More actions
Nema sažetka uređivanja |
|||
| Redak 30: | Redak 30: | ||
== Životopis == | == Životopis == | ||
[[Datoteka:Wappen der Freiherrn von Sokcsevits.png|thumb|left|150px|Grb baruni Šokčević]] | [[Datoteka:Wappen der Freiherrn von Sokcsevits.png|thumb|left|150px|Grb baruni Šokčević]] | ||
Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Nakon pučke škole i dva razreda realne [[Gimnazija|gimnazije]], [[1823.]] odlazi iz rodnog grada na [[Vojna akademija|vojnu akademiju]] u [[Bečko Novo Mjesto]], koju završava [[1830.]] godine. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao ''zastavnik'' u pješačkoj pukovniji, u ljetu [[1848.]] već je pukovnik i zapovjednik 37. [[pukovnija|pješačke pukovnije]] u [[Lavov|Lavovu]], s njom opsjeda i osvaja [[Venecija|Mletke]] te slama [[Ujedinjenje Italije|talijansku]] [[austrijsko-talijanski rat 1848. – 1849.|protuaustrijsku pobunu]] odnosno talijanski pokušaj povratka izgubljenog ozemlja<ref name=hvb/> krajem godine. Zbog tih zasluge jurve U 38. godini je [[general bojnik]]om. Od 1849. zapovjednikom je u Petrinji, a od 1850. od 1854. u [[Srijemska Mitrovica|Mitrovici]]. U 46. godini svoga života (1857.) postaje ''podmaršal'', te ga sa ''[[Slavonska vojna krajina|Slavonske vojne granice]]'' premještaju u ''Vrhovno vojno zapovjedništvo'' u [[Graz|Štajerski Gradac]]. | Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Nakon pučke škole i dva razreda realne [[Gimnazija|gimnazije]], [[1823.]] odlazi iz rodnog grada na [[Vojna akademija|vojnu akademiju]] u [[Bečko Novo Mjesto]], koju završava [[1830.]] godine. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao ''zastavnik'' u pješačkoj pukovniji, u ljetu [[1848.]] već je pukovnik i zapovjednik 37. [[pukovnija|pješačke pukovnije]] u [[Lavov|Lavovu]], s njom opsjeda i osvaja [[Venecija|Mletke]] te slama [[Ujedinjenje Italije|talijansku]] [[austrijsko-talijanski rat 1848. – 1849.|protuaustrijsku pobunu]] odnosno talijanski pokušaj povratka izgubljenog ozemlja<ref name=hvb/> krajem godine. Zbog tih zasluge jurve U 38. godini je [[general bojnik]]om. Od 1849. zapovjednikom je u Petrinji, a od 1850. od 1854. u [[Srijemska Mitrovica|Mitrovici]]. U 46. godini svoga života (1857.) postaje ''podmaršal'', te ga sa ''[[Slavonska vojna krajina|Slavonske vojne granice]]'' premještaju u ''Vrhovno vojno zapovjedništvo'' u [[Graz|Štajerski Gradac]]. Budući da je obolio [[Josip Jelačić]] ([[1858.]]) tadašnji hrvatski [[ban]], car [[Franjo Josip I.]] imenuje ga ''banskim zamjenikom'' i šalje u [[Zagreb]]. Nakon smrti ''bana Jelačića'' poslan je za zapovjednika ''[[Banatski generalat|Banatskog generalata]]'' (sjedište u [[Temišvar|Temišvaru]]). [[1860.]] uz nisku brojnih vojnih odlikovanja koje je dotad dobio, uzdignut je u plemićki red dobivši naslov [[barun|baruna]].<ref name=hvb/> | ||
== Banovanje Josipa Šokčevića == | == Banovanje Josipa Šokčevića == | ||
Slom politike neoapsolutizma otvorio mu je vrata u civilnoj vlasti. Ljeta [[1860.]] car ga imenuje novim ''hrvatskim banom'' (ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), uz preporuke Bosansko-srijemskog biskupa [[Josip Juraj Strossmayer|J. J. Strossmayera]]. Bio je prava osoba na to mjesto sa dvije strane, jer je u narodu uživao ugled i smatrali su ga pravim nasljednikom Jelačića. Bečkom dvoru bio je pouzdan čovjek zbog iznimnih vojničkih zasluga. U [[Carevinsko vijeće|Carevinskom vijeću]] je postao doživotnom članom. Postavljen je za guvernera grada [[Rijeka|Rijeke]] i vrhovnog predsjednika [[banski stol|banskog stola]]. Naprjedovao je i na vojnom planu te je bio generalom sve vojske u Trojednici. Šokčević je među osobama koje su umnogome pridonijele postavljanju kipa bana Josipa Jelačića 1866. na glavnom trgu u Zagrebu.<ref name=hvb/> | |||
Njegova politika u prvim danima odlikuje jačanje [[hrvatski|hrvatskog jezika]] u upravi ( koji je prije njega bio [[njemački]]) i školstvu. Činovnici su morali učiti [[hrvatski]] i prema narodu se ophoditi sa dužnim respektom, što je otjeralo zloglasne Bachove husare. Dopustio je ponovo narodni stil odijevanja.<ref name=hvb/> | |||
Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove - [[Zagreb]], [[Rijeka|Rijeku]], [[Karlovac]], [[Osijek]], [[Vukovar]] i [[Zemun]]. U njegovom mandatu počinje gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu izdašnu pomoć u [[Zagreb|Zagrebu]] je [[1864.]]g. organizirana [[Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba]]. | Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove - [[Zagreb]], [[Rijeka|Rijeku]], [[Karlovac]], [[Osijek]], [[Vukovar]] i [[Zemun]]. U njegovom mandatu počinje gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu izdašnu pomoć u [[Zagreb|Zagrebu]] je [[1864.]]g. organizirana [[Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba]]. Hrvatska je sa Šokčevićem doživjela društveni i gospodarstveni procvat. | ||
[[Eugen Kvaternik]] je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti [[Hrvatska pravoslavna crkva|Hrvatsku pravoslavnu Crkvu]] radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.<ref>Nacionalna svijest hrvatskih pravoslavaca. Preživjeli unatoč posrbljivanju. Piše [[Mate Kovačević]]. [[Hrvatsko slovo]], str. 17, petak, 28. lipnja 2013.</ref> | [[Eugen Kvaternik]] je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti [[Hrvatska pravoslavna crkva|Hrvatsku pravoslavnu Crkvu]] radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.<ref>Nacionalna svijest hrvatskih pravoslavaca. Preživjeli unatoč posrbljivanju. Piše [[Mate Kovačević]]. [[Hrvatsko slovo]], str. 17, petak, 28. lipnja 2013.</ref> | ||
Godine [[1866.]] nakon poraza [[Austrija|Austrije]] u ratu s [[Prusija|Pruskom]] i krize Monarhije, dolazi do [[Austro-ugarska nagodba|Austro- | Sa Šokčevićem se je oporavila politička pozornica u Hrvatskoj. Na tragu ''[[Listopadska diploma|Carske Listopadske diplome]]'' (liberalne po duhu i reformističke ), ban Šokčević saziva ''[[Banska konferencija|Bansku konferenciju]]'' od 55 hrvatskih uglednika, koja je trebala dati prijedloge o novom izbornom zakonu za Hrvatsku i preuređenju [[Habsburg|Habsburške Monarhije]]. Šokčević dopušta obnovu političkih stranaka. No poslije ''[[Veljački patent|Veljačkog patenta]]'' [[1861.]], kojima se osniva ''[[Carevinsko vijeće]]'' u [[Beč|Beču]] i državna upravu ponovo snažno centralizira, s umanjenim ovlastima uspostavljenih zemaljskih sabora, Šokčevića je to razočaralo. Pod njegovim predsjedanjem održavaju se zasjedanja [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]]. [[1861.]] je sazvao je Veliki sabor Hrvatske na kojima sabornici najjačih stranaka nisu bili jedinstveni kako urediti državno-pravne odnose s Ugarskom i Austrijom: Narodna stranka je bila za federalizaciju te radi jačeg otpora bečkom centralizmu, približavanja Ugarskoj; Unionistička stranka je bila za bezuvjetan savez s Ugarskom gdje bi Hrvatske bila simbolično autonomna, a treća opcija bila je Stranka prava sa zamišlju o samostalnoj [[Hrvatska|Hrvatskoj]] koja bi imala zajedničkog vladara s ostalim zemljama Monarhije. Budući da se nisu usuglasile, car je iste godine raspustio Sabor.<ref name=hvb/> | ||
Šokčević je bio uz Samostalnu narodnu stranku koju je predvodio [[Ivan Mažuranić]]. Ta se stranka izdvojila iz Narodne stranke 1862., a u programu je bilo preteći Ugarsku u dogovoru s Austrijom. [[1865.]] je Šokčević opet sazvao Hrvatski sabor radi ojačanja hrvatskog položaja prije velikih unutarnjih promjena u Monarhiji, no nije bilo uspjeha. | |||
Godine [[1866.]] nakon poraza [[Austrija|Austrije]] u ratu s [[Prusija|Pruskom]] i krize Monarhije, dolazi do [[Austro-ugarska nagodba|Austro-ugarske nagodbe]]. Car je prestrašeno požurio se nagoditi, jer se bojao raspada Monarhije. Time je Hrvatska ispala iz svih kombinacija u dogovorima o ustrojstvu Monarhije. Mažuranićeve nakane tako su propale. Hrvatskoj je ostavljeno da se dogovori s Mađarima. Ban Šokčević je držao da je izigran od strane dvora i razočaran, podnio je ostavku. Dana 27. lipnja [[1867.]] razriješen je banske dužnosti. Već iduće godine je umirovljen, te se povlači se iz političkog i javnog života Hrvatske, potom se odselio u Štajerski Gradac, a nakon toga u [[Beč]] gdje i je umro [[1896.]].<ref name=hvb/> | |||
Krajem svibnja 2002. posmrtni ostatci bana Šokčevića preneseni su iz [[Beč|Beča]] u njegov rodni grad [[Vinkovci|Vinkovce]]. | Krajem svibnja 2002. posmrtni ostatci bana Šokčevića preneseni su iz [[Beč|Beča]] u njegov rodni grad [[Vinkovci|Vinkovce]]. | ||
Smješteni su u grobnoj [[kapela sv. Marije Magdalene u Vinkovcima|kapelici sv. Magdalene]], koju je dala podići njegova mati Elizabeta.<ref>[https://www.grad-vinkovci.hr/hr/povijest-grada ''Povijest grada'']. Grad Vinkovci. Pristupljeno 11. siječnja 2026.</ref> | |||
== Izvori == | == Izvori == | ||
| Redak 50: | Redak 55: | ||
{{s-start}} | {{s-start}} | ||
{{s-off}} | {{s-off}} | ||
{{s-bef|before=[[Ivan Coronini]]}} | {{s-bef|before=[[Ivan Coronini|Ivan Krstitelj Coronini-Cronberg]]}} | ||
{{s-ttl|title=Hrvatski ban| years=1860.–1867.}} | {{s-ttl|title=Hrvatski ban| years=1860.–1867.}} | ||
{{s-aft|after=[[Levin Rauch]]}} | {{s-aft|after=[[Levin Rauch]]}} | ||
Inačica od 11. siječanj 2026. u 00:26
| Josip Šokčević | |
|---|---|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 7. ožujka 1811. |
| Mjesto rođenja | Vinkovci, Hrvatska |
| Datum smrti | 16. studenog 1896. |
| Mjesto smrti | Beč, Austrija |
| Nadimak | Ban kavalir |
| Titule | barun |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Čin | podmaršal |
Josip Šokčević (Vinkovci, 7. ožujka 1811. - Beč 16. studenog 1896.), hrvatski ban, podmaršal, barun. [1]
Životopis
Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Nakon pučke škole i dva razreda realne gimnazije, 1823. odlazi iz rodnog grada na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju završava 1830. godine. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao zastavnik u pješačkoj pukovniji, u ljetu 1848. već je pukovnik i zapovjednik 37. pješačke pukovnije u Lavovu, s njom opsjeda i osvaja Mletke te slama talijansku protuaustrijsku pobunu odnosno talijanski pokušaj povratka izgubljenog ozemlja[1] krajem godine. Zbog tih zasluge jurve U 38. godini je general bojnikom. Od 1849. zapovjednikom je u Petrinji, a od 1850. od 1854. u Mitrovici. U 46. godini svoga života (1857.) postaje podmaršal, te ga sa Slavonske vojne granice premještaju u Vrhovno vojno zapovjedništvo u Štajerski Gradac. Budući da je obolio Josip Jelačić (1858.) tadašnji hrvatski ban, car Franjo Josip I. imenuje ga banskim zamjenikom i šalje u Zagreb. Nakon smrti bana Jelačića poslan je za zapovjednika Banatskog generalata (sjedište u Temišvaru). 1860. uz nisku brojnih vojnih odlikovanja koje je dotad dobio, uzdignut je u plemićki red dobivši naslov baruna.[1]
Banovanje Josipa Šokčevića
Slom politike neoapsolutizma otvorio mu je vrata u civilnoj vlasti. Ljeta 1860. car ga imenuje novim hrvatskim banom (ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), uz preporuke Bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera. Bio je prava osoba na to mjesto sa dvije strane, jer je u narodu uživao ugled i smatrali su ga pravim nasljednikom Jelačića. Bečkom dvoru bio je pouzdan čovjek zbog iznimnih vojničkih zasluga. U Carevinskom vijeću je postao doživotnom članom. Postavljen je za guvernera grada Rijeke i vrhovnog predsjednika banskog stola. Naprjedovao je i na vojnom planu te je bio generalom sve vojske u Trojednici. Šokčević je među osobama koje su umnogome pridonijele postavljanju kipa bana Josipa Jelačića 1866. na glavnom trgu u Zagrebu.[1]
Njegova politika u prvim danima odlikuje jačanje hrvatskog jezika u upravi ( koji je prije njega bio njemački) i školstvu. Činovnici su morali učiti hrvatski i prema narodu se ophoditi sa dužnim respektom, što je otjeralo zloglasne Bachove husare. Dopustio je ponovo narodni stil odijevanja.[1]
Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove - Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. U njegovom mandatu počinje gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu izdašnu pomoć u Zagrebu je 1864.g. organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba. Hrvatska je sa Šokčevićem doživjela društveni i gospodarstveni procvat.
Eugen Kvaternik je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.[2]
Sa Šokčevićem se je oporavila politička pozornica u Hrvatskoj. Na tragu Carske Listopadske diplome (liberalne po duhu i reformističke ), ban Šokčević saziva Bansku konferenciju od 55 hrvatskih uglednika, koja je trebala dati prijedloge o novom izbornom zakonu za Hrvatsku i preuređenju Habsburške Monarhije. Šokčević dopušta obnovu političkih stranaka. No poslije Veljačkog patenta 1861., kojima se osniva Carevinsko vijeće u Beču i državna upravu ponovo snažno centralizira, s umanjenim ovlastima uspostavljenih zemaljskih sabora, Šokčevića je to razočaralo. Pod njegovim predsjedanjem održavaju se zasjedanja Hrvatskog sabora. 1861. je sazvao je Veliki sabor Hrvatske na kojima sabornici najjačih stranaka nisu bili jedinstveni kako urediti državno-pravne odnose s Ugarskom i Austrijom: Narodna stranka je bila za federalizaciju te radi jačeg otpora bečkom centralizmu, približavanja Ugarskoj; Unionistička stranka je bila za bezuvjetan savez s Ugarskom gdje bi Hrvatske bila simbolično autonomna, a treća opcija bila je Stranka prava sa zamišlju o samostalnoj Hrvatskoj koja bi imala zajedničkog vladara s ostalim zemljama Monarhije. Budući da se nisu usuglasile, car je iste godine raspustio Sabor.[1]
Šokčević je bio uz Samostalnu narodnu stranku koju je predvodio Ivan Mažuranić. Ta se stranka izdvojila iz Narodne stranke 1862., a u programu je bilo preteći Ugarsku u dogovoru s Austrijom. 1865. je Šokčević opet sazvao Hrvatski sabor radi ojačanja hrvatskog položaja prije velikih unutarnjih promjena u Monarhiji, no nije bilo uspjeha.
Godine 1866. nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom i krize Monarhije, dolazi do Austro-ugarske nagodbe. Car je prestrašeno požurio se nagoditi, jer se bojao raspada Monarhije. Time je Hrvatska ispala iz svih kombinacija u dogovorima o ustrojstvu Monarhije. Mažuranićeve nakane tako su propale. Hrvatskoj je ostavljeno da se dogovori s Mađarima. Ban Šokčević je držao da je izigran od strane dvora i razočaran, podnio je ostavku. Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. Već iduće godine je umirovljen, te se povlači se iz političkog i javnog života Hrvatske, potom se odselio u Štajerski Gradac, a nakon toga u Beč gdje i je umro 1896..[1]
Krajem svibnja 2002. posmrtni ostatci bana Šokčevića preneseni su iz Beča u njegov rodni grad Vinkovce. Smješteni su u grobnoj kapelici sv. Magdalene, koju je dala podići njegova mati Elizabeta.[3]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Josip Buljan: Ban Josip Šokčević. Hrvatski vojnik br. 628, 16. travnja 2021. Pristupljeno 10. siječnja 2026.
- ↑ Nacionalna svijest hrvatskih pravoslavaca. Preživjeli unatoč posrbljivanju. Piše Mate Kovačević. Hrvatsko slovo, str. 17, petak, 28. lipnja 2013.
- ↑ Povijest grada. Grad Vinkovci. Pristupljeno 11. siječnja 2026.
| Političke dužnosti | ||
|---|---|---|
| Prethodnik Ivan Krstitelj Coronini-Cronberg |
Hrvatski ban 1860.–1867. |
Nasljednik Levin Rauch |