| Heike Kamerlingh Onnes | |
 | |
| Rođenje | 21. rujna 1853. Groningen, Nizozemska |
|---|---|
| Smrt | 21. veljače 1926. Leiden, Nizozemska |
| Državljanstvo | Nizozemska |
| Polje | Fizika |
| Institucija | Sveučilište Leiden TU Delft |
| Alma mater | Sveučilište Heidelberg Sveučilište Groningen |
| Akademski mentor | Rudolf Adriaan Mees, Robert Wilhelm Bunsen, Gustav Robert Kirchhoff |
| Poznat po | prvi ukapljio helij, Onnesov Učinak supratekućina supravodljivost |
| Istaknute nagrade | 1913. - Nobelova nagrada za fiziku |
Heike Kamerlingh Onnes (Groningen, 21. rujna 1853. - Leiden, 21. veljače 1926.), nizozemski fizičar. Profesor u Leidenu (1882. – 1923.); istaknuo se radovima na području niskih temperatura. Prvi je ukapljio helij (1908.) i postigao temperaturu nižu od 1 K. Ohlađujući čistu živu približno do 4 K otkrio je (1911.) supravodljivost, pojavu golema povećanja električne provodnosti vodiča zbog gotovo potpunog nestanka električne otpornosti, poznatu na temperaturama u blizini apsolutne nule. Godine 1913. za svoj rad dobio je Nobelovu nagradu za fiziku. [1]
Supravodljivost
Podrobniji članak o temi: Supravodljivost
Supravodljivost je stanje pojedinih tvari koje se na niskim temperaturama očituje u nestanku njihova električnoga otpora, prolasku električne struje kroz tanku izolatorsku barijeru unutar njih bez električnoga otpora (Josephsonov učinak - Brian Josephson) i lebdenju magneta iznad njihove površine (Meissnerov učinak - Walther Meissner). [2] Supravodljivost je kvantnomehanička pojava i ne može se objasniti klasičnom fizikom. Tipično nastaje u nekim materijalima na jako niskim temperaturama (nižim od -200 °C).
Supravodljivost je 1911. otkrio Heike Kamerlingh Onnes dok je proučavao ovisnost električnoga otpora žive o temperaturi. Primijetio je da na temperaturama nižima od 4.2 K (-269 °C) električni otpor pada na nemjerljivo malu vrijednost. Zbog supravodljivosti će, na primjer, u olovnom prstenu uronjenom u ukapljeni helij, istosmjerna električna struja nastaviti teći i godinama nakon što se izvor struje isključi. Walther Meissner je 1933. otkrio da se metali ohlađeni do supravodljivoga stanja ponašaju kao savršeni dijamagneti, tj. u tankom površinskom sloju induciraju se struje koje stvaraju takvo magnetno polje koje poništava vanjsko polje, te je u unutrašnjosti supravodiča magnetno polje jednako nuli. Ako se na primjer na materijal koji može biti supravodljiv na temperaturama višima od 100 K postavi lagani magnet i ako se materijal polije ukapljenim dušikom, magnet će se podići iznad njega i lebdjeti.
Supravodljivo stanje određuju tri čimbenika svojstvena svakoj tvari: kritična temperatura, kritična magnetska indukcija i kritična gustoća električne struje. Ako je samo jedan od tih triju čimbenika veći od kritične vrijednosti, tvar ne može biti u supravodljivom stanju. Supravodiči se mogu podijeliti na:
- supravodiče prve vrste, koji su bili prvi otkriveni i uglavnom su čisti kemijski elementi, a koji naglo prelaze u supravodljivo stanje i magnetsko polje ne prodire u njihovu unutrašnjost, i
- supravodiče druge vrste, koji su nađeni poslije, uglavnom su kemijski spojevi i slitine, postupno prelaze u supravodljivo stanje, a u djelomično supravodljivom stanju u njima se oblikuju magnetski vrtlozi.