| Josip Šokčević | |
|---|---|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 7. ožujka 1811. |
| Mjesto rođenja | Vinkovci, Hrvatska |
| Datum smrti | 16. studenog 1896. |
| Mjesto smrti | Beč, Austrija |
| Nadimak | Ban kavalir |
| Titule | barun |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Čin | podmaršal |
| Ratovi | Austrijsko-talijanski rat 1848.-1849. |
Josip Šokčević (Vinkovci, 7. ožujka 1811. - Beč 16. studenog 1896.), hrvatski ban, podmaršal, barun. [1] Sin je natporučnika Brodske graničarske pukovnije Josipa i Elizabete Šokčević, rođene Čolić. Nećak je slavnih slavonskih generala, braće Marka, Pavla i Alberta "olića.[2]
Djelovao je u pravcu istaknute individualnosti Hrvatske, što je u doba Jugoslavija tumačeno kao proaustrijsko i općenito nepoželjno, jer je simbolizirao moćnu hrvatsku vojnu povijest i hrvatski independizam. Zbog toga je prešućivan u doba Jugoslavija. Tek u neovisnoj Hrvatskoj dobija zasluženu pozornost. Istraživanjima se utvrdilo da je jedan od triju najvećih hrvatskih banova, uz bana Jelačića i bana Mažuranića.[3]
Životopis
Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Kad je Josip imao dvije godine, otac mu je poginuo u Saskoj. Mati Elizabeta (Eliza), podrijeklom iz privlačke obitelji Ćolić, skrbila se za nj. [3] Nakon pučke škole i dva razreda realne gimnazije, 1823. odlazi iz rodnog grada na terezijansku vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju završava 1830. godine. Službovao je diljem Monarhije. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao zastavnik u pješačkoj pukovniji. Po školovanju mu je vojni raspored bila 2. pješačka pukovnija u Brașov (nje. Kronstadt, mađ. Brassó). Promaknuće u viši čin bilo je 1831., kad je u sastavu 39. pješačke pukovnije u Debrecenu promaknut u poručnika. Novi raspored bio je Zombor u 23. pješačku pukovniju. Ondje je 28. srpnja 1835. promaknut u natporučnika. Satnikom je postao 1. kolovoza 1838. u Drugoj sekeljskoj graničarskoj pukovniji u Târgu Secuiescu (mađ. Kézdivásárhely, nje. Szekler Neumarkt). Bojnikom je od 1842.. Novo naprjedovanje je na mjesto pobočnika zapovjednika divizije u Sibinju (rum. Sibiu, nje. Hermannstadt, mađ. Nagyszeben). 1845. novim je rasporedom u 41. pješačkoj pukovniji u Černivcima. 1846. je ondje pukovnikom te 30. lipnja 1848. promaknut u brigadira. Potom je zapovjednikom 37. pješačke pukovnije u Velikom Varadinu (rum. Oradea, mađ. Nagyvárad, nje. Großwardein).[2]
U ljetu 1848. već je pukovnik i zapovjednik 37. pješačke pukovnije u Lavovu, s njom opsjeda i osvaja Mletke te slama talijansku protuaustrijsku pobunu (Prvi rat za neovisnost Italije) odnosno talijanski pokušaj povratka izgubljenog ozemlja[1] krajem godine. Zbog tih zasluge jurve U 38. godini je general bojnikom. Od 1849. zapovjednikom je u Petrinji. Za boravka u Petrinji je članom mjesnog Glazbenog zavoda. Od 1850. od 1854. u Mitrovici gdje je zapovjednikom brigade. 1854. imenovan je za pomoćnika zapovjednika 4. armije. U 46. godini svoga života (1857.) postaje podmaršal (Feldmarschall-Leutnant), te ga sa Slavonske vojne granice premještaju u Vrhovno vojno zapovjedništvo u Štajerski Gradac. Budući da je obolio Josip Jelačić (1858.) tadašnji hrvatski ban, car Franjo Josip I. imenuje ga banskim zamjenikom i šalje u Zagreb. Imenovan je zatim za domovinskog savjetnika, vrhovnog kapetana te guvernera i zapovjedajućeg generala u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon smrti bana Jelačića poslan je za zapovjednika Banatskog generalata (sjedište u Temišvaru). 1860. uz nisku brojnih vojnih odlikovanja koje je dotad dobio, uzdignut je u plemićki red dobivši naslov baruna.[1][2] Imenova je za počasnog vlasnika novoustrojene 78. pješačke pukovnije u Osijeku.[2]
Banovanje Josipa Šokčevića
Slom politike neoapsolutizma otvorio mu je vrata u civilnoj vlasti. Ljeta 1860. car ga imenuje novim hrvatskim banom (ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), uz preporuke bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera. Bio je prava osoba na to mjesto sa dvije strane, jer je u narodu uživao ugled i smatrali su ga pravim nasljednikom Jelačića. Bečkom dvoru bio je pouzdan čovjek zbog iznimnih vojničkih zasluga. U Carevinskom vijeću je postao doživotnom članom. Postavljen je za guvernera grada Rijeke i vrhovnog predsjednika banskog stola. Naprjedovao je i na vojnom planu te je bio generalom sve vojske u Trojednici. Šokčević je među osobama koje su umnogome pridonijele postavljanju kipa bana Josipa Jelačića 1866. na glavnom trgu u Zagrebu.[1]
Njegova politika u prvim danima odlikuje jačanje hrvatskog jezika u upravi ( koji je prije njega bio njemački) i školstvu. Činovnici su morali učiti hrvatski i prema narodu se ophoditi sa dužnim respektom, što je otjeralo zloglasne Bachove husare. Dopustio je ponovo narodni stil odijevanja.[1] Kao ban radio je na Kraljevini Hrvatskoj kao trećoj zemlji Monarhije. Nakana mu je bila osloboditi Bosnu i Hercegovinu od Turaka. Politika mu je bila u uskoj svezi uz pitanja suvereniteta i samobitnosti Hrvatske. [3]
Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove - Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. U njegovom mandatu počinje gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu izdašnu pomoć u Zagrebu je 1864.g. organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba. Hrvatska je sa Šokčevićem doživjela društveni i gospodarstveni procvat.
Eugen Kvaternik je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.[4]
Sa Šokčevićem se je oporavila politička pozornica u Hrvatskoj. Na tragu Carske Listopadske diplome (liberalne po duhu i reformističke ), ban Šokčević saziva Bansku konferenciju od 55 hrvatskih uglednika, koja je trebala dati prijedloge o novom izbornom zakonu za Hrvatsku i preuređenju Habsburške Monarhije. Šokčević dopušta obnovu političkih stranaka. No poslije Veljačkog patenta 1861., kojima se osniva Carevinsko vijeće u Beču i državna upravu ponovo snažno centralizira, s umanjenim ovlastima uspostavljenih zemaljskih sabora, Šokčevića je to razočaralo. Pod njegovim predsjedanjem održavaju se zasjedanja Hrvatskog sabora. 1861. je sazvao je Veliki sabor Hrvatske na kojima sabornici najjačih stranaka nisu bili jedinstveni kako urediti državno-pravne odnose s Ugarskom i Austrijom: Narodna stranka je bila za federalizaciju te radi jačeg otpora bečkom centralizmu, približavanja Ugarskoj; Unionistička stranka je bila za bezuvjetan savez s Ugarskom gdje bi Hrvatske bila simbolično autonomna, a treća opcija bila je Stranka prava sa zamišlju o samostalnoj Hrvatskoj koja bi imala zajedničkog vladara s ostalim zemljama Monarhije. Budući da se nisu usuglasile, car je iste godine raspustio Sabor.[1]
Šokčević je bio uz Samostalnu narodnu stranku koju je predvodio Ivan Mažuranić. Ta se stranka izdvojila iz Narodne stranke 1862., a u programu je bilo preteći Ugarsku u dogovoru s Austrijom. 1865. je Šokčević opet sazvao Hrvatski sabor radi ojačanja hrvatskog položaja prije velikih unutarnjih promjena u Monarhiji, no nije bilo uspjeha. [1] Sabor je zasjedao do 1867. godine. Samostalna narodna stranka je na tim dvama zasjedanjima ustrajala na državnopravnoj individualnosti Trojedne Kraljevine, uzdajući se da će uz pomoć Beča lakše ostvariti teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. Na istom su pravcu bili i kancelar u Beču Ivan Mažuranić te nadbiskup Juraj Haulik. [3]
Godine 1866. nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom i krize Monarhije, dolazi do Austro-ugarske nagodbe 1867. godine. Car je prestrašeno požurio se nagoditi, jer se bojao raspada Monarhije. Time je Hrvatska ispala iz svih kombinacija u dogovorima o ustrojstvu Monarhije i zaobiđeni hrvatski politički planovi. Mažuranićeve nakane tako su propale. Hrvatskoj je ostavljeno da se dogovori s Mađarima. Ban Šokčević je držao da je izigran od strane dvora i razočaran, podnio je ostavku. Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. Srditi Sabor nije htio poslati delegaciju na krunidbu kralja Franje Josipa I. u Budimpeštu pa ga je kralj raspustio. Već iduće godine je umirovljen, te se povlači se iz političkog i javnog života Hrvatske, potom se odselio u Štajerski Gradac, a nakon toga u Beč gdje i je umro 1896..[1] Pokopan je na Središnjem groblju u Beču. [2]
Krajem svibnja 2002. posmrtni ostatci bana Šokčevića preneseni su iz Beča u njegov rodni grad Vinkovce. Smješteni su u grobnoj kapelici sv. Magdalene, koju je dala podići njegova mati Elizabeta.[5]
Odlikovanja
Izbor odlikovanja:[2]
- Križ za vojne zasluge, za zasluge u austrijsko-talijanskom ratu
- Red željezne krune I. klase, za zasluge u vojnoj karijeri
- Veliki križ Leopoldova reda
- ruski Red svete Ane II. klase s briljantima.
- počasni građanin gradova Zagreba, Temišvara, Karlovca i Senja
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Josip Buljan: Ban Josip Šokčević. Hrvatski vojnik br. 628, 16. travnja 2021. Pristupljeno 10. siječnja 2026.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Boris Trnski: HRVATSKA VOJNA POVIJEST – Josip Šokčević- hrvatski general, vojskovođa, domoljub i ban . Hrvatska povijest. 26. travnja 2025. Pristupljeno 11. siječnja 2026.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Na današnji dan... . Gradska knjižnica i čitaonica Vinkovci na Facebooku. 7. ožujka 2021. Pristupljeno 11. siječnja 2026.
- ↑ Nacionalna svijest hrvatskih pravoslavaca. Preživjeli unatoč posrbljivanju. Piše Mate Kovačević. Hrvatsko slovo, str. 17, petak, 28. lipnja 2013.
- ↑ Povijest grada. Grad Vinkovci. Pristupljeno 11. siječnja 2026.
| Političke dužnosti | ||
|---|---|---|
| Prethodnik Ivan Krstitelj Coronini-Cronberg |
Hrvatski ban 1860.–1867. |
Nasljednik Levin Rauch |