Bitka za Mostar 1992.

Bitka za Mostar
sukob: Velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH
Vrijeme 3. travnja - lipnja 1992. Mjesto Mostar i bliža okolica Ishod pobjeda HV i HVO, odlazak Srba, osobito iz istočnog Mostara Teritorijalne promjene hrvatske snage oslobodile Mostar i neretvansku dolinu
Sukobljene strane
HVO Preusmjeri Predložak:Clear HV Preusmjeri Predložak:Clear HOS	JNA Preusmjeri Predložak:Clear VRS

Bitka za Mostar 1992. godine, bitka u velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Napadač su bile velikosrpske snage: JNA i paravojne postrojbe. Branitelji su bile hrvatske snage. Srpske su snage tek dijelom uspjele zauzeti Mostar. Pobjedu je izvojevala hrvatska strana (HV, HVO, HOS) koja je oslobodila Mostar bez sudjelovanja Armije BiH, što se često prešućuje u nehrvatskoj historiografiji.

Borbe su dijelom šireg vojnog poduhvata sa središtem na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992. godine. Oslobađanje je na kraju omogućilo deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala. Organizaciju obrane i oslobađanje svojataju Muslimani-Bošnjaci koji za nj nisu zaslužni, osim u malom broju kao pripadnici HVO-a i HOS-a.

Povijest

Strateška važnost

Mostar je iznimno strateški važan kao polazna točka za kontrolu doline Neretve, čija dolina je stožerno strateški važna za kontrolu obiju Hercegovina, ka sjeveroistoku puta prema Sarajevu, ka jugozapadu se kontrolira jug Hrvatske, ponajviše prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.

Prije bitke

JNA je planirala i nakon neuspjeha u Hrvatskoj, svjesna situacije non plus ultra, planirala je i dalje zauzeti Hrvatsku, ili odsijecanjem juga Hrvatske dovesti se u dobru pregovaračku poziciju. Sarajevski sporazum bio je tek predah koji su srpske snage prihvatile jer su izgubile zamah i ofenzivu.

Svjesni svega što se spremalo, Hrvati u Hercegovini nisu spavali nego se pripremali za obranu. Otvorena agresija JNA i kooperacija s velikosrpskim pobunjenicima najavljivalo je isti scenarij u BiH. BiH je došla poslije na red jer je u srpskim osvajačkim planovima Hrvatska bila najveći i gotovo jedini pravi protivnik kojeg su zato htjeli što prije eliminirati dok se ne osposobi za obranu, dok je BiH bila tek na drugome mjestu, jer im opasni protivnik Hrvati su bili malobrojniji, nisu bili na vlasti čak niti u dubokoj državi, a Muslimani su bili bastion čuvar Jugoslavije koji se nije protivio Srbima u pohodu na Hrvatsku i Srbe su smatrali braniteljima Jugoslavije koji "oslobađaju Hrvatsku od ustaša" "razbijača bratstva i jedinstva" koji žele "odcijepiti" dijelove mile im Jugoslavije, zbog čega velikosrbima BiH nije bila žurna. Nakon zaokruživanja osvajanja u Hrvatskoj, prešli su na konsolidiranje unutar područja pod svojom kontrolom, u BiH. Hrvati su od početka bili svjesni stvarnosti. Žestoke bitke u Hrvatskoj, prepoznatljivi scenarij srpske pobune, prijašnja uporaba prostora Hercegovine i Bosne za napad na Hrvatsku bile su nagovještaj budućih događaja.

27. svibnja 1991. formirana je srpska Zajednica općina Istočne Hercegovine, koja je odlukom Skupštine Zajednica općina Istočne Hercegovine 12. rujna 1991. proglašena u SAO Hercegovinu. Premda je nominalno obuhvaćala područje Hercegovine gdje su Srbi apsolutna većina, variranje imena između SAO Hercegovina, SAO Istočna Hercegovina i SAO Stara Hercegovina aludirali su na šire područje od nominalnog, zapadnije do i preko Neretve, kao i istočnije prema Drini i Crnoj Gori.

Krajem 1991. je Radovan Karadžić rekao u Parlamentu BiH "Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak." 9. siječnja 1992. godine proglašena je Republika Srpska Bosna i Hercegovina. Iza njegovih leđa bila je samo srpska i jugoslavenska zastava. Kratku deklaraciju pročitao je Vojislav Maksimović, dodavši odlučno "da je Republika Srpska i dalje sastavni dio Jugoslavije", a Karadžić je dodao "Nema toga tko će nezavisnu BiH protegnuti dalje od Pala". Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine od 29. veljače do 1. ožujka 1992. prošao je zahvaljujući hrvatskoj potpori.

7. svibnja 1991. u sklopu plana RAM upućene su tenkovske snage u pravcu Mostar - Široki Brijeg - Posušje - Tomislavgrad - Kupres pod izlikom vojne vježbe. Plan tih snaga bilo je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka - Donji Vakuf - Kupres - Mrkonjić Grad - Drvar Livno i produžiti s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na tri djela. Istovremeno su tenkovske snage poslane u pravcu Čapljine, a ostale snage su bile planirane u pravcu Mostar - Bijelo Polje - Sarajevo. Uvođenjem ovih snaga cilj je bio zauzeti komunikacije Privalj - Grude - Imotski, Posušje - Imotski - Split te Livno - Aržano - Split i time blokirati bilo kakvu pomoć Hrvata iz BiH Hrvatskoj i obratno. Hrvati su isti dan zaustavili tenkove JNA u Pologu, a predsjednik BiH Alija Izetbegović odgovarao je Hrvate od toga. Hrvati su ga nakon nekog vremena poslušali i propustili. Zastoj je poslužio, omogućivši tim uspostavu hrvatske obrane Kupresa i Splita.

Zaustavljanjem tenkova JNA je morala korigirati segmente operacije RAM, koji se odnosio na odsijecanje Hercegovine od Dalmacije, a i napad na srednju Dalmaciju je morao biti odgođen. Već srpnja 1991., Hrvati Hercegovine počinju formirati seoske postrojbe, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Upravo te postrojbe su odigrale iznimnu ulogu kada su u rujnu 1991. u Mostar pristigli rezervisti te zaposjeli liniju Čapljina - Dretelj, te liniju Slipčići - Krivodol - Galac - Hum - grad Mostar - Bijelo Polje - Borci prema Konjicu. Zahvaljujući odlučnosti i dobrim procjenama, zauzimaju se strateški važni objekti Gornja Kozica, Galac, Grabova Draga i Planinica te se zaustavlja plan napredovanja JNA. S početkom borbi dolazi do iseljavanja stanovništva iz Mostara, Širokog Brijega i Čapljine te sela. Istovremeno se hrvatske jedinice bolje naoružavaju i pokreće se oslobodilačka akcije.

20. rujna 1991. JNA neuspješno pokušala izvesti desant na Bilima poviše Mostara, kada su u Hercegovinu iz Srbije ušli dijelovi Užičkoga i Titogradskog korpusa JNA. 2. listopada 1991. velikosrbi su napali Ravno u zaleđu Dubrovnika. Pro-srpski rezervisti iz Crne Gore etnički su očistili, pobili i protjerali mahom tamošnje Hrvate osiguravši tako taktičku dubinu za napad na hrvatski grad Dubrovnik. Otamo su gađali Hrvatsku i poduzimali pješačko-tenkovske napade na jug Hrvatske, čime je BiH opet odigrala ulogu u korist agresora na Hrvatsku, i opet to nije bio "naš rat", po izjavi Izetbegovića. 5. listopada završeno je divljačko ubijanje i uništavanje u Ravnomu. Dan poslije, 6. listopada u programu TV Sarajevo predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uputio je proglas poručivši: ”…vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da učestvujete u građanskom ratu. (…) Zapamtite, ovo nije naš rat. (…) 26. listopada postrojbe redovnog i pričuvnog sastava JNA iskrcale su se na Tomušu poviše Krivodola (Kruševa) i zatočile u Nevesinju policajce.

Hrvati su postali svjesni da će ih Srbi pregaziti ako budu čekali Aliju Izetbegovića te su sami uzeli stvar u svoje ruke i 18. studenoga 1991. formirali Herceg-Bosnu, u jeku tadašnjeg sveopćeg vala napada na Hrvatsku, na dan pada Vukovara. U Odluci o uspostavi HZHB stoji da će HZHB poštovati demokratski izabranu vlast Republike BiH sve dok postoji državna neovisnost BiH, u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. Dok je nemoćna i izolirana Hrvatska krvarila u velikosrpskoj agresiji, predsjednik BiH Alija Izetbegović je iza leđa Hrvatskoj, Hrvatima u BiH i na račun Hrvata u BiH poslao Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića na pregovore s Karadžićem kojim su srpnja 1991. potpisali pakt o nenapadanju između Srba i Muslimana, objavljen u medijima 2. kolovoza 1991. Znajući da im Muslimani neće praviti nikakve probleme, mogli su sve efektive usmjeriti u agresiju na Hrvatsku.

Hrvati su se pripremili za obranu i organizirali se u HVO. Muslimani su još vjerovali u Jugoslaviju, a dio je pristupio HVO-u. HVO je muslimane je naoružao da se obrane od Srba koji su planirali izbiti na lijevu obalu Neretve.

Napad

Srpski napad uslijedio je u travnju.. U popodnevnim satima 3. travnja 1992. počela je agresija JNA na Mostar. Daljinski upravljanom eksplozivnom napravom eksplodirana je cisterna u naselju Zaliku, preko puta vojarne JNA Sjevernog logora, pri čemu su poginuli jedan vojnik i tri civila. Od eksplozije je srušen dio vojarne i oštećeni okolni objekti. Četiri dana poslije JNA je otvoreno napala Mostar. Srbi su držali većinu brda oko Mostara i istočni dio grada.

6. travnja uslijedilo je međunarodno priznanje BiH. 7. travnja je general JNA Momčilo Perišić, general vojske koja je postala tuđinska međunarodnim priznanjem, izdao je zapovijed za napad na Mostar, grad međunarodno priznate druge države, jer Jugoslavije više nije bilo nego BiH. Taj dan JNA je otvoreno napala grad. Granatiral su naselja Cim, Iliće i Rudnik. Poslije prvih oružanih borbi predsjednik HZ Herceg-Bosne Mate Boban donio je odluku kojom je stvoreno Hrvatsko vijeće obrane koje je preuzelo obranu grada. Petar Zelenika imenovan je za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika.

U napadu 8. travnja, već drugi dan napada dvjema granatama izravno je JNA pogodila prostorije ondašnjeg Radio Mostara, pa je Radiopostaja Mostar odašiljala program iz Centra za motrenje i obavješćivanje. Bila je jedini signal života u gradu. Radila je u krajnje skromnim uvjetima i tehnički ograničenim uvjetima. Sve je doslovce ovisilo o jednoj žici preko koje je radila. Kakvoća zvuka je bila loša, čula se tek od ulaza do izlaza iz Mostara. Narodu je održavala moral koji je postaju slušao u podrumima. Bijesan zbog nemogućnosti preuzimanja radijske postaje, general JNA Momčilo Perišić posegnuo je za prijetnjom rušenja gradskih naselja. Prijetnju rušenja Bijelog brijega, Ilića i Cima je ostvario, a vrhovno zapovjedništvo JNA ga je još za to nagradilo ordenom za hrabrost. Velikosrpske snage počinile su tijekom borbi veliki urbicid, sustavno rušeći grad, pljačkavši, palivši i miniravši sve važnije objekte. Sasvim su uništile staru gradsku jezgru. Opljačkali su i zatim potpuno uništili gospodarske subjekte u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni, osobito Aluminij i Soko. U napadu su oštetili brjone kulturne objekte: dom kulture, muzej i arhiv, knjižnicu, zgradu kazališta, glazbenu školu, zgradu Simfonijskog orkestra. Nisu poštedili ni zdravstvene objekte - Dom zdravlja i bolnicu. Uništili su niz znanstveno-obrazovnih objekata: škole, predškolske ustanove, studentske domove i fakultete, pa upravne građevine: općinu, sud, katastar. Uništili su niz mostarskih hotela, poštu, robne kuće HIT i Razvitak.

Istočni dio Mostara bio je pod okupacijom JNA i velikosrba. Zapadni dio Mostara granatirale su danju i noću. Okupirani od JNA dio Mostara doživio je još veće razaranje. Srušili su svih sedam mostova. Gađali su također i Stari most koji su oštetili s nekoliko izravnih pogodaka. JNA je bez milosti gađala i katoličke i muslimanske objekte, što ruši svaku suludu tezu o nekakvom dogovoru Tuđmana i Miloševića. U svibnju su JNA i velikosrbi zapalili i uništili crkvu u Potocima, franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara. Mostarska katedrala također je trpila sustavna granatiranja JNA. Jugosrpsko granatiranje je od 14 mostarskih džamija samo dvije ostavilo neoštećene. Muslimansko-bošnjački nezahvalnici poslije su za sve srušeno krivili Hrvate. Od srpskih granata u Mostaru je poginulo više civila nego branitelja grada. Usprkos svemu tome, Haaški sud oslobodio je zapovjednika srpsko-crnogorskih snaga generala JNA Momčila Perišića svake krivnje za prekomjerno granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve.

Muslimani su se slabo odazvali obrani, držali su se kolebljivo, neki indiferentno kao da to nije njihov rat. Zbog indiferentna držanja i političkog sljepila, nije se do početka borba pravilno formirala muslimanska vojska, tj. nije uvježbala ljudstvo, nije imala dovoljno oružja, niti je imala iskusnog časničkog osoblja, a trebalo je stati na put opremljenijem, uvježbanom i pripremljenom srpskom neprijatelju. U hrvatskim redovima bili su tek malobrojni Muslimani. Poznat je bojnik Jasmin Jaganjac koji je skupa s Petrom Zelenikom postavljen na dužnost zapovjednika obrane Mostara radi privlačenja što više svojih sunarodnjaka. Muslimani su prikupili i poslali na bojište tek jedan slabo naoružani Samostalni bataljun obrane Mostara kojim je zapovijedao Arif Pašalić. Dio mostarskih Muslimana bio je srcem na srpskoj strani, misleći da će im ona "vratiti Jugoslaviji" i "osloboditi ih od ustaša". Nedaleko u Stocu lokalni Muslimani i njihovi čelnici dočekali 10. travnja 1992. tenkove JNA kao oslobodilačke. Neki nisu nikako progledali, čak i nakon što je srpsko-crnogorski agresor i njihovi lokalni srpski pristaše odveo 114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata i svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina, za što do danas nitko nije odgovarao. Danas djeluje udruga obitelji stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine.

Dana 10. travnja 1992. godine srpskocrnogorski agresor izveo je žestok napad na Dubrave i Stolac gdje su lokalni muslimani i njihovi čelnici tenkove JNA dočekali kao oslobodilačkte su ih čak zasipali i cvijećem. Prilikom ovog napad Srbi su se izvukli iz Stoca, što je bio znak za agresiju na ovo područje. Zanimljivo je i to da se većina muslimana na nagovor svojih vjerskih vođa ubrzo vratila u Stolac i na Dubravsku visoravan gdje su imali povlašteni položaj te su od Srba i JNA dobili pravo da osnuju i svoju policiju. Za to vrijeme 50-tak starijih i nemoćnih Hrvata koji su ostali u svojim kućama, je zlostavljano, mučeno i odvođeno u logore u Bileću, pa se i danas vode kao nestali i uopće se ne zna njihova sudbina. Skoro sve hrvatske kuće i crkve na tom području su zapaljene i porušene. Za to vrijeme trajalo je i često granatiranje Čapljine, Mostara, Čitluka, Metkovića i Dubrovnika i to iz topova, tenkova i zrakoplova.

U okviru mostarske bitke su i borbe u okružju. Borbe za oslobađanje vojarne JNA u Čapljini trajale su od 14. travnja. JNA je izvela desant tamo i svoju je opremu izvlačila helikopterima. Hrvatski osloboditelji srušili su 5 zrakoplova JNA. Devet dana poslije oslobođena je čapljinska vojarna i 23. travnja bio je dan oslobađanja prve vojarne od srpskog agresora u velikosrpskoj agresiji na BiH. 29. travnja svu je vlast u Mostaru i obranu općine povjerio HVO-u. Malo poslije to su napravili krizni stožeri općina Čapljina i Široki Brijeg.

Dana 12. svibnja 1992., na 16. sjednici Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, Predsjednik Srpske Republike Bosne i Hercegovine Radovan Karadžić je objavio šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, među kojima je bilo uspostaviti granicu na Uni i Neretvi i osigurati pristup Jadranskom moru. Granica na Neretvi uzela se kao granica srpske države nakon zastoja u osvajanju, pa je to bilo tek privremeno odustajanje od daljnjih osvajanja zapadno od Neretve. Zbog zbivanja koja su po BiH sredinom 1992. bila tek naznaka buduće bošnjačke agresije na Hrvate pola godine poslije, po svemu sudeći već je onda bio u realizaciji srpsko-bošnjački dogovor na štetu Hrvata.

6. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je združena vojna napadna akcija HVO-a i HV-a oslobađanja doline Neretve i grada Mostara Lipanjske zore. Operacije su vodili na hrvatskoj strani i prokušani časnici u Domovinskom ratu Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak i dr. 8. lipnja oslobađanjem Čapljine, Ševaš Polja, te se nastavlja 11. lipnja oslobađanjem Kruševa, Galca, Huma i desne obale u čemu posebnu zaslugu ima Kažnjenička bojna te postrojbe Širokog Brijega i Mostara, a na čapljinskom području postrojbe Gruda, Ljubuškog i Čapljine. Oslobađanje se nastavlja protjerivanjem neprijatelja u pravcima Buna - Gnojnice - Dračevice, Mostar - Zalik - Repetitor, Mostar - Vrapčići.

Od 11. lipnja oslobađaju i desnu obalu Neretve, 12. i 13. lipnja područje Stoca. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. general Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U noći s 13. na 14. lipnja, oko pola noći, u stožer je došao general Slobodan Praljak, koji je sazvao sve zapovjednike i ujutro se krenulo u oslobađanje lijeve obale. Po procjeni generala Praljka, to je trebao biti faktor iznenađenja, i bio je. U zoru 14. lipnja se krenulo u oslobađanje lijeve obale. Sa zapovjednicima se napravio plan oslobađanja, a prijelaz Neretve sa čamcima bio je u mjestu Buna. Uz topničku i tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade iz Splita, združene snage od Bovana i Drežnice do Salakovca, prelaze na lijevu obalu. U Cernici rijeku prelazi jedna satnija pod zapovjedništvom Karla Džebe, a druga bojna dolazi iz Raštana. Stalno je bila prisutna i Vojna policija, a akcijom su neprijatelja uistinu iznenadili, Hrvatske postrojbe uhitile su nekoliko časnika JNA na Merdžan Glavi, i osvojili vojarnu u Fortici s velikim količinama naoružanja.

U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postroji dobili su zapovijedi. Plan je u tri ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici moraju Neretvu na tri mjesta prijeći čamcima, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Brigadir HVO-a Karlo Džeba zapovijedao je četvrtom satnijom Cernica Mostarskog bataljuna koji se nalazio pod zapovjedništvom i u sastavu Općinskog stožera HVO-a. Zajedno s još dvadeset i šestoricom vojnika, koji su prvi trebali prijeći Neretvu, te još trideset vojnika koji su ih osiguravali s desne obale, prema prvotnom planu rijeku je trebao prijeći na Bunoru kod Doma izviđača. No, odlučio je promijeniti plan. Rijeku je naumio prijeći na, za to, gotovo nemogućem mjestu i na način koji ne opisuje nijedan vojni udžbenik. Odlučio je prijeći ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Kajakom, koji je dobio od prijatelja iz Ilića, točno u tri sata ujutro 14. lipnja, uz valove visoke i dva metra te slabu vidljivost, Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke i tada pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi. Džeba tada još nije ni znao da je upravo on prvi vojnik HVO-a koji je u akciji prešao Neretvu. Kasnije su u HVO tek saznali da ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku. Agresori su očito znali da dolaze i čekali su ih. Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je njegova satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak skoro nikakvi i tu ih srpsko-crnogorski agresori nisu očekivali. Jedno stavno su ih iznenadili. Ostali hrvatski vojnici to nisu uspjeli. Peta kolona je, učinila svoje. Srpsko-crnogorski agresori su čekali hrvatske osloboditelje i prelazak je bio onemogućen. Okupatorske snage bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a najbolje čemu svjedoči podatak: Točno u tri sata i dvije minute, dok je Džeba bio još u kajaku na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje mu je postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena je svjetleća raketa. To, najbolje govori da su ih neprijateljske snage spremno čekale. Dugo je godina živio uz Neretvu i veslao kajak te je rijeku jako dobro poznavao, zato se odlučio tu prijeći. Ni devedeset posto vojnika koji su išli s njime do tri ujutro nisu znali kuda će točno prijeći rijeku. Čimbenik iznenađenja je bio presudan, a i njegovi suborci, uglavnom susjedi mu i prijatelji iz Cernice, kao i zamjenik Himzo Nazdraić s kojim je planirao akciju, poznavali su svaki kamen na Neretvi, što je sve zajedno hrvatskim snagama davalo određenu prednost u prelasku.

Po izlasku iz korita rijeke četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Otpor tadašnje JNA i ostalih agresorskih jedinica bio žestok. No, već oko šest jutro na hrvatski prijelaz pristigao je veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima. Saznanje da su jedini prešli Neretvu bilo je malo neugodno, ali ni na trenutak nisu pomišljali vratiti se. Borbe su bile žestoke, a oko šest sati počele su pristizati i ostale snage, i onda su 'očepili'. Tek oko podneva stekli su se uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, kad su mi već bili došli do Starog grada. Prvu noć su ostali na zauzetim položajima kod Glave ulice, a sutra su dobili zapovijedi krenuti dalje. Pri prelasku Neretve Džeba ja za sobom vukao konop. Kad je prešao na lijevu obalu, na kraju konopa na desnoj strani zavezan je mali gumeni čamac u kojem su mogla sjesti po dvojica vojnika. Onda smo išli sustavom skele. Džeba je navlačio konop, vojnici izađu na lijevu obalu, potom su vraćali prazan čamac, pa opet vukli konop. Na taj način je prešlo 26 ljudi. Nakon njih na lijevu obalu je prešla i vojna policija HVO-a, a poslije i ostali vojnici.

Kolika je bila motivacija vojnika za sudjelovanjem u akciji, oslikava da je brigadir Džeba postrojio dvadeset i šest ljudi koji će s njime prijeći rijeku, odredio je trideset ljudi koji će ih osiguravati u slučaju povlačenja. Od tih trideset, barem je dvadeset jasno prosvjedovalo zašto oni nisu među onima koji će prvi prijeći Neretvu.

14. lipnja oslobađaju istočni Mostar, 15. lipnja oslobodili su vojarnu Sjeverni logor, naselja Blagaj i Bunu. 19. lipnja oslobodili su Bijelo Polje, 21. lipnja vojarnu na brdu Fortici iznad grada. Hrvatsko vijeće obrane je upravljalo Mostarom od 26. lipnja 1992. godine, jer je tad Kažnjenička bojna potisnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju. Taj se dan uzima se danom oslobođenja mostarske općine.

Nakon oslobađanja, kad su hrvatske snage obavile posao, dolazi do nesuglasica između HOS-a i HVO-a, no nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, HOS je raspušten, a Hrvati unutar njega prešli su u HVO, dok su Muslimani prešli u Armiju RBiH.

U postrojbama HVO-a osim Hrvata je bilo i Bošnjaka. Većina Bošnjaka je bila u „Samostalnom mostarskom bataljunu“ (Samostalni bataljun obrane Mostara) koji je bio upravom HVO-a, a osim u toj postrojbi Bošnjaka je bilo gotovo u svim postrojbama HVO-a (u naseljima Potoci i Vrapčići u postrojbama HVO-a broj Bošnjaka i Hrvata gotovo da je bio podjednak). Bošnjački su civili cijelo vrijeme borbi proveli na sigurnom u Hrvatskoj, gdje su bili izbjeglice u hotelima na Jadranskom moru. Tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. godine počeli su se vraćati.

HVO je mahom obranio sve što Srbi u tom valu nisu uspjeli osvojiti. Od ARBiH tad nije bilo ništa jer je nije ni bilo, dok je TO vegetirala, tek asistirajući HVO-u u nekim općinama.

Strateška pogreška

Zahvaljujući HVO Srbi nisu zauzeli Mostar. Nedobronamjerni međunarodni faktori nisu uzeli u obzir tu činjenicu koja ruši svaku tezu da je HVO imao za cilj istrebljenje Muslimana i stvaranje etnički čiste Herceg-Bosne. Da je HVO kao jedina vojna sila koja je branila međunarodno priznatu BiH namjeravao očistiti Mostar, mogao je to napraviti i prepustiti muslimane Srbima ili ih jednostavno razoružao i protjerao.

Da je postojao ikakav hrvatski plan za etničkim čišćenjem Mostara od Muslimana i "plan o podjeli BiH Tuđmana i Miloševića", hrvatske su snage to mogle sprovesti odmah tad. No brojne hrvatske žrtve, srušeni grad i naivno nekontrolirano puštanje tzv. Armije RBiH dokazuju suprotno. Čim su hrvatske snage oslobodile Mostar, dopustili su muslimanskim postrojbama pridošlih sa sjevera ući u grad i razmjestiti se, što je bilo sasvim nepotrebno, jer su lokalne hrvatske snage bile dovoljne za držanje položaja. Najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori. Armija RBiH ušla je u grad kad je pogibelj prestala, nakon prestanka borbi. Pridošle muslimanske postrojbe došle su iz smjera Jablanice, gdje su bile znatno potrebnije. Srpske su snage bile ošamućene od hrvatske pobjede i to su muslimanske snage mogle kapitalizirati na drugim bojišnicama, poput Konjica. Čini se da je već onda bio srpsko-muslimanski dogovor na štetu Hrvata, jer se poslije te muslimanske snage nisu angažirale u borbi protiv tada ranjivih Srba, nego pola godine poslije protiv Hrvata. Ne zna se tko je na hrvatskoj strani dopustio muslimanskim snagama ulazak u grad.

Odluka o puštanju tzv. Armije RBiH bila je fatalna. Donositelji su povijesno odgovorni za taj propust. Nije poznat niti jedan slučaj da je Armija RBiH oslobodila neki prostor i onda ga poklonila saveznicima Hrvatima. Hrvati su dobronamjerno i naivno pustili drugu vojsku. Nakon oslobađanja Mostara od četnika Hrvati su imali stvar u rukama. Mogli su u taj dio grada smjestiti hrvatske prognanike i izbjeglice kojih je već tada bilo na desetke tisuća. Naprotiv, muslimanska strana zloupotrijebila je priliku i popunila ispražnjene srpske stanove s 15 tisuća muslimanskih izbjeglica. Međunarodni moćnici nisu poslije rata pritiskali Muslimane da vrate i puste Srbe, kao što su napravili hrvatskim prognanicima u Drvaru i Bos. Grahovu. Muslimani su isto namjeravali smjestiti nekoliko tisuća naoružanih izbjeglica u hotele u Neumu. Srećom netko je od Hrvata tu podlost spriječio te je izbjeglice proslijedio u Hrvatsku, opet na more, u Dalmaciju.

U skladu sa zakonima i običajima ratovanja HVO je smjelo zabraniti ulazak u grad Armiji RBiH, kao što je hrvatski general Ante Gotovina učinio u Jajcu 1995. (gdje su Muslimani već išli kopati rovove prema Hrvatima, ne prema Srbima), rasporediti vojnike po svim napuštenim vojarnama JNA i strateškim točkama oko grada. Hrvati su mogli, sukladno zapovijedi generala Bobetka od 29. lipnja 1992. staviti pod nadzor sve važne gospodarske objekte u Mostaru i okolici, prije svega hidroelektrane na Neretvi (HE Mostar, HE Salakovac i dr.), što bi dobro došlo onda energetski prikraćenoj Dalmaciji. Poslije dobivene bitke Hrvati su mirno odložili oružje u korice, ne pazeći na podmuklost lažnih saveznika Muslimana koji su im u niti godinu dana udarili s leđa i omeli ih u oslobađanju juga Hrvatske, olakšavajući tako pritisak na Srbe. Zbog kooperativnog djelovanja Muslimana sa Srbima, operacija Maslenica nije postigla učinak koliko je mogla (oslobađanje Benkovca i Obrovca bilo je nadomak ruke) i omogućila je Srbima brže pribrati se i organizirati protunapadnu akciju Čelik i prijetio je slom dviju hrvatskih profesionalnih brigada. Tako je puštanje Armije RBiH u Mostar bila presudna pogreška. Hrvati su si dobrohotnošću prema susjedu dopustili sebi otvoriti novo bojište s tim susjedom.

Prijetvorni saveznik Muslimani cijelo su se vrijeme opsežno pripremali napasti Hrvate, niti ne pokušavajući osloboditi krajeve iz kojih su protjerani, izbjegavajući zamjeriti se Srbima s kojima su ušli u dogovor. Napavši na nepripremljene naivne saveznike Hrvate koji su ginuli po BiH braneći i oslobađajući i muslimanska sela, Muslimani su pokušali nadoknaditi ono što su izgubili srpskim osvajanjem. Sasvim je izvjesno da je Mostar čvrsto ostao u hrvatskoj vlasti i napučen hrvatskim izbjeglicama, muslimanska vojska ne bi se uopće usudila napasti Hrvate u Hercegovini (prema nekim analizama niti u srednjoj Bosni), i mogle su hrvatske snage prije osloboditi neke dijelove Hrvatske i BiH. Umjesto toga, ponovo su morale oslobađati Mostar.

Izvori

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatskog informativnog centra (http://www.hic.hr/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: HIC.

Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice

• Kamenjar Darko Juka/HMS: Mostarska cisterna i travanj 1992., 3. travnja 2019.