Hrvatska neprijateljska emigracija
Hrvatska neprijateljska emigracija - "HNE" je pojam kojeg je koristila Jugoslavija, prvenstveno UDBA za Hrvatsko iseljeništvo. Podrazumijevao je hrvatske emigrantske političke, društvene, kulturne, športske i vjerske organizacije, te razne politički aktivne grupe i pojedince.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Veliki broj Hrvata iselio je iz Hrvatske neposredno nakon drugoga svjetskog rata, u svibnju 1945. godine. U prvoj skupini iseljenika, bjegunaca, nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Njihova nakana je bila da se predaju Englezima i tako spase glavu. Međutim, Englezi su većinu vojnika i civila izručili partizanima, a ovi su nad njima izvršili masakr. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Dio ih je ostao u tim državama, ali ih se još više iselilo u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.
Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Ove bjegunce karakterizirala je činjenica da se uglavnom radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu. I oni su bivali smješteni u izbjegličke kampove u Austriji, Italiji i Zapadnoj Njemačkoj. Nakon liječničkih pregleda tražili su posao u nekoj zapadnoeuropskoj državi ili bi iseljavali u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku.
Najveći broj Hrvata iselio je šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Uslijed toga su mnogi krajevi u hrvatskoj praktički opustjeli.
Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo je nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća 1971., kad je tisuće Hrvata bilo izvrgnuto progonima. Bjegunci su ilegalno prelazili granicu, a u iseljeništvu su ih zvali “proljećarima”.
Prema dosadašnjih saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta u vremenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine likvidirala šezdeset i osam hrvatskih emigranata. Također je utvrđeno da je u tom istom razdoblju pet hrvatskih političkih emigranata netragom nestalo, te se može opravdano pretpostaviti da su bili oteti i na nepoznatom mjestu likvidirani.
Imajući u vidu postupke odlučivanja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija hrvatskih emigranta, te operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prvenstveno one hrvatske emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (napr. Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom u Domovini (napr. dr. Ivo Protulipac). Padom Aleksandra Rankovića 1966. i relativnim omekšavanjem represivnog sustava unutar Jugoslavije naglo se povećao broj "ofanzivnih akcija" prema hrvatskim političkim emigrantima, odnosno broj otmica i likvidacija u emigraciji. Od pada Rankovića do konca 1971., dakle u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta, a desetorica su slučajem preživjeli atentate i jedan je otet. Ta crna serija se nastavila i nakon 1971., a naročito neposredno nakon Karađorđeva, dakle tijekom 1972. godine, te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita, a trajala je praktički do pred sam raspad Jugoslavije.
Žrtve Udbina djelovanja[uredi | uredi kôd]
Podatci prema:[1]
Ubojstva[uredi | uredi kôd]
- Ive Protulipca, 1946. godine u Italiji
- Ilije Abramovića, 1948. godine u Austriji
- Dinke Domančinović, 1960. godine u Argentini
- Mate Miličevića, 1966. godine u Kanadi
- Marijana Šimundića, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Joze Jelića, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Mile Jelića, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Petra Tominca, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Vlade Murata, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Anđelka Pernara, 1967. godine u SR Njemačkoj
- Hrvoja Urse, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Đure Kokića, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Mile Rukavine, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Krešimira Tolja, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Vida Maričića, 1968. godine u SR Njemačkoj
- Ante Znaora, 1968. godine u Italiji
- Josipa Krtalića, 1968. godine u Italiji
- Nedjeljka Mrkonjića, 1968. godine u Francuskoj
- Pere Čovića, 1968. godine u Australiji
- Mirka Čurića, 1969. godine u SR Njemačkoj
- Nahida Kulenovića, 1969. godine u SR Njemačkoj
- Vjekoslava Luburića, 1969. godine u Španjolskoj
- Mije Lijića, 1970. godine u Švedskoj
- Mirka Šimića, 1971. godine u SR Njemačkoj
- Ive Bogdana, 1971. godine u Argentini
- Maksima Krstulovića, 1971. godine u Engleskoj
- Drage Mihalića, 1972. godine u SR Njemačkoj
- Josipa Senića, 1972. godine u SR Njemačkoj
- Branka Jelića, 1972. godine u SR Njemačkoj
- Stjepana Ševe, 1972. godine u Italiji
- Tatjane Ševo, 1972. godine u Italiji
- Rosemarie Bahrić, 1972. godine u Italiji
- Josipa Buljana-Mikulića, 1973. godine u SR Njemačkoj
- Mate Jozaka, 1974. godine u SR Njemačkoj
- Ilije Vučića, 1975. godine u SR Njemačkoj
- Ivice Mioševića, 1975. godine u SR Njemačkoj
- Nikole Martinovića, 1975. godine u Austriji
- Matka Bradarića, 1975. godine u Belgiji
- Vinka Eljuge, 1975. godine u Danskoj
- Stipe Mikulića, 1975. godine u Švedskoj 7
- Nikole Penave, 1975. godine u SR Njemačkoj
- Ivana Tuksora, 1976. godine u Francuskoj
- Ivana Vučića, 1977. godine u SR Njemačkoj
- Joze Oreča, 1977. godine u JAR
- Brune Bušića, 1978. godine u Francuskoj
- Križana Brkića, 1978. godine u SAD
- Marijana Rudele, 1979. godine u SAD
- Zvonka Štimca, 1979. godine u SAD
- Gorana Šećera, 1979. godine u Kanadi
- Cvitka Cicvarića, 1979. godine u Kanadi
- Nikole Miličevića, 1980. godine u SR Njemačkoj
- Mirka Deskera, 1980. godine u SR Njemačkoj
- Ante Kostića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Mate Kolića, 1981. godine u Francuskoj
- Petra Bilandžića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Ivana Jurišića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Mladena Jurišića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Stanka Nižića, 1981. godine u Švicarskoj
- Ive Furlića, 1981. godine u SR Njemačkoj
- Đure Zagajskog, 1983. godine u SR Njemačkoj
- Franje Mikulića, 1983. godine u SR Njemačkoj
- Milana Župana, 1983. godine u SR Njemačkoj
- Stjepana Đurekovića, 1983. godine u SR Njemačkoj
- Slavka Logarića, 1984. godine u SR Njemačkoj
- Franje Mašića, 1986. godine u SAD
- Ivana Hlevnjaka, 1987. godine u SR Njemačkoj
- Damira Đurekovića, 1987. godine u Kanadi
- Ante Đapića, 1989. godine u SR Njemačkoj
Nestali[uredi | uredi kôd]
Usporedi sa "otmice sa smrtnom posljedicom")
1.) Zlatko Milković 1949. godine u Francuskoj
2.) Zvonimir Kučar 1963. godine u Francuskoj
3.) Geza Pašti 1965. godine u Francuskoj
4.) Stjepan Crnogorac 1972. godine u Austriji
Otmice sa smrtnim posljedicama[uredi | uredi kôd]
- Drage Jelika, 1949. godine iz Italije
- Zlatka Milkovića, 1949. godine u Francuskoj
- Zvonimira Kučara, 1963. godine u Francuskoj
- Geze Paštija, 1965. godine u Francuskoj
- Stjepana Crnogorca, 1972. godine u Austriji
Neuspjela ubojstva[uredi | uredi kôd]
1.) Mate Frković 1948. godine u Austriji
2.) Dr. Ante Pavelić 1957. godine u Argentini
3.) Dr. Branko Jelić 1957. godine u SR Njemačkoj,
4.) obitelj Deželić 1965. godine u SR Njemačkoj
5.) Ante Vukić 1968. godine u SR Njemačkoj
6.) Mirko Grabovac 1969. godine u SR Njemačkoj
7.) Dr. Branko Jelić 1970. godine u SR Njemačkoj
8.) Vlado Damjanović 1970. godine u SR Njemačkoj
9.) Dr. Branko Jelić 1971. godine u SR Njemačkoj
10.) Gojko Bošnjak 1972. godine u SR Njemačkoj
11.) Nikola Vidović 1972. godine u Francuskoj
12.) Dane Šarac 1973. godine u SR Njemačkoj
13.) Gojko Bošnjak 1973. godine u SR Njemačkoj
14.) Dane Šarac 1974. godine u Francuskoj
15.) Stipe Bilandžić 1975. godine u SR Njemačkoj
16.) Stipe Bilandžić 1977. godine u SR Njemačkoj
17.) Franjo Goreta 1980. godine u SR Njemačkoj
18.) Luka Kraljević 1982. godine u SR Njemačkoj
19.) Luka Kraliević 1983. godine u SR Njemačkoj
20.) Danica Glavaš 1986. godine u SAD
21.) Ants Tokić 1988. godine u Australiji
22.) Tomislav Naletelić 1988. godine u SR Njemačkoj
23.) Nikola Štedul 1988. godine u Škotskoj
Otmice[uredi | uredi kôd]
1.) Drago Jelik 1949. godine iz Italije
2.) Krunoslav Draganović 1967. godine iz Italije
3.) Vjenceslav Čižek 1977. godine iz Italije
4.) Ivica Novaković 1987. godine iz SR Njemačke
Neuspjele otmice[uredi | uredi kôd]
1.) Dr. Branko Jelić 1950. godine iz SR Njemačke
2.) Franjo Mikulić 1979. godine iz Francuske
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Anka Vujić: UDBA: zločinački stroj članak iz Zore, srijeda, 3. svibnja 1995., stranice safaric-safaric.si