Božanski sud označava sud Boga unutar pojedine religije ili duhovnog vjerovanja.
Stara vjerovanja
U starim religijama poput sumerske i egipatske, vjerovalo se da bogovi sude ljudima prema njihovim djelima, a moralna čistoća duše bila je ključna za prolazak u zagrobni život. Takva su vjerovanja postavila temelje kasnijim idejama o nebeskoj pravdi i vječnom sudu.[1] [2]
Grčko-rimska vjerovanja
U grčkoj mitologiji, prema Homeru, mrtve sudi Minos, sin Zeusa.[3] Platon u mitu o Eru opisuje da svaka duša prima nagradu ili kaznu prema svojim djelima[4], dok Vergilije u Eneidi prikazuje sličan pogled na zagrobni život[5].
Misterijske religije helenističkog doba, osobito one posvećene Izidi i orfičkoj tradiciji, nudile su nadu u spasenje kroz ispovijed, pokoru i pročišćenje. Duše su prolazile kroz sud gdje su se njihova djela mjerila i prosuđivala prema istini i pravednosti.[6]
Judaizam
U židovskoj tradiciji Bog je prikazan kao pravedni sudac svijeta: „Zar Sudac sve zemlje neće suditi pravedno?“ (Post 18,25). Katastrofe poput potopa, uništenja Sodome i Gomore i pošasti u Egiptu smatrane su Božjim sudovima. Prema apokaliptičnim spisima (npr. Knjiga Henokova), konačni sud dogodit će se na kraju vremena, kada će pravednici biti spašeni, a zli kažnjeni.[7]
Kršćanstvo
Katoličko učenje
Objektivni i subjektivni sud
U katoličkoj teologiji, Božanski sud (judicium divinum) označava čin Božje pravednosti kojom Bog odlučuje o vječnoj sudbini svake duše prema njezinim djelima. On obuhvaća:
- Božje znanje o moralnoj vrijednosti slobodnih čina;
- Božji dekret kojim određuje pravedne posljedice tih čina;
- Izricanje i izvršenje kazne ili nagrade.[1]
Prvi sud čovječanstva dogodio se nakon istočnog grijeha Adama i Eve (Post 3), kada su smrt i trpljenje postali posljedice ljudske neposlušnosti. Kroz Stari zavjet strah Božji često se povezuje s kaznom i opomenom (Izr 11,31; Ez 14,2), dok Novi zavjet naglašava milosrđe i osobnu odgovornost.
Prema katoličkom nauku, svaki čovjek sudjeluje u subjektivnom sudu – svojim djelima odlučuje o prihvaćanju ili odbacivanju Božje milosti. Isus Krist je došao ne da sudi, nego da spasi (Iv 3,17). Ipak, čovjek se sam postavlja pod sud, prema svom odnosu prema Kristu (Iv 3,18).
Posebni i opći sud
- Posebni sud događa se odmah nakon smrti – duša se suočava s Kristom i prima pravednu presudu: raj, čistilište ili pakao.
- Opći sud (ili Posljednji sud) bit će na kraju vremena, kada će svi uskrsnuti, a Božja pravednost biti objavljena svima.
Oba su suda temeljna u vjerovanju Crkve i dio su vjerovanja izraženog u Apostolskom vjerovanju i Nicejsko-carigradskom vjerovanju.
Prezbiterijanski pogled
Prema prezbiterijanskom tumačenju, Bog je sudac svakoga ljudskog života. Sadašnji Božji sud nad ljudima samo je predokus konačnog suda na kraju vremena (Rim 14, 10–12).
Islam
U islamu je vjerovanje u Sudnji dan jedno od šest temeljnih vjerovanja. Toga će dana svi ljudi biti uskrsnuti i Bog (Allah) će im suditi prema njihovim djelima, kako dobrim tako i zlima.
Povijesna tumačenja
Kroz povijest su mnogi događaji – poput vikinških napada, kuga i potresa – tumačeni kao Božja kazna. U srednjem vijeku su se prirodne katastrofe i ratovi često smatrali znakovima Božjeg suda nad narodima. Abraham Lincoln je u svome drugom inauguracijskom govoru (1865.) Američki građanski rat nazvao „Božjom kaznom“ za grijeh ropstva.[8]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 McHugh, John. "Divine Judgment." The Catholic Encyclopedia Vol. 8. New York: Robert Appleton Company, 1910.
- ↑ Choksi, M. (2014), Ancient Mesopotamian Beliefs in the Afterlife, https://www.worldhistory.org/article/701/
- ↑ Odiseja 11.568–71.
- ↑ Platon, Apologia 41 A.
- ↑ Vergilije, Eneida knjiga 6.
- ↑ J. Gwyn Griffiths, The Divine Verdict: A Study of Divine Judgement in the Ancient Religions (Brill, 1991)
- ↑ Kohler, Kauffmann. "Judgement, Divine", Jewish Encyclopedia, 1906
- ↑ Lincoln, Abraham. "Second Inaugural Address", 1865.