Vinko Puljić
| Njegova Uzoritost Vinko Puljić | |
|---|---|
| Vrhbosanski nadbiskup metropolit | |
.jpg) | |
 | |
| Cum Maria in fide, spe et caritate | |
| Rođen | 8. rujna 1945. Priječani, Banja Luka |
| Svećenik | 29. lipnja 1970. |
| Nadbiskup | 6. siječnja 1991. |
| Kardinal | 26. studenoga 1994. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Služba | kardinal svećenik |
| Portal: Kršćanstvo | |
| Portal o životopisima | |
Vinko Puljić (Priječani, 8. rujna 1945.), bosanskohercegovački kardinal i nadbiskup metropolit Vrhbosanske nadbiskupije.
Mladost i svećenićka služba
Vinko Puljić rođen je 8. rujna 1945. u mjestu Priječani pored Banje Luke kao dvanesto od trinaestero djece Ivana i Kaje Puljić.[1] Majka Kaja je umrla kada je Vinko imao svega tri godine, pa se njegov otac Ivan ponovno ženi za Anu Jurić. Prema riječima kardinala Puljića, njegova pomajka Ana jako se dobro brinula o svoj djeci, te im je rodila još osmero braće i sestara.[2]
U rodnom mjestu završava osnovnu školu, a u jesen 1961. odlazi u Međubiskupijsko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu gdje pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. S generacijom iz sjemeništa ostaje povezan više od pedeset godina, održavajući svake godine susret generacije.[3] Po završetku gimnazije u Zagrebu odlazi u Đakovo gdje završava studij teologije i gdje ga 29. lipnja 1970. đakovački biskup msgr. Stjepan Bauerlein zaredio za svećenika Banjolučke biskupije.[4]
Nakon svećeničkog ređenja najprije je tri godine službovao kao župni vikar u Banjoj Luci, a potom nekoliko mjeseci kao župnik u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Sasini kod Sanskog Mosta. Nakon toga imenovan je 1973. župnikom u župi Svetoga Ivana Krstitelja Ravska kod Ljubije gdje ostaje pet godina.[1] U ljeto 1978. preuzima službu duhovnika sjemeništaraca u Nadbiskupskom sjemeništu "Zmajević" u Zadru. Na toj službi ostaje devet godina. Banjolučki biskup Alfred Pichler imenuje ga 1988. župnikom župe Svetoga Roka u Bosanskoj Gradišci gdje ostaje nepune dvije godine. Puljićev rođak,[5] banjolučki biskup Franjo Komarica dekretira ga u jesen 1990. u Sarajevo za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca.[6][7] Uskoro će, prema njegovim vlastitim riječima biti "hitno pozvan u nuncijaturu u Beogradu"[8] gdje mu je priopćeno da ga Rim želi imenovati nadbiskupom.
Kao nadbiskup i kardinal
Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 7. prosinca 1990. vrhbosanskim nadbiskupom metropolitom.[8] Imenovanje banjolučkog svećenika Vinka Puljića bilo je veliko iznenađenje za svećenike Vrhbosanske nadbiskupije[9] koja je te godine očekivala imenovanje novoga nadbiskupa nakon umirovljenja dotadašnjeg vrhbosanskog nadbiskupa Marka Jozinovića.[9] Za biskupa ga zaredio rimski biskup Ivan Pavao II. u Rimu, 6. siječnja 1991. Ustoličen je za nadbiskupa metropolita u sarajevskoj katedrali, 19. siječnja 1991.[1] Za geslo uzima riječi: Po Mariji u vjeri, nadi i ljubavi, čime želi istaknuti svoju pobožnost BDM. No, nedugo nakon imenovanja u Bosni i Hercegovini počinje krvavi rat.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini nadbiskup Vinko Puljić nije napuštao svoje biskupsko sjedište u Sarajevu, osim kada bi pastoralno obilazio vjernike u nadbiskupiji. Biskupija koja je brojala gotovo 600.000 vjernika u 2019. godine je spala na trećinu, ispod 180.000 vjernika.[10]
Sarajevo nije napuštao ni u najtežim trenutcima, a s Caritasom je dijelio koliko je imao svim građanima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest. Kada je započeo hrvatsko-bošnjački rat, doživio je da mu je zabranjeno humanitarnu pomoć arapskih zemalja dodijeliti katolicima ili Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Čak se našao u svojevrsnom zatočeništvu i bio mu je zabranjen izlazak iz zgrade. Pratilo ga se i prisluškivalo, a ovaj posao nastavili su gotovo isti oni koji su to radili u vrijeme SFR Jugoslavije, jer su nakon rata pronađeni posebni prislušni uređaji. Tijekom rata često je riskirao život u pastoralnim putovanjima u župe nadbiskupije, a tijekom jednog takvog posjeta bila ga je na dvanaest sati zatvorila srpska vojska u Ilijašu, pri čemu je bio ozbiljno ugrožen vozeći se u oklopnom vozilu zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda na Vareš. Prema njegovim riječima, papa Ivan Pavao II. jednom mu je rekao: "Kada sam polagao na tebe ruke ... da te posvetim za pastira Sarajevske nadbiskupije, nisam mogao ni zamisliti da će tvoj križ uskoro biti tako težak, a tvoja čaša tako gorka".
Novonastalu neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu želio je posjetiti i papa Ivan Pavao II.[11], ali mu je to bilo onemogućeno. U nedjelju 30. listopada 1994., istovremeno u Vatikanu i u opkoljenom Sarajevu, objavljeno je imenovanje Vinka Puljića kardinalom. Tim činom je postao prvi u povijesti bosanskohercegovački kadrinal.
Papa Ivan Pavao II. uvrstio je nadbiskupa Vinka Puljića u Zbor kardinala svete Rimske crkve na konzistoriju održanom 26. studenoga iste godine. Dodijeljena mu je naslovna crkva Svete Klare (tal. Santa Chiara a Vigna Clara).[6] Taj čin shvaćen je kao simbolični znak blizine Svetoga oca s katolicima i drugim žrtvama rata u BiH.[11] Kao jedan od kardinala izbornika sudjelovao je na konklavama 2005. i 2013., kada je za nasljednika Ivana Pavla II. 2005. izabran Benedikt XVI., a za njegova nasljednika 2013. papa Franjo. Vinko Puljić ni prvi ni drugi put nije bio među isticanim kandidatima za novoga papu.
Kardinal Puljić je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini zajedno s banjolučkim biskupom Franjom Komaricom tražio od Rima osnivanje zasebne Biskupske konferencije BiH.[9] Od 1995. do ožujka 2002. bio je prvi put predsjednik Biskupske konferencije BiH.[12] Ponovno je predsjednik BK BiH od 2005. do 2010. Treći put je 2015. izabran za predsjednika BK BiH.[12] Službu predsjednika vršio je jedino još banjolučki biskup Franjo Komarica.
Svjetonazori
Govoreći na Biskupskoj sinodi 2004. godine kardinal Puljić je se požalio kako su navodna ukazanja u Međugorju postala izvor podjele u Crkvi[13]. Osim toga on je od 2006. godine bio uključen u osnivanje Povjerenstva za ispitivanje navodnog Marijana ukazanja[14] koja je pod nazivom "Commissione internazionale di inchiesta su Međugorje"[15] konačno osnovana 17. ožujka 2010. Njen rad pod predsjedanjem kardinala Camilla Ruinija zaključen je 17. siječnja 2014. godine s navodnim odobrenjem prvih sedam ukazanja[16], no rezultati Komisije nisu još službeno objavljeni.
Kardinal Puljić nije javno govorio o osobnom stavu o ukazanjima u Međugorju, ali je naglašavao važnost pastoralnog djelovanja u toj župi[17].
Godine 2012. kardinal Puljić upozorio je na širenje vehabizma u jugoistočnoj Europi, posebno u Bosni i Hercegovini, navodeći da državne vlasti nisu u stanju to spriječiti. Istovremeno je upozorio na diskriminaciju katolika u bosanskohercegovačkom društvu zahtijevajući jednako postupanje prema katolicima u zapošljavanju, obrazovanju i drugim područjima. Potvrdio je da će i dalje nastojati uspostaviti dijalog i život u miru kršćana i muslimana u Bosni i Hercegovini, što je narušeno nedavnim ratom[18]. Stav kardinala Puljića o odnosu s muslimanima, kao i pravoslavnima, Židovima i svima drugima je da dijalog nema alternativu, što je dokazao svojim konstantnim i aktivnim djelovanjem u Međureligijskom vijeću u Bosni i Hercegovini[19].
Vinko Puljić je u svibnju 2016. izrekao kontroverznu izjavu, koja je izazvala bijes medija i javnosti, te ismijavanje na društvenim mrežama[20]. Nakon što je u propovijedi u Zadru pozvao žene da ne ulaze u seksualne odnose prije braka kako time ne bi postale "štrace" (što u lokalnom žergonu znači "kurva")[21], ta riječ je izazvala negativne reakcije, osobito udruga koje se bore protiv diskriminacije žena. Kardinal je kasnije izjavio da su njegove riječi "izvađene iz konteksta" unatoč drugačijoj implikaciji koja se temelji na transkriptu propovijedi, ali je priznao da je riječ koju je upotrijebio bila pregruba[22].
Priznanja
- Počasni doktorat iz humanističkih znanosti, državno sveučilište Grand Valley u Grand Rapidsu u Michiganu, 1995.
- Počasni doktorat dodijeljen katoličkog sveučilišta Santa Maria, u gradu Arequipi (Peru), 15. ožujka 2001.
- Međunarodna mirovna nagrada "Perdonanza" (Opraštanje) talijanskog grad L'Aquila, 28. kolovoza 2002.
Djela
- O stradanjima s nadom: misli - stajališta - poruke (Sarajevo, 1994)
- Suffering with Hope : appeals, addresses, interviews (Zagreb, 1995)
- O stradanjima s nadom II: misli - stajališta - poruke (Sarajevo, 1997)
- Križni put (Zagreb, 1997)
- Non cancellate l'uomo: un grido di speranza da Sarajevo (Rim, 1997)
- Per amore dell'uomo: testimono di pace a Sarajevo (Rim, 1999)
- Ne trnite svjetla: izbor iz propovijedi (Sarajevo, 2005)
- Kardinal od Vrhbosne Vinko Puljić (Zagreb, 2010)
- Pisma Sv. Pavlu (Sarajevo, 2012)
- Pisma Mariji (Sarajevo, 2012)
- Moje druge konklave u ožujku 2013.: (dnevnik) (Sarajevo, 2013)
- Korita prošlosti i pritoke sadašnjosti: izabrane propovijedi prigodom 25-te obljetnice (1991.-2016.) biskupskog ređenja Vinka kard. Puljića, nadbiskupa vrhbosanskog (Sarajevo, 2016)
- Iz župnikove torbe (Sarajevo, 2016)
- Odsjev ljubavi (Sarajevo, 2017)
Djela o Vinku Puljiću
- Bojan Ivešić, Franjo Marić: Kronika kardinala Vinka Puljića nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije 1-3, Vjera, nada, ljubav (Sarajevo, 2018)
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Večernji list - Biografija Vinka Puljića: http://www.vecernji.hr/biografije/vinko-puljic-579
- ↑ "Moj je ota imao 21 djete" - Slobodna Dalmacija: http://misija.slobodnadalmacija.hr/bastina/clanak/ID/14975/Kardinal-Vinko-Puljic-Ima-Daytona-ali-ne-i-zivota-za-Hrvate-u-Republici-Srpskoj
- ↑ Kardinal Puljić na godišnjem susretu svoje generacije iz 1961. (2016.): http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=65471
- ↑ Jutarnji list: http://www.jutarnji.hr/vijesti/kardinal-puljic-benedikt-xvi.-dao-je-sve-od-sebe.-zao-mi-je-sto-odlazi-ali-sam-uzbuden-sto-cemo-uskoro-birati-novog-papu/1195409/
- ↑ {{
- if:
Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},|Citiranje web},
]]}},
Vanjske poveznice
| Prethodnik: | Vrhbosanski nadbiskup (1900. –) |
Nasljednik: |
| Marko Jozinović | ' |
| Prethodnik: | Naslovni kardinal crkve Svete Klare (1994. –) |
Nasljednik: |
| Gordon Joseph Gray | ' |
| |||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||
