Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Ustaški sabirni logori

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Obrzo nakon osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, doneseni su rasni zakoni i osnovani koncentracijski logori. Kratak je bio put od Zakonske odredbe za obranu naroda i države preko Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonske odredbe o zabrani ćirilice do Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore: u tim su logorima za NDH stradali desetci tisuća Roma, Židova, Srba i Hrvata.[1] Razočaranje hrvatskoga naroda ustaškom vlašću uslijedilo je gotovo neposredno s počecima progona, proglašavanjem rasnih zakona i otvaranjem logora za “nepoćudne i pogibeljne osobe”. U tim je progonima samo u logorima život izgubilo, kako neka istraživanja provedena nakon Drugog svjetskog rata pokazuju, više od 100 tisuća muškaraca, žena i djece.[2]

Prema jugoslavenskom popisu iz 1964. godine, ukupno je s područja čitave SFR Jugoslavije u logorima izgubilo živote 134.464 osobe, od čega je 89.851 osoba izgubilo život u logorima na području kasnije SFRJ, a preostalih 44.613 je osoba izgubilo živote u logorima u Njemačkoj i u drugim europskim zemljama. Prema tako prikupljenim podatcima za logore NDH, najviše je žrtava bilo u Jasenovcu – 49.874 i Staroj Gradiški – 9.587 (podatci se ne odnose samo na žrtve s područja SR Hrvatske, nego za sve pobijene u tim logorima, s područja čitave NDH). Usprkos takvom rezultatu službeno provedenog popisa - koji je iz propagandnih razloga bio stavljen pod embargo, i nije bio dostupan čak ni znanstvenicima - jugoslavenska Vojna enciklopedija iz 1967. i Enciklopedija Jugoslavije iz 1971. donose navode o oko 600 tisuća žrtava logora Jasenovac i oko 75 tisuća žrtava logora Stara Gradiška.[3]

Povijest

Kada su sile Osovine u travnju 1941. osvojile Kraljevinu Jugoslaviju, njemačke, talijanske i ustaške vlasti osnovale su na području NDH brojne sabirne logore.

Osnivanjem prvih sabirnih logora u NDH rukovodio je Eugen Kvaternik, a u izboru mjesta za logore, kao i u davanju sugestija po pitanju njihove organizacije, sudjelovali su i organi Gestapoa, u prvom redu SS pukovnik Hans Helm. Od ustaških rukovodilaca u organiziranju koncentracionih logora sudjelovali su Andrija Artuković, Mijo Babić, Vjekoslav Luburić i dr.

Najveći njemački sabirni logor bio je Sajmište (njem. Judenlager Semlin) u Zemunu (1941.–1944.), pod upravom Gestapoa, te sa stražarima i opskrbom koje su davale institucije susjedne Nedićeve Srbije - iz koje je i dolazio veliki dio zatvorenika. Procjenjuje se da je u logoru od 90.000 zatočenika, od reda Židova i Roma, stradalo njih oko 40.000.

Kroz više od 20 talijanskih sabirnih logora prošlo je oko 35.000 ljudi (Hrvata iz talijanske okupacijske zone, Slovenaca i Židova). Za Židove su od studenoga 1942. ustanovljene slobodne konfinacije (confinazione libera): na sjeveru najveći je logor bio u Kraljevici, a na jugu najviše je Židova bilo konfinirano na otoku Korčuli (u gradu Korčuli i u Veloj Luci). U literaturi se ta mjesta često spominju pod imenom logora, ali je između logora i uvjeta u konfinaciji razlika bila velika. Često se radilo o smještaju u napuštenim hotelima, gdje su talijanski vojnici samo nadzirali da se zgrade po noći ne napuštaju i da se danju ne prelazi u druge dijelove naselja. Manji logori nalazili su se na Braču (Sumartin, Postira, Milna, Nerežišća), u gradu Hvaru, te u okolici Dubrovnika – u Gružu, u Kuparima (u kompleksu hotela Kupari) i na Lopudu. Najveći je talijanski logor bio Kampor na Rabu (stradalo - uglavnom od gladi i bolesti - do 4.600 ljudi, pretežito Slovenaca).[4]

Pod ustaškom upravom bio je također otvoren niz sabirnih logora; isprva su to bili sabirni logori - najveći je na početku bio Danica kraj Koprivnice (travanj 1941 – rujan 1942). Logor Đakovo (1941.–1942.) bio je sabirni logor, uglavnom za židovske žene i djecu; nakon epidemije tifusa, velika većina zatočenika otposlana je u Jasenovac. Veći sabirni logor bio je Gospić (lipanj – kolovoz 1941.), iz kojega su zatočenici (pretežito Srbi, nekoliko tisuća Židova i manjina Hrvati) slani u Jadovno i druge logore na Velebitu te u dva logora na Pagu (Metajna i Slana) koji su za kratka trajanja postali logori smrti u kojima je stradalo više tisuća zatočenika. U sabirnom logoru Lepoglava (kaznionica do 1943., potom sabirni logor) od svibnja 1944. stradalo je oko 1000 logoraša. Prema ukupnomu broju zatočenika i broju stradalih najveći sabirni logor bio je Sabirni logor Jasenovac (1941.–1945.). Njegovi prvi zatočenici dopremani su u logore Krapje (Jasenovac I) i Bročice (Jasenovac II) (kolovoz–studeni 1941.), zatim su preseljeni u sabirni logor na Ciglani (Jasenovac III). U selu Jasenovac u siječnju 1942. osnovan je radni logor Kožara (Jasenovac IV), od veljače 1942. i kaznionica u Staroj Gradiški (Jasenovac V) djelovala je kao dio jasenovačkog logorskog kompleksa. U svibnju 1942. osnovan je u Uštici tzv. Ciganski logor za Rome. Jasenovac je istodobno bio logor smrti i radni logor (zatočenici su, među ostalim, radili u kožari, ciglani i proizvodnji lanaca, odlazili na rad na poljoprivredna dobra Mlaka, Potkozarje i dr.). Procjenjuje se da je u njemu stradalo između 70.000 i 100.000 zatočenika (Vladimir Žerjavić došao je demografskim procjenama do broja od 83.000 ljudi, od toga između 45.000 i 52.000 Srba, 12.000 Hrvata i Muslimana, 13.000 Židova i 10.000 Roma).[4]

Popis

Sabirni logori u okupiranoj Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata.

Slijedi popis koncentracijskih logora koje su vodili ustaše u NDH od 1941. do 1945., tijekom Drugog svjetskog rata:[5]

Broj preminulih i ubijenih zatočenika

  • Jasenovac (bez logora Stara Gradiška i Jadovno): prema popisu iz 1964. godine, 49.602[6], cjelokupni sustav logora 83.145,[7]
  • Gospić - Jadovno - Pag: razne procjene sačinjene pomoću nepouzdanih metoda iznose brojeve od približno 15.000 do preko 70.000 žrtava[8]; službeni popis jugoslavenskih vlasti iz 1964. godine evidentirao je ondje 1.794 žrtve,[9]
  • Stara Gradiška: 2.560 ekshumiranih žrtava, prema jugoslavenskom popisu iz 1964. godine, 9.630 žrtava,[6]
  • Lepoglava, oko 1.000 žrtava

Demografska istraživanja

Hrvatski demograf dr. Vladimir Žerjavić iznosi 1995. godine procjenu o 322.000 ukupnih srpskih žrtava s područja NDH, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac, te 28 tisuća pobijenih na raznim drugim mjestima.[10]

Stradao je - bilo u koncentracijskim logorima u samoj NDH, bilo u njemačkim koncentracijskim logorima drugdje u Europi - i pretežni dio Židova i Roma koji su živjeli na području NDH: smatra se da je u Holokaustu u NDH

O sustavu ustaških koncentracijskih logora, daje Žerjavić procjenu o ukupno 83.000 pobijenih, od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma[11].

U svojem istraživanju je srpski demograf dr. Bogoljub Kočović došao do sličnih rezultata, kao i Vladimir Žerjavić.[12]

Izvori

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hrvati: Hrvatska u Jugoslaviji
  2. Opća i nacionalna enciklopedija - Hrvati
  3. Geiger, Vladimir (2011.). [https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=114002 "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)"]. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43., No. 3. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=114002 Pristupljeno 14. siječnja 2019. 
  4. 4,0 4,1 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - koncentracijski logori: Hrvatska
  5. {{
    1. if:
    ||
    Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},
    |Citiranje web},

]]}},

  • 6,0 6,1 {{
    1. if:
    ||
    Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},
    |Citiranje web},
  • ]]}},

  • "Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, POIMENIČNI POPIS ŽRTAVA KCL JASENOVAC 1941-1945.". http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284 Pristupljeno 14. siječnja 2019. 
  • "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili 'okupatori i njihovi pomagači'. Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)", Vladimir Geiger, Časopis za suvremen upovijest, Vol.43 No.3 Prosinac 2011.
  • Vladimir Geiger (Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 3, 2011.). "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)". https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=114002 Pristupljeno 14. siječnja 2019. 
  • Žerjavić, Vladimir. "Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću". Časopis za suvremenu povijest, Vol. 27 No. 3, 1995.. https://hrcak.srce.hr/213638 Pristupljeno 6. siječnja 2019. 
  • "Yugoslavia - Manipulations - With the Number of Second World War Victims", Hrvatski informacijski centar, 1993.
  • Zapisnici i izlaganja s Prve međunarodne konferencije o Jasenovačkim sabirnim logorima, City University New York, 1997. (organizatori Bernard Klein i Milan Bulajić), izlaganje Vladimira Žerjavića, str. 208 - 215, izlaganje Milana Bulajića, str. 216 - 228. Posjećeno 21. svibnja 2016.