Hrvati u Brazilu (port.croata-brasileiro) su osobe u Brazilu s punim, djelomičnim, ili većinskim hrvatskim podrijetlom, ili u Hrvatskoj rođene osobe sa prebivalištem u Brazilu.
Procjenjuje se da 45.000 Hrvata živi u Brazilu i to poglavito u brazilskoj federalnoj državi São Paulu.
Povijest
Daleke 1830. počelo je prvo masovno doseljavanje hrvatskog stanovništva u Brazil.
Većina ljudi koji su napustili svoje domove svojedobno zbog loše ekonomske situacije. Najupečatljiviji primjer bila je takozvana "Vinska klauzula" trgovinskog sporazuma iz 1891. između Austo-Ugarske i Italije, koji je bio posebno nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom dozvoljen uvoz jeftinih talijanskih vina uz vrlo povoljne uvjete, a njome je Austro-Ugarska namjeravala kupiti talijansko prijateljstvo odnosno vojno savezništvo. Hrvatska vinska industrija je teško pogođena ovom odlukom bečke vlasti. Sporazum je trajalo dugi niz godina.
U razdoblju između 1880. i 1890. hrvatski iseljenici koji su stigli u Brazili bili su pomorci iz Dalmacije, drvosječe i stolari s područja Gorskog kotara te poljodjelci iz središnje Hrvatske i Slavonije. Od 1900. do 1920. osnivaju se razne udruge jugoslavenskog predznaka, a s hrvatskim vodstvom.[1]
U Brazilu su od hrvatskih iseljenika najbrojniji iseljenici podrijelom sa otoka Korčule. 1925. je oko 300 obitelji iz Vele Luke i Blata otišlo u Brazil raditi na plantažama kave. Sljedeće odredište bio im je São Paulo, gdje su se grupirali u četvrtima Belezinhu i Mooci. 1959. su hrvatski iseljenici iz ove skupine osnovali Društvo prijatelja Dalmacije (Sociedade Amigos da Dalmácia) [2] (onda pod imenom Društvo prijatelja Jugoslavije – SAIUG). Društvu je sjedište otvoreno 1970. u četvrti Belezinhu.[1].
Od 1928. konsolidiraju se hrvatske udruge. Ima onih s hrvatskim i s jugoslavenskim predznakom. Od hrvatskih tu su bila potporna društva kao što je Hrvatska zajednica Zrinski (Comunidade croata Zrinski), dio koje su bili Clube Esportivo Croata (Hrvatski Sportski Klub), Jornal Croata (Hrvatski list), Sala de Leitura Croata (Hrvatska čitaonica) i Sociedade Croata Pátria (Hrvatsko Društvo Domovina) te Clube esportivo Dalmácia (Športski klub Dalmacija).[1]
1937. godine u eri Treće brazilske republike (Estado Novo) uslijedio je novi val brazilske nacionalističke centralističke antikomunističke i autoritarističke kampanje nacionalizacije (Campanha de nacionalização). Tada su odlukom brazilske vlade zabranjene i zatvorene sve useljeničke ustanove u Brazilu [1] radi smanjivanja utjecaja inozemnih useljeničkih zajednica u državi i prisiljavanja njihove integracije u brazilsko stanovništvo.[1] Mjere su imale totalitarističke elemente, jer se čak kažnjavalo govorenje inih jezika u javnosti, čak i na vjerskim obredima. Vojska je trebala nadzirati područja inozemnog naseljavanja. Država je uspostavila koncept "jezičnog zločina".[3]
Nakon Drugog svjetskog rata stotine tisuća Hrvata napustilo je svoju domovinu zbog straha od odmazde i ukidanja demokracije u Jugoslaviji. Iseljenici su bili uglavnom ljudi iz ruralnih područja, mladi i bez stručnih kvalifikacija. Veliki val Hrvata odselio je u Brazil od 1945. do 1957. godine. U tom je razdoblju obnavlja institucionalno djelovanje hrvatskih udruga. 1948. dio se iseljenika, neindependističke orijentacije i onih koji su povjerovali jugoslavenskoj komunističkoj propagandi, brodom se vratio u ondašnju Jugoslaviju. Iste je godine osnovan dom Croatia Sacra Paulistana, koji su 1958. otvorili sjedište u četvrti Jabaquari.[1]
1991. je São Paulu osnovan hrvatski ured. To je bilo prvo prdstavničko tijelo Republike Hrvatske u Brazilu nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost. Zatim je osnovana Trgovačka komora Brazil-Hrvatska. 1992. odbacuje se zadnje jugoslavenske elemente kod Hrvata i SAIUG je promijenio ime u Društvo prijatelja Dalmacije - SADA. 1997. je u Braziliji otvoreno hrvatsko veleposlanstvo.[1]
Tzv. lančana iseljavanja dovodila su do kompaktnih skupina iseljenika, često povezanih obiteljskim vezama, mjestom iseljavanja, regijom itd.
Procjenjuje se da zajedno sa potomcima, broj Hrvata koji žive u prekomorskim zemljama deseže ca. 2,5 milijuna. Treba napomenuti da je nakon Rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Hrvata napustio svoju domovinu.
Vidi
Izvori
Bibliografija
- Olveira, Gilvan Müller de (2009). "Plurilinguismo no Brasil: repressão e resistência lingüística". Synergies Brésil (9): 19–26. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. listopad 2019.. https://gerflint.fr/Base/Bresil7/gilvan.pdf Pristupljeno 31. srpanj 2022.
Vanjske poveznice
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
