Sjevernoeuropska renesansa
Sjevernoeuropska renesansa obuhvaća renesansnu umjetnost zapadne Europe nastale sjeverno od Alpa uglavnom tijekom 16. st. Ona se odlikuje nizom posebnosti koje ju razlikuju od izvorne, talijanske renesanse.
Povijest
Renesansa na sjeveru Europe se javlja tek sporadično prije 16. stoljeća, no ideje humanizma i razvoj znanosti pratio je jačanje sekularnih institucija. Početkom 16. stoljeća, slabljenjem feudalizma i utjecaja Crke, udareni su temelji za razvoj umjetnosti, glazbe i znanosti. Možda presudno za ovaj razvoj bio je izum tiskarskog stroja (Johannes Gutenberg) koji je omogućio ne samo brzi prijenos znanstvenih i političkih ideja (na latinskom i grčkom), nego i razvoj književnosti na narodnim jezicima. Erazmo Roterdamski je, na primjer, važna osoba koja je širila ideje klasicističkog humanizma sjeverom i bio je ključna osoba tijekom vjerskih pitanja tog doba. Kasnije je renesansa na sjeveru oblikovana i brojnim sukobima skupina protestanata i Katoličke Crkve(protestantska reformacija), pri čemu je došlo do vjerske podjele sjsverne Europe, što je najočitije bilo u podijeli Nizozemske koja je do tada prednjačila u umjetnosti sjeverne Europe.
Visoka renesansa se širi iz Rima diljem cijele Europe gdje su među apsolutističkim monarhijama glavnih europskih država u svom bogatstvu i raskoši feudalnih posjeda prednjačili kraljevi francuskih dinastija. Zahvaljujući brojnim kraljevskim brakovima francuski kraljevi polažu pravo na druge krune i druge zemlje, pa ratuju sa svima (Nizozemskom, Španjolskom, Engleskom, Napuljom, itd. Preko ratova u Italiji upoznaju se s renesansom i prihvaćaju je jer im omogućava gradnju palača, dvoraca, galerija, muzeja, trgova, kakvih nije bilo u gotičkoj umjetnosti sjevera. Uskoro ti utjecaji dopiru do trgovačkih gradova poput Bruggea i Antwerpena (Belgija). Tada nastaju i mnoga sveučilišta, i počinju se tiskati mnoge knjige, koji šire duh humanizma širom Francuske, nizozemskih i njemačkih zemalja, do Skandinavije i naposlijetku Engleske, a kasnije u doba baroka i do carske Rusije.
Književnost
Sveučilišta i tiskane knjige su proširili duh renesanse kroz Francusku, Nizozemske zemlje i Svetim Rimskim Carstvom sve do Skandinavije i naposljetku Engleske. Pisci i humanisti kao što su: Rabelais, Pierre de Ronsard i Erazmo Roterdamski su bili pod jasnim utjecajem talijanske renesanse. Engleski pisci, kao što su William Shakespeare i Christopher Marlowe su stvarali nešto kasnije i pripadaju tzv. „Elizabetanskom razdoblju”.
Također, Biblija je postala dostupna na narodnim jezicima, što je dovelo do širenja protestantske reformacije.
Slikarstvo
„Rano nizozemsko slikarstvo” je naziv za slikarsku produkciju Nizozemaca na prostorima Flandrije u Belgiji i Nizozemske u 15. stoljeću. Ovi slikari su u gotički naturalizam unijeli krajnji realizam pojedinosti, tako da su likovi na njihovim djelima slikani s detaljnim osobinama naravi. To su uspjeli prije svega svojim otkrićem uljenih boja koje će Leonardo raširiti na jugu. Najznačajniji su bili tzv. flamanski umjetnici: braća Hubert i Jan van Eyck, Hans Memling i Rogier van der Weyden.
Braći van Eyck pridružuje se Rogier van der Weyden iz Tournaia. On zastupa dramatsko-patetični smjer, naime, važnije mu je prikazivanje ljudskih osjećaja od lirkog. Utjecaj Rogiera van der Weydena je prevladavao u Europskom slikarstvu gotovo svuda osim Italije do kraja stoljeća. Kao njegov učenik se spominje Hugo van der Goes.
Hieronymus Bosch (oko 1450. – 1516.) bio je nizozemski suvremenik istih slikarskih odlika, ali iznimno originalnog izričaja u kojima se osjeća utjecaj minirističkih ideja. Pieter Brueghel stariji bio je slikar koji se potpuno okrenuo prirodi, toliko da je i likove (obično fladrijske seljake) na svojim slikama prilagođavao „ptičjoj perspektivi” da bi krajolik došao do potpunog izražaja. On je prvi pokazao osebujnost krajolika u različitim obličjima, tako što je „portretirao” godišnja doba.
Renesansno slikarstvo stiže u Francusku dolaskom talijanskih slikara u kraljevski dvorac Franje I. – Fontainebleau, u tom renesansno-manirističkom dvoru razvijala se francuska renesansa – tzv. „škola iz Fontainebleua”.
U Njemačkoj se renesansa osjeća već u djelima Matthiasa Grünewalda, ali jedan od najsvestranijih umjetnika, čiji se genij i majstorstvo može mjeriti s Leonardom i Michelangelom, bio slikar i grafičar Albrecht Dürer. On je nakon pripravništva u Nürnbergu, studirao u Italiji i kao mnogi talijanski majstori bio je priznat kao genij još za svog života. Poput Leonarda tražio je proniknuti u samo srce tajni života i ljepote, njegovi crteži poput npr. busena trave, pokazuju izvanrednu radoznalost i čuđenje. Ali njegovi portreti (i mnogi autoportreti) pokazuju tipičnu sjevernjačku introvertnost i naturalizam. Na njegovim gravurama kao što je Četiri jahača Apokalipse, vizija života kao besmislenoga i prepuna strahota, postoji emocionalna krajnost kakve nema u Mediteranskoj umjetnosti. Adam i Eva, jedan drugi drvorez, pokazuje obje strane Dürera. Poze, proporcije i crtež figura je talijanski, dok je prikaz drveća i izvedba detalja sjevernjačko (npr. miran život domaće mačke i miša, u donjem dijelu slike, samo što nije završio jedenjem sudbonosne jabuke).
Hans Holbein mlađi najbolji je i najslavniji portretist klasične renesanse u sjevernoj Europi; djelovao je u Njemačkoj i Engleskoj, na dvoru Henrika VIII. U portretima postigao je savršenu ravnotežu opisa lica i izraza naravi. U Španjolskoj se ističe slikarstvo El Greca, koji se svojim osobitim načinom slikanja već svrstava u stil Manirizma.
Arhitektura
Izvan Italije, Gotika je bila općeprihvaćeni stil duboko u 15. st., ali utjecaji renesanse su se osjećali iz dana u dan. U 16. st. utjecaj renesanse se osjeća u cijeloj Europi, te se u svakoj zemlji može spomenuti poneko vrijedno renesansno djelo.
U Francuskoj su najviši domašaj i najveći doprinos renesansi bili kraljevski dvorci raspoređeni duž rijeke Loire. "Dvorac Chambord" Domenica da Cortone jedna je od najljepših građevina francuske renesanse i smatra se da ga je projektirao sam je Leonardo (zasigurno mu se pripisuje dizajn dvostrukog spiralnog stubišta) koji je posljednje svoje godine proveo na dvoru francuskog kralja. Četiri povezana staro-francuska donjona čine pravokutno dvorište unutar kojeg je središnji dvorac pravokutna oblika s ugaonim kulama, četiri unutarnja dvorišta. Pročelje je kao kod renesansnih talijanskih palača, a gotičko krovište s dimnjacima, tornjevima i tornjićima kao da najavljuje manirizam.
Drugo dominantno renesansno arhitektonsko djelo je dvorac kralja Luja XIV. - Louvre u Parizu, kojega je dovršio dr. Claude Perrault. Jedinstven je zbog svojih kontroliranih proporcija, izrazite simetrije, dvojnih stupova, i odmjerene plastičnosti fasade itd.
U Engleskoj najvažniji renesansni arhitekt je Inigo Jones (1573.-1652.) koji nakon studijskog putovanja u Italiju gradi Banqueting Hall palače Witehall u Londonu za kralja Jamesa I. – sjajna renesansna kompozicija s umjerenom rustikom podnožja i diferencijacijom dvaju etaža. Najvažnije renesansno djelo u Španjolskoj je dvorac Filipa II. – Escorial – najmonumentalnija renesansna građevina Europe (kompleks od kraljevske palače, samostana, crkve, 16 dvorišta, knjižnica, bazilike, grobnica, i dr.). Svojom nepreglednom veličinom pripada i manirizmu.
Izvori
Poveznice
Vanjske poveznice
- Early Flemish Altarpieces - Virtualni posjet na Web Gallery of Art.
- Flemish artists in Italy - Rana nizozemske slike za talijanske mecene u 15 st.
- Renesansa na sjeveru - Umjetnici i njihova djela 15. i 16. st..
- Northern Renaissance ArtWeb - Kolekcija poveznica za slikarske majstore 15. i 16. st.(Sarah E.C.Peterson).