Toggle search
Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Dubravka Ugrešić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
More actions
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (Kutina, 27. ožujka 1949.) hrvatska je književnica, esejistica i prevoditeljica.

Životopis

Dubravka Ugrešić završila je komparativnu i rusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu radila je gotovo dvadeset godina. Iz političkih razloga početkom devedesetih godina primorana je napustiti Hrvatsku. Trenutačno živi u Amsterdamu, povremeno predaje na američkim i europskim sveučilištima te piše za europske novine i časopise.

Ugrešić je u Hrvatskoj najpoznatija po kratkom romanu Štefica Cvek u raljama života, s podnaslovom Patchwork roman, u kojem se postmodernistički, ironično i duhovito igra trivijalnom literaturom (ljubićem) gradeći tekst kao krojni arak s naslovima koji slijede sve krojačke termine, te grafički i sadržajno ušivajući citate, pisma i savjete. Štefica Cvek u raljama života jest, nakon ustanovljene popularnosti, 1984. uspješno prebačena i na film (U raljama života Rajka Grlića).

U istom vedrom tonu i postmodernističkom stilu stalnog propitivanja prirode pisanja i književnosti te suprotstavljanja popularne kulture visokoj literaturi, nastale su njezine zbirke kratkih priča Poza za prozu, Život je bajka, te roman Forsiranje romana-reke.

Problematiziranjem egzila i pitanjima identiteta bave se njezini kasniji romani Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli, dok roman Baba Jaga je snijela jaje razvija lik Babe Jage, stare vještice iz mitova, bajki i narodnih predanja, od samih začetaka mita do zanimljivih likova starih žena i njihovih suvremenih sudbina. Dubravka Ugrešić nagrađena je s nekoliko međunarodnih nagrada za svoj esejistički rad, počevši od zbirki Američki fikcionar i Kultura laži, te zbirke eseja, Zabranjeno čitanje, koja se bavi književnim trivijalnostima, izdavačima, agentima i piscima. Esejističke knjige Nikog nema doma, Napad na minibar i Europa u sepiji bave se širokim rasponom tema, od digitalne revolucije do služavki s Filipina.

U koautorstvu s Aleksandrom Flakerom 1984. uredila je Pojmovnik ruske avangarde, djelo u devet svezaka. Bavila se prijevodima s ruskoga (Danil Harms, Boris Pilnjak) te uredila antologiju alternativne ruske proze (Pljuska u ruci). Autorica je književno-povijesne studije Nova ruska proza. Pisala je scenarije za film i televiziju (U raljama života, Za sreću je potrebno troje).

Knjige Dubravke Ugrešić prevedene su na gotovo sve europske jezike i nagrađivane međunarodnim nagradama. Dubravka Ugrešić je začetnica ideje i inicijatorica pokretanja kolektivnog rada na Leksikonu YU mitologije.

„Izgleda kako je ova kultura laži nešto što su male jugoslovenske nacije odavno stvorile, naučivši s tim da žive, primenjujući ih do danas. Laganje – baš kao i smrt – postalo je prirodna norma ponašanja, lašci su normalni građani.”
(Dubravka Ugrešić, Kultura laži)


Djela

  • Mali plamen (knjiga za djecu, 1971.)
  • Filip i Srećica (knjiga za djecu, 1976.)
  • Poza za prozu (1978.)
  • Nova ruska proza (studija, 1980.)
  • Štefica Cvek u raljama života (1981.)
  • Život je bajka (1983.)
  • Forsiranje romana-reke (1988.)
  • Kućni duhovi (knjiga za djecu, 1988.)
  • Pljuska u ruci (antologija alternativne ruske proze, 1989.)
  • Američki fikcionar (zbirka eseja, 1993.)
  • Kultura laži (1996.)
  • Muzej bezuvjetne predaje (1998.)
  • Zabranjeno čitanje (2001.)
  • Ministarstvo boli (2004.)
  • Nikog nema doma (2005.)
  • Baba Jaga je snijela jaje (2008.)
  • Napad na minibar (2010.) [1]
  • Europa u sepiji (2013.)
  • Lisica (2017.)
  • Doba kože (2019.)
  • Tu nema ničega! (2020.)
  • Crvena škola (2021.)

Političke pozicije

Ugrešić smatra da "etabliranjem hrvatske države reetablirani endehazijski simboli, poput kune, zastave i državnog grba, tako je reetabliran i endehazijski koncept nacionalne kulture"...[2] Godine 2017. navodi kako se u Hrvatskoj javno glorificira fašizam. [3]

Nagrade

Izvori

  1. ↑ Asja Bakić, Dubravka Ugrešić : Napad na minibar, mvinfo.hr, 23. siječnja 2011. (IA), pristupljeno 24. svibnja 2021.
  2. ↑ Grozdanić, Dragan (13. lipnja 2016.). "Dubravka Ugrešić: Hrvatska po modelu NDH" 
  3. ↑ "Dubravka Ugrešić i ‘glorificiranje fašizma u Hrvatskoj’: Što hrvatske institucije financiraju u inozemstvu?". 13. lipnja 2016. 

Vanjske poveznice

Mrežna mjesta

v • r • u
Nagrada Meša Selimović (Beograd)
Dubravka Ugrešić, Milorad Pavić (1988) • Slobodan Selenić (1989) • Svetlana Velmar Janković (1990) • Radoslav Bratić (1991) • Ivan V. Lalić (1992) • Radoslav Petković (1993) • Dragan Jovanović Danilov (1994) • Antonije Isaković (1995) • Dobrica Ćosić (1996) • Goran Petrović (1997) • Dobrilo Nenadić (1998) • Milosav Tešić (1999) • Radovan Beli Marković (2000) • Danilo Nikolić (2001) • Rajko Petrov Nogo (2002) • Vojislav Karanović (2003) • Stevan Raičković (2004) • Miro Vuksanović (2005) • Novica Tadić (2006) • Dragan Velikić (2007) • Petar Sarić, Vladimir Kecmanović (2008) • Živorad Nedeljković (2009) • Vladan Matijević (2010) • Dejan Aleksić (2011) • Aleksandar Gatalica (2012) • Ivan Negrišorac, Slobodan Vladušić (2013) • Enes Halilović (2014) • Milisav Savić (2015) • Vladislav Bajac, Mirko Demić (2016) • Dejan Ilić (2017) • Alek Vukadinović, Milo Lompar (2018) • Vladimir Pištalo (2019) • Igor Marojević (2020)
v • r • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Dubravka_Ugrešić&oldid=362463"