo ili dezertiralo, a vlada Paola Bosellija koja je uvukla Italiju u rat se raspala.

Ostatak rata

Pukovnija s ostalim postrojbama 58. divizije drži položaje na rijeci Piave od jeseni 1917. do ljeta 1918. Početkom ljeta 1918. 23. zadarska pukovnija dobiva premještaj u 44. streljačku (schützen) brigadu, 22. streljačke divizije u sastavu borbene "grupe Erzherzog Peter Ferdinand", stožerne postrojbe Desete armije, u sastavu koje drže sjeverozapadne položaje tijekom Bitke na rijeci Piave. Opća situacija u vojsci je loša, glad i bolest uzimaju danak, duž cijele fronte skupine vojnika stalno napuštaju matične postrojbe, 23. pukovnija često žurno mijenja položaj zbog dezertiranja susjednih postrojba. Sve tri bojne nisu u punom brojčanom stanju. U kolovozu 1918. grupa Erzherzog Peter Ferdinand postaje osnova novog V. korpusa. 23. pukovnija će veliku talijansku ofenzivu i kraj rata dočekati na području sjeverne Italije u okolici Trenta.[35] Raspadom Carstva prestaje postojati i 23. streljačka pukovnija Zadar, a njezini vojnici kreću na dug i težak put prema rodnom kraju. U jeku raspada austrijske vojske i općeg povlačenja neki je austrijski časnik prepoznao jednog visoko odlikovanog hrvatskog vojnika iz Dalmacije u hodnji te ga pozdravio, na što mu je ovaj rekao "Gospodine, mi više nismo heroji, samo prosjaci", te nastavio hodnju s ostalim pripadnicima svoje, nekad slavne, postrojbe "Lavova s Podgore" u daleku Dalmaciju.[36][37]

23. pučko-ustaška pukovnija Šibenik

23. pučko-ustaška pukovnija Šibenik
k.k. Landsturm-Infanterieregiment Nr. 23 "Sebenico"
Aktivna 1914. – 1918.
Država Austro-Ugarska
Cislajtanija
Datoteka:Coat of arms of the Kingdom Dalmatia 1797-1918.png Kraljevina Dalmacija
Odanost Habsburška kuća
Centralne sile
Grana Pogreška pri izradbi sličice: Austrougarska vojska
Vrsta Pučki ustanak
Uloga pješaci
Veličina pukovnija
Sjedište Šibenik
Boje Datoteka:L Game R44.png grimizna
Sudjelovanje u borbama Prvi svjetski rat

23. pučko-ustaška pukovnija Šibenik (k.k. Landsturm-Infanterieregiment Nr. 23 "Sebenico"), osnovana je 1914. kao trećelinijska vojna snaga sastavljena od osoba između 36. i 50. godina (rezervisti domobranskih jedinica), te onih koje još nisu služile vojsku, dakle od 18. do 21. godina.[38] Primarna svrha dalmatinskog pučkog ustanka bila je obrana Dalmatinske obale, kako bi se omogućilo da regularne postrojbe iz Dalmacije – 22. pješačka te 23. i 37. domobranska pukovnija – mogu sudjelovati na drugim bojištima.[39] Bojne pučko-ustaške pukovnije kasnije tijekom rata aktivno sudjeluju na balkanskom bojištu[40], a brojni regurti služe kao popuna prorijeđenim bojnama 23. domobranske pukovnije na talijanskom bojištu.[41]

Sastav

Hrvati i Srbi 92 %, Talijani 5 %, ostali 3 %[42]

Organizacija 1914.

  • Zapovjedništvo pukovnije – Zadar (Zara)
  • I. bojna – Zadar (Zara)
  • II. bojna – Šibenik (Sebenico)
  • Popunidbena bojna – Zadar (Zara)

Zapovjednici

  • 1898. Josip Lulić[43]
  • 1903. – 1907. – puk. Wilhelm Gf. Attems-Petzenstein
  • 1908. – 1910. – puk. Johann Sauerwein
  • 1911. – 1912. – puk. Johann Edl. v. Sauerwein
  • 1913. – 1914. – puk. Alfred Pleskott[2]
  • 1914. – 1917. – puk. Artur Noë[44]

Galerija

Izvori

  1. ↑ T. Oršolić, Sudjelovanje dalmatinskih postrojbi u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878., Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 42/2000, str. 287-308.
  2. ↑ 2,0 2,1 INFANTERIEREGIMENTER der ö.u. Armee im Mai 1914
  3. ↑ Isonzofront.com - Austro-Hungarian Regiments[neaktivna poveznica]
  4. ↑ Marko Simić: Po sledeh soške fronte (Ljubljana, 1996), str. 49.
  5. ↑ Marko Simić: Po sledeh soške fronte (Ljubljana, 1996), str. 120.
  6. ↑ Oršolić, Tado (2013.) Vojna Dalmacija u 19. stoljeću : vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.).
  7. ↑ Oršolić, Tado (2013.) Vojna Dalmacija u 19. stoljeću : vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.).
  8. ↑ Schematismus der K. K. Landwehr und der K. K. Gendarmerie 1889 (Wien, 1889) | Library | Hungaricana. library.hungaricana.hu 0. Pristupljeno 2026-02-22.
  9. ↑ Schematismus der K. K. Landwehr und der K. K. Gendarmerie 1889 (Wien, 1889) | Library | Hungaricana. library.hungaricana.hu 0. Pristupljeno 2026-02-22.
  10. ↑ Schematismus der K. K. Landwehr und der K. K. Gendarmerie 1889 (Wien, 1889) | Library | Hungaricana. library.hungaricana.hu 0. Pristupljeno 2026-02-22.
  11. ↑ Schematismus der K. K. Landwehr und der K. K. Gendarmerie 1889 (Wien, 1889) | Library | Hungaricana. library.hungaricana.hu 0. Pristupljeno 2026-02-22.
  12. ↑ Oršolić, Tado (1999.) SUDJELOVANJE DALMATINSKIH POSTROJBI U ZAPOSJEDANJU BOSNE I HERCEGOVINE 1878.
  13. ↑ Karl von Blaas: Dalmatian *Landesschützen* in action near Livno on 15 August 1878. Die Welt der Habsburger 0. Pristupljeno 2026-02-10.
  14. ↑ 14,0 14,1 Hrvatski povijesni muzej. jatagani.hismus.hr 0. Pristupljeno 2026-02-19.
  15. ↑ k.k. Landwehr-Infanterie-Regiment Nr. 23. hcvv.home.xs4all.nl 0. Pristupljeno 2026-02-19.
  16. ↑ Gasser M1870 Revolver Austro-Hungarian Army Weapons. www.hungariae.com 0. Pristupljeno 2026-02-19.
  17. ↑ K.k. Landwehr: Officier eines Landw. Schützen-Baons., eines Tyr. Landesschützen. Baons. (in parade); Officier eines Landw. Schützen-Baons. (feldmässig), eines dalm. Landw. Schützen-Baons., eines Landw. Inft. Baons (in Parade). New York Public Library 0. 1. siječnja 1840. Pristupljeno 2026-02-10.
  18. ↑ Dalm. Landw. Schütze; Tyr. Landesschütze (feldmässig); Unterofficier eines Dalm . Schütz. Baons. 1874. New York Public Library 0. 1. siječnja 1874. Pristupljeno 2026-02-10.
  19. ↑ Pojić, Milan; 2001., Ustroj austrougarske vojske na ozemlju Hrvatske 1868.-1914., Arhivski vjesnik, No.43 Ožujak 2001.
  20. ↑ 20,0 20,1 20,2 Jung, Peter: The Austro-Hungarian Forces in World War I (1): 1914-16, Osprey Publishing, 2003, str. 23[neaktivna poveznica]
  21. ↑
    • Nepoznat parametar: editor-last
    • Nepoznat parametar: editor-last2
    • Nepoznat parametar: editor-first2
    • Nepoznat parametar: editor-first
  22. ↑ austrianphilately.com. Pristupljeno 13. kolovoza 2013.
  23. ↑
    • Nepoznat parametar: orig-year
    • Parametar type nije dopušten u klasi news
    • Parametar year nije dopušten u klasi news
    • Parametar work nije dopušten u klasi news
    • Parametar title nije dopušten u klasi news
  24. ↑ Tado, Oršolić (2019) 22. Dalmatinska pješačka pukovnija "Grof Von Lacy".
  25. ↑ Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Neue italienische Vorstöße abgewiesen Wien, 11. Juni 1915, mittags.
  26. ↑ Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Russische Gegenangriffe am Bug zurückgeschlagen - Immer noch Kämpfe im Görzischen Wien, 23. Juli 1915, mittags.
    „Bei der Abwehr der zahlreichen feindlichen Stürme zeichnete sich die dalmatinische Landwehr neuerdings besonders aus.”

  27. ↑ Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Vergebliche russische Massenstürme am Dnjestr Wien, 15. August 1915
  28. ↑ Die Isonzo-Schlacht Aus dem Kriegspressequartier wird gemeldet: 28. Oktober 1915, an der Isonzofront.
  29. ↑ Slavko Pavičić (1944) Jugozapadno ratište u Prvom svjetskom ratu.
  30. ↑ Illustrierte Geschichte des Weltkrieges: Illustrierte Geschichte des Weltkrieges 1914/15. DritterBand. -: Illustrierte Geschichte des Weltkrieges 1914/15. DritterBand., -: Union Deutsche Verlagsgesellschaft - 1. 1916 0. Pristupljeno 2023-09-18.
  31. ↑ Der österreichisch-ungarische Heeresbericht: Erbitterte Kämpfe an der küstenländischen Front, Wien, 3. November 1916
  32. ↑ The austro-hungarian army 1914-18 for collectors of its postal items by John Dixon-Nuttall, Chapter 4: The Army in the Field. Pristupljeno 13. kolovoza 2013.
  33. ↑ Hanna, Stan (1936) AUSTRIA-HUNGARY’S LAST WAR, 1914-1918 (ÖSTERREICH-UNGARNS LETZTER KRIEG, 1914-1918).
  34. ↑ historylearningsite.
  35. ↑ austrianphilately. Pristupljeno 13. kolovoza 2013.
  36. ↑ Hanna, Stan (1936) AUSTRIA-HUNGARY’S LAST WAR, 1914-1918 (ÖSTERREICH-UNGARNS LETZTER KRIEG, 1914-1918).
  37. ↑ Schindler, John (2001) Isonzo: The Forgotten Sacrifice of the Great War.
  38. ↑ Srce, Sveučilšni računski centar-. https://www.croris.hr/crosbi/publikacija/knjiga/19073.
  39. ↑
    • Nepoznat parametar: issn
    • Nepoznat parametar: issue
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  40. ↑
    • Nedostaje obavezni parametar: journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  41. ↑ Austro-Hungarian Infantry Development 1914-1918: The organisation and wartime history of the Austro-Hungarian Infantry 1914-1918. www.austro-hungarian-army.co.uk 0. Pristupljeno 2025-06-10.
  42. ↑
    • Parametar archive-url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
  43. ↑
    • Nedostaje obavezni parametar: journal
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar archive-url nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url-status nije dopušten u klasi journal
  44. ↑ Schindler, John (2001) Isonzo: The Forgotten Sacrifice of the Great War.
v •  • u
Hrvatska u Prvom svjetskom ratu
Hrvati na bojištu
Antanta
 ·
Hrvatski časnici
Politika
Ivan Skerlecz (1913. - 1917.)  · Antun Mihalović (1917. - 1918.)
Političari
Glavne snage
Uoči i tijekom rata
Posljedice
Kategorija
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=23._domobranska_pješačka_pukovnija_Zadar&oldid=756597"