Dubravka Ugrešić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 362463 od 6. prosinac 2021. u 01:55 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite news +{{Citiranje novina))
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić (Kutina, 27. ožujka 1949.) hrvatska je književnica, esejistica i prevoditeljica.

Životopis

Dubravka Ugrešić završila je komparativnu i rusku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U Institutu za teoriju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu radila je gotovo dvadeset godina. Iz političkih razloga početkom devedesetih godina primorana je napustiti Hrvatsku. Trenutačno živi u Amsterdamu, povremeno predaje na američkim i europskim sveučilištima te piše za europske novine i časopise.

Ugrešić je u Hrvatskoj najpoznatija po kratkom romanu Štefica Cvek u raljama života, s podnaslovom Patchwork roman, u kojem se postmodernistički, ironično i duhovito igra trivijalnom literaturom (ljubićem) gradeći tekst kao krojni arak s naslovima koji slijede sve krojačke termine, te grafički i sadržajno ušivajući citate, pisma i savjete. Štefica Cvek u raljama života jest, nakon ustanovljene popularnosti, 1984. uspješno prebačena i na film (U raljama života Rajka Grlića).

U istom vedrom tonu i postmodernističkom stilu stalnog propitivanja prirode pisanja i književnosti te suprotstavljanja popularne kulture visokoj literaturi, nastale su njezine zbirke kratkih priča Poza za prozu, Život je bajka, te roman Forsiranje romana-reke.

Problematiziranjem egzila i pitanjima identiteta bave se njezini kasniji romani Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli, dok roman Baba Jaga je snijela jaje razvija lik Babe Jage, stare vještice iz mitova, bajki i narodnih predanja, od samih začetaka mita do zanimljivih likova starih žena i njihovih suvremenih sudbina. Dubravka Ugrešić nagrađena je s nekoliko međunarodnih nagrada za svoj esejistički rad, počevši od zbirki Američki fikcionar i Kultura laži, te zbirke eseja, Zabranjeno čitanje, koja se bavi književnim trivijalnostima, izdavačima, agentima i piscima. Esejističke knjige Nikog nema doma, Napad na minibar i Europa u sepiji bave se širokim rasponom tema, od digitalne revolucije do služavki s Filipina.

U koautorstvu s Aleksandrom Flakerom 1984. uredila je Pojmovnik ruske avangarde, djelo u devet svezaka. Bavila se prijevodima s ruskoga (Danil Harms, Boris Pilnjak) te uredila antologiju alternativne ruske proze (Pljuska u ruci). Autorica je književno-povijesne studije Nova ruska proza. Pisala je scenarije za film i televiziju (U raljama života, Za sreću je potrebno troje).

Knjige Dubravke Ugrešić prevedene su na gotovo sve europske jezike i nagrađivane međunarodnim nagradama. Dubravka Ugrešić je začetnica ideje i inicijatorica pokretanja kolektivnog rada na Leksikonu YU mitologije.

„Izgleda kako je ova kultura laži nešto što su male jugoslovenske nacije odavno stvorile, naučivši s tim da žive, primenjujući ih do danas. Laganje – baš kao i smrt – postalo je prirodna norma ponašanja, lašci su normalni građani.”
(Dubravka Ugrešić, Kultura laži)


Djela

  • Mali plamen (knjiga za djecu, 1971.)
  • Filip i Srećica (knjiga za djecu, 1976.)
  • Poza za prozu (1978.)
  • Nova ruska proza (studija, 1980.)
  • Štefica Cvek u raljama života (1981.)
  • Život je bajka (1983.)
  • Forsiranje romana-reke (1988.)
  • Kućni duhovi (knjiga za djecu, 1988.)
  • Pljuska u ruci (antologija alternativne ruske proze, 1989.)
  • Američki fikcionar (zbirka eseja, 1993.)
  • Kultura laži (1996.)
  • Muzej bezuvjetne predaje (1998.)
  • Zabranjeno čitanje (2001.)
  • Ministarstvo boli (2004.)
  • Nikog nema doma (2005.)
  • Baba Jaga je snijela jaje (2008.)
  • Napad na minibar (2010.) [1]
  • Europa u sepiji (2013.)
  • Lisica (2017.)
  • Doba kože (2019.)
  • Tu nema ničega! (2020.)
  • Crvena škola (2021.)

Političke pozicije

Ugrešić smatra da "etabliranjem hrvatske države reetablirani endehazijski simboli, poput kune, zastave i državnog grba, tako je reetabliran i endehazijski koncept nacionalne kulture"...[2] Godine 2017. navodi kako se u Hrvatskoj javno glorificira fašizam. [3]

Nagrade

Izvori

  1. ↑ Asja Bakić, Dubravka Ugrešić : Napad na minibar, mvinfo.hr, 23. siječnja 2011. (IA), pristupljeno 24. svibnja 2021.
  2. ↑ Grozdanić, Dragan (13. lipnja 2016.). "Dubravka Ugrešić: Hrvatska po modelu NDH" 
  3. ↑ "Dubravka Ugrešić i ‘glorificiranje fašizma u Hrvatskoj’: Što hrvatske institucije financiraju u inozemstvu?". 13. lipnja 2016. 

Vanjske poveznice

Mrežna mjesta

v • r • u
Nagrada Meša Selimović (Beograd)
Dubravka Ugrešić, Milorad Pavić (1988) • Slobodan Selenić (1989) • Svetlana Velmar Janković (1990) • Radoslav Bratić (1991) • Ivan V. Lalić (1992) • Radoslav Petković (1993) • Dragan Jovanović Danilov (1994) • Antonije Isaković (1995) • Dobrica Ćosić (1996) • Goran Petrović (1997) • Dobrilo Nenadić (1998) • Milosav Tešić (1999) • Radovan Beli Marković (2000) • Danilo Nikolić (2001) • Rajko Petrov Nogo (2002) • Vojislav Karanović (2003) • Stevan Raičković (2004) • Miro Vuksanović (2005) • Novica Tadić (2006) • Dragan Velikić (2007) • Petar Sarić, Vladimir Kecmanović (2008) • Živorad Nedeljković (2009) • Vladan Matijević (2010) • Dejan Aleksić (2011) • Aleksandar Gatalica (2012) • Ivan Negrišorac, Slobodan Vladušić (2013) • Enes Halilović (2014) • Milisav Savić (2015) • Vladislav Bajac, Mirko Demić (2016) • Dejan Ilić (2017) • Alek Vukadinović, Milo Lompar (2018) • Vladimir Pištalo (2019) • Igor Marojević (2020)
v • r • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Dubravka_Ugrešić&oldid=362463"