Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Op art

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Vasarelijev rad u Pečuhu

Op art (eng. za „optička umjetnost”) je umjetnički pravac koji je nastao i razvijao se krajem 50-ih i početkom 60-ih godina 20. st.[1]

Povijest

Datoteka:Juraj Dobrović, Prostorna konstrukcija, 1968..png
Juraj Dobrović, Prostorna konstrukcija, 1968.

Op art se razvio na tragu konstruktivističkih istraživanja Bauhausa iz 1930-ih (Josef Albers). Naziv je prvi put korišten 1964. godine u časopisu Time[2], tijekom pripremama za izložbu The Responsive Eye („Prijemčivo oko”) u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, a koju je osmislio William C. Seitz, kao izvedenica od drugog pravca u suvremenoj umjetnosti, pop arta. Na izložbi su sudjelovali svi veliki slikari tog stila; Frank Stella, Ellsworth Kelly, Alexander Liberman, Victor Vasarely, Richard Anuszkiewicz i Bridget Riley.

Već znatno ranije pojavila su se djela koja su bila u duhu op-arta, tako je mađarski slikar Victor Vasarely naslikao sliku Zebre (1938.), na kojoj su bile samo crne karakteristične pruge bez ičeg drugog. Na tragu op-arta bila su i djela John McHalea izložena na izložbi To je jučer (1956.) i njegova serija Pandora iz 1962. god. Slikar Arnold Alfred Schmidt izložio je 1960-ih svoje velike op-art crno bijele slike u galerijima New Yorka.[3] Za razvoj op-arta kao stila bile su značajne i zagrebačke Nove tendencije, osobito prve dvije izložbe 1961. i 1963. god. na kojem su izlagali brojni op-art slikari.

Odlike

Autori djela op-arta koriste poznavanje geometrije i optike. Trude se da pomoću vrlo često samo crno bjelih geometrijskih obrazaca i plošnih formi dosegnu optičke iluzije i utisak pokreta ili nestabilnosti u svojim djelima. U svim umjetnostima koje su se javile tijekom duge povijesti, pa čak i u prapovijesti , prisutna je neka vrsta optičke iluzije, u nekome smislu, a novost u njenoj primjeni u op artu je u tome što ona koristi optičku iluziju u svim mogućim pravcima. Op art slike daju iluziju kretanja, kad ih gledatelj dulje promatra, pojavljuju se skrivene slike, treperenje i vibracije uzoraka, ponekad mogu izazvati i bol u oku.

Veliki umjetnici op arta

Izvori

  1. Robert Atkins: Artspeak, ISBN 978-1558591271
  2. Jon Borgzinner. Op Art, Time, October 23, 1964.
  3. http://www.terraingallery.org/Some-History.html
  • Frank Popper, Origins and Development of Kinetic Art, New York Graphic Society/Studio Vista, 1968.
  • Frank Popper, From Technological to Virtual Art, Leonardo Books, MIT Press, 2007.

Vanjske poveznice