George Elwood Smith
- PREUSMJERI Predložak:Infookvir znanstvenik
George Elwood Smith (White Plains, New York, 10. svibnja 1930.), američki fizičar. Doktorirao (1959.) na Čikaškom sveučilištu. Radio je za tvrtku Bell Laboratories (od 1959. do 1986.). Bavio se istraživanjem i razvojem lasera i poluvodičkih uređaja. Izumio je svjetlosni senzor koji je zamijenio film kao medij za snimanje (u fotografiji, filmu, astronomiji i drugom). Za izum optičkoga senzora od poluvodičkih dioda (CCD) s W. Boyleom dobio Nobelovu nagradu za fiziku 2009. (te je godine nagrađen i Ch. Kao). [1]
Digitalni fotoaparat[uredi]
Podrobniji članak o temi: Digitalni fotoaparat
Uz klasični postupak snimanja i pohrane fotografija i pokretne slike na filmsku traku, krajem 20. stoljeća javljaju se uređaji za snimanje pokretnih slika na magnetski medij video-snimači (video recorder) i reproduciranje takvih snimaka - video reproduktor (video-player). Usavršeni su i objektivi i brojni uređajii koji djelomično ili potpuno automatiziraju rutinske radnje pri snimanju u području: mjerenja osvijetljenosti, izračunavanja i automatske postave parametara za snimanje (otvora, vremena eksponiranja filma, automatskog uoštravanja), umjetnog rasvjetljavanja objekta - bljeskalice, nasnimavanja zvučnog zapisa i drugo, što je sve bio preduvjet za razvoj današnjih digitalnih kamera.
21. stoljeće unosi digitalnu tehnologiju i u svijet foto i kino-snimanja. Umjesto na fotoosjetljivi film, digitalna kamera sliku projicira na osjetilo slike, sastavljen od velikog broja fotoosjetljivih ćelija, koje digitaliziraju elemente slike, to jest svjetlosne veličine pretvaraju u skup podataka o položaju, nijansi boje i stupnju osvijetljenosti pojedinih mikroskopskih površinica koje čine sliku (takozvani pixel od engl. picture element), a tako dobivene digitalne podatke upisuju u odgovarajućem obliku na svoju memoriju. Postoji mnoštvo različitih slikovnih ili filmskih formata (vrsta datoteka). Kao memoriju, dakle sredstvo za pohranu podataka, fotoaparati koriste memorijske kartice, a filmske kamere magnetsku traku, DVD disk (obično smaljenog promjera od 80 mm), a u novije vrijeme tvrdi disk (HDD) i također memorijske kartice većeg kapaciteta.
Digitalne kamere u širem smislu obuhvaćaju digitalne fotoaparate raznih klasa, te digitalne video kamere za snimanje pokretnih slika (engl. camcorder), koje u Hrvatskoj po inerciji i danas zovemo filmske kamere ili skraćeno kamere, iako snimanje na klasičnu filmsku traku odlazi u prošlost. S digitalnom tehnikom, skokovito raste stupanj automatizacije, tako da skuplji fotoaparati omogućuju snimanje kraćih filmskih sekvenci, snimanje u potpunom mraku nevidljivim svjetlom koje emitira sama kamera, snimanje panoramskih snimaka sastavljenih od pet i više pojedinačnih snimaka, primjenu različitih učinaka i drugo, a filmske kamere automatski nasnimavaju i reproduciraju zvuk, nude opcije nekoliko vrsta pretapanja iz kadra u kadar, omogućuju reprodukciju na ugrađenom LCD zaslonu ili na TV ekranu direktno iz kamere, a sve to bez, ili s minimalnom intervencijom snimatelja. Uz mnoge prednosti digitalnih kamera, karakteriziraju ih i brojne specifičnosti, od kojih neke možemo smatrati i nedostacima. Za očekivati je da će razvitak tehnologije ublažavati ove nedostatke.