Razlika između inačica stranice »Aleja glagoljaša«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
(Bot: Automatski unos stranica)
 
m (bnz)
 
(Nije prikazana jedna međuinačica jednog suradnika)
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Aleja glagoljaša'''-->[[Datoteka:Glago Sign 2006-08-26.jpg|250px|thumb|Ploča s opisom aleje]]
[[Datoteka:Glago Sign 2006-08-26.jpg|250px|thumb|Ploča s opisom aleje]]


== O Aleji glagoljaša<ref>Tekst u nastavku uglavnom sadrži skup citata iz knjige [[Josip Bratulić]]<nowiki>. Aleja glagoljaša : Stoljeća hrvatske glagoljice. Zagreb : Znamen, 2019. [kratica: Bratulić (2019.)]. Citati su omeđeni navodnicima, a na kraju svakoga je oznaka izvora s brojem stranice u tiskanoj knjizi. Tekst bez navodnika je urednički.</nowiki></ref> ==
== O Aleji glagoljaša<ref>Tekst u nastavku uglavnom sadrži skup citata iz knjige [[Josip Bratulić]]<nowiki>. Aleja glagoljaša : Stoljeća hrvatske glagoljice. Zagreb : Znamen, 2019. [kratica: Bratulić (2019.)]. Citati su omeđeni navodnicima, a na kraju svakoga je oznaka izvora s brojem stranice u tiskanoj knjizi. Tekst bez navodnika je urednički.</nowiki></ref> ==
Redak 50: Redak 50:


==== Stup Čakavskog sabora ====
==== Stup Čakavskog sabora ====
1. "Godine 1977. otkrive­no je prvo obilježje Aleje glagoljaša: Stup Čakav­skog sabora. Na poče­t­ku djelova­nja [[Čakavski sabor]] je za svoj zaš­titni znak izabrao [[Slovo (glagoljsko slovo)|gla­golj­sko slovo S]]. Slično je lijepo obliko­vanoj gljivi s naših polja. Idejno rješe­nje za zaštitni znak dao je slikar i ki­par Josip Dimi­nić. U staro­sla­ven­skoj azbuci slovo s naziva se “Slo­vo”. Riječ slo­vo označava više poj­mova, poi­mence: um, ra­zum, ra­zlog, riječ, [[logos]], Riječ (drugu Božan­sku osobu) itd."<ref>Bratulić (2019.), str. 25.</ref>
1. "Godine 1977. otkrive­no je prvo obilježje Aleje glagoljaša: Stup Čakav­skog sabora. Na poče­t­ku djelova­nja [[Čakavski sabor]] je za svoj zaš­titni znak izabrao [[Slovo (glagoljsko slovo)|gla­golj­sko slovo S]]. Slično je lijepo obliko­vanoj gljivi s naših polja. Idejno rješe­nje za zaštitni znak dao je slikar i ki­par [[Josip Dimi­nić]]. U staro­sla­ven­skoj azbuci slovo s naziva se “Slo­vo”. Riječ slo­vo označava više poj­mova, poi­mence: um, ra­zum, ra­zlog, riječ, [[logos]], Riječ (drugu Božan­sku osobu) itd."<ref>Bratulić (2019.), str. 25.</ref>
[[Datoteka:Kameni stol Ćirila i Metoda.jpg|mini|Stol Ćirila i Metodija]]
[[Datoteka:Kameni stol Ćirila i Metoda.jpg|mini|Stol Ćirila i Metodija]]



Trenutačna izmjena od 12:52, 29. travnja 2022.

Ploča s opisom aleje

O Aleji glagoljaša[1]

"Aleja glagolja­ša osebujan je spo­me­nički kom­pleks od jedanaest spomen-obilježja uz cestu između Roča i Huma. Spomen je na veličanstveno djelo Ćirila i Metoda, nji­hovih učenika te posveta kultur­nim djelatnicima i prosvjetiteljima, hrvatskim popovima glagoljašima koji su gradili našu uljudbu sela i gra­da. Označava ra­zvojni put i povi­jesnu ukorijenje­nost gla­goljice me­đu Hrvatima, posebi­ce u Istri. Aleja je smještena uz cestu što [u duljini od sedam kilometara] vodi od Roča do Huma."[2]

Nastanak Aleje glagoljaša

"Roč i Hum, snažna su središ­ta žive glagoljaš­ke djelat­no­sti što joj se iskon nazire u dale­koj prošlosti, prema dostupnim podacima još u počecima sla­ven­ske pisme­no­sti, one, dakle, pisme­no­sti što su je uteme­ljili Konstantin - Ćiril i Me­tod, sla­venski pro­svjeti­te­lji, sveci Katoličke Crkve i Pravoslav­ne Crkve.

Poja­vu glago­lji­ce u Istri, nje­no ukori­jenjiva­nje u Roču i Humu u gorovitoj Istri, mo­žemo smje­stiti u 11. od­nosno 12. stoljeće. Gla­go­ljaš­ku tradi­ciju, njenu povijest u Hrvatskoj i u Istri možemo pratiti prema spomenici­ma od tog vre­mena do danas. U Roču je postojala glagoljaš­ka škola, o čemu imamo nesu­mnji­vih doka­za u spo­meni­ci­ma što su tamo na­stali ili su neko vrije­me tamo bili."[3]

Nastala je kao projekt Čakavskog sabora.

Aleju je osmislio Josip Bratulić, kiparski je izveo Želimir Janeš, a naziv joj je dao Zvane Črnja[4]. Pokazuje put slavenskog i potom hrvatskog glagoljaštva, svjedoči o središtima hrvatske srednjovjekovne glagoljske književnosti na području Istre, upućuje na slavenske korijene te pismenosti i njezin kontinuitet od 11. stoljeća do današnjih dana. Također uprizoruje način očuvanja nacionalne samosvojnosti vlastitom duhovnošću, kojom je ujedno uspostavljena veza s ostalim slavenskim i europskim narodima.

"Povijest njenog nastanka splet je povoljnih okolnosti, sretnih trenutaka i skupa sjajnih ljudi, suvremenih glagoljaša, koji su iskoristili okolnosti i trenutak te pod znakom Čakavskog sabora stvorili spomenički kompleks što je svojom monumentalnošću i ljudskošću, sraslošću s prirodom i uronjenošću u stoljeća glagoljaške duhovnosti, trajni spomen i znamen na tisućljetnu visoku kulturu u ovom naoko zabačenom istarskom krajoliku. Stoga nam vrijedi krenuti od početka i pratiti kako je riječ spomenikom postala."[5] Autor Aleje glagoljaša i istoimene knjige (3. izdanje, 2019.), akademik Josip Bratulić, sjeća se kako je sve počelo:

"Jedne nedjelje 1976. godine, nakon svečanosti Dana Huma, poveo sam Želimira zavojitim putem od Hu­ma pre­ma Roču. Zau­sta­vljali bismo se na poje­di­nim mje­stima, izviki­vali smo što bi tu mo­glo biti po­sta­vljeno i os­miš­ljeno kao da tu stoji već više od tisuću godi­na. U pro­storu našeg izvi­dnič­kog pu­ta gledali smo u mašti sve što će ni­knu­ti u zbilji. Vidjeli smo mjesto, oblik, sadr­žaj i simbo­liku svakog obilježja. Od pr­votne ideje, da­kle od tih prazami­sli, do ostva­re­nih, izvedenih obi­lježja, ništa nije tre­balo mije­njati. Treba­lo ih je samo stvoriti i po­stavi­ti. Po dovršetku uklo­pili su se u pro­stor kao da su oduvijek tu, kao da nisu umjetni­ko­vom vo­ljom i mišlju stvore­ni, nego da su od pri­rode, kraja ili povijesti postavljeni, kao da su izrasli sami od sebe.

Sutradan smo ranim vlakom otputovali iz Roča za Zagreb. Želimir je toga dana na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u Ilici, izradio prve crteže po sjećanju (nije se moglo ni sni­mati jer je padala noć, a i dan je bio kišovit) i oni svjedoče više nego rije­či. Što je tada nacrtao, provedeno je u cijelosti".[6]

Spomen-obilježja u Aleij glagoljaša

Aleju čini 11 spomen-obilježja, od kojih je deset kamenih, a samo su Vrata Huma bakrena.

Stup Čakavskog sabora

Stup Čakavskog sabora

1. "Godine 1977. otkrive­no je prvo obilježje Aleje glagoljaša: Stup Čakav­skog sabora. Na poče­t­ku djelova­nja Čakavski sabor je za svoj zaš­titni znak izabrao gla­golj­sko slovo S. Slično je lijepo obliko­vanoj gljivi s naših polja. Idejno rješe­nje za zaštitni znak dao je slikar i ki­par Josip Dimi­nić. U staro­sla­ven­skoj azbuci slovo s naziva se “Slo­vo”. Riječ slo­vo označava više poj­mova, poi­mence: um, ra­zum, ra­zlog, riječ, logos, Riječ (drugu Božan­sku osobu) itd."[7]

Stol Ćirila i Metodija

Stol Ćirila i Metodija

2. "Stol Ćirila i Metodija[8] postavlje­n je pod­no sela Forčići i svečano otkri­ven 1978. godine kao spomen na solunsku Svetu Braću, misionare Konstantina Ćirila i Metoda, Ćirilov izum glagoljice i glagoljicu kao samosvojno slavensko i potom hrvatsko pismo.

Zai­sta je to stol. Negdje se zove i trpe­za (prema grč­kom trapeza, prvot­no četve­ro­nožni stol), la­tin­ski mensa. Golem je to kameni blok, eli­psa bi­je­log istar­skog ka­mena. Stoji na tri stupa, na tri ka­­me­ne noge (prema uzrečici: “Sve trojno je sa­vrše­no” = Omne trinum perfec­tum). Na obo­­du stola je"[9] zapisan naziv obilježja latinicom, starom ćirilicom i uglatom glagoljicom. Josip Bratulić o stolu piše:

"Zašto je naziv ovoga obilježja Stol Ćirila i Meto­dija? Zašto baš stol? Stol je mjesto u domu što oku­plja člano­ve obite­lji na blago­vanje, ra­zgo­vor i dogo­vor. Na stol se iznose darovi rada i zala­ganja, zemlje i spret­nih ruku, plodovi srca i uma, do­biti i sre­će, zaje­dništva i ljubavi. Stol je kod slaven­skih naro­da značio mjesto oku­plja­nja, jednako kao i ognjište. Za stol su svi dolazi­li. Za sto­lom se okupljala cijela porodica.

Konstantin - Ćiril je izmi­slio glago­lji­cu, ure­dio je slavensko bogosluž­je, liturgi­ju, pre­veo temeljne te­kstove po­trebne za kultur­nu i crkve­nu orga­nizaciju Sla­vena kao stol oko ko­ga će se okupljati svi slavenski narodi i s njega bla­go­va­ti du­hov­nu hranu. Stol naj­bolje prispodobljuje lje­po­tu i dobrotu Ćirilovog poslanja jer označava zaje­dniš­tvo, hra­nu, brat­stvo, a svojom ok­ruglo­ćom i jedna­ko­prav­nost ljudi koji se oku­plja­ju oko stola jer za okruglim sto­lom svi imaju jednako važno mjesto."[10]

Sijelo Klimenta Ohridskog

Sijelo Klimenta Ohridskog

3."Sijelo Kli­menta Ohrid­sko­g, otkriveno je 1978., iste godine kada i Stol Ćiri­la i Metodi­ja. Nalazi se na stazi što skreće s glavne ceste prema selu Kras. Smje­š­teno je ispod hrasta punog imelinih gnije­zda (od bijele imele na Humšćini prave po­znatu rakiju - “bi­sku”, po recepturi svećenika i travara Josipa Vidaua). Na Kra­su od starine postoji crkva sv. Klimenta, onog Kliman­ta, pape Kle­menta I. čije su moći Konstantin - Ćiril i Me­tod nosili u Rim, i po kome si je Kli­ment Ohrid­ski odabrao ime."[11]

Glagoljski lapidarij

4. "Glagoljski lapidarij je postavljen 1985. godine, kronološki kao posljednje, jedanaesto oblježje Aleje glagoljaša iako je četvrto u nizu. Sadrži jedanaest replika starih glagoljskih spomenika. Već u počecima Ale­je gla­golja­ša bio je pre­dviđen pro­stor za lapi­darij uz crk­vicu Gospe od Snijega u selu Brno­bići. Do crkve je mje­sna lokva, iza crkve je terasa gdje se nedje­ljom i blag­da­nom odr­ža­va­ju plesovi. [...]

Posta­vlja­nje Glagoljs­kog lapi­da­rija povje­reno je Bran­ku Fučiću, istra­živaču glago­ljaš­ke tradici­je, čovje­ku koji je otkrio, proči­tao i opi­sao najveći broj gla­golj­skih ka­menih natpisa i gla­golj­skih grafi­ta. Nje­gova golema knji­ga Gla­goljski natpisi objavljena je među Dje­lima Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1982. godine. U knjizi je opisao više od 500 natpi­sa i grafita, a neke je pronašao i opisao nakon objave knji­ge.

U zid sličan istarskom suhozidu, što se u bla­goj zao­bljenoj crti oba­vija oko trga (ago­ra, forum) pod granatom lipom na mjestu gdje su se oduvijek sastajali mještani, Branko Fučić i njegov brat Drago Fučić uzidali su replike u umjetnom kamenu najstarijih i najvažnijih gla­goljskih ulomaka, odlomaka i cjelovi­tih natpisa"[12]. Tu su: Plominski ulomak, Kninski ulomak, Valunska ploča, Krčki natpis, Plastovski ulomak, Baščanska ploča, Kamenica za blagoslovljenu vodu iz Mošćenica, Grdoselski ulomak, Kustodija iz Vrha, Senjska ploča i Supetarski ulomak.

Klanac hrvatskog Lucidara

5. "Hrvat­skom Lucidaru posveće­n je Kla­nac hrvatskog Luci­da­ra po­stavlje­n uz put prema selu Gra­bri, sveča­no otkri­ven 1983. godine. Uz poda­nak br­dašca po­sta­vljen je kame­ni zid što se iz širo­kog pod­nožja uz­diže do veli­kog kame­na obli­kovanog kao bijeli ob­lak. Takvi se obla­ci vide na Učki i naviještaju kakv će biti dan: hoće li kišiti ili će biti lijepo vrijeme? Po sredini kame­nog obla­ka uklesa­ne su riječi iz Lucida­ra:

  • ZO­VET SE ISTRI­JA. OLINFOS JE UČKA. IDE POD OBLAKI.

Lucidar je priruč­nik sre­dnjo­vjekovnog znanja iz teo­logije, astro­nomi­je, medi­cine i zemljopisa (geo­gra­fije). To je sre­dnjo­vjekov­na enciklope­dija, knjiga općeg znanja, nasta­la u europskoj sre­d­njo­vjekov­noj književno­sti. Još od 12. stoljeća Europom su kružili teološki priručnici na latinskom jeziku različitih naziva: Elucidarium, Elucidarius ili Lucidarius. [...]

Hrvatski Lucidar je sastavljan u tada uobičajenom obliku razgovora (dijaloga): u 96 pitanja i odgovora, učenik pita, a učitelj odgovara na pitanja iz kršćanskih osnova, medicine, zemljopisa, kozmografije, astronomije, meteorologije, prirodnih znanosti i sl. Naš tekst tu knji­gu zove još Mudrost veli­ka.

Nepozna­ti prevoditelj jamačno je bio Istra­nin. Kako inače objasniti bilješku što se ne nalazi ni u češkom niti u njemačkom tekstu? U hrvatskom Lucidaru čitamo zanosnu pjesmu o Istri i Učki što ju je glagoljaš upisao u šturu enciklopedijsku prozu:

  • Vaspet je je­dna vlast
  • jaže zovet se Istrija.
  • I v tej zemlji je je­dna gora
  • jaže zovet se latinski Olinfos
  • ježe je Učka.
  • I te gori viso­kost
  • ide daže pod obla­ki."[13]

Vidikovac Grgura Ninskog

6. "Vidi­kovac Grgu­ra Nin­skog, spomen-obilježje nakon Klanca hrvatskog  Lucidara, postavljen je 1979. godine. Nado­mak sela Br­nobići, ispod sela Grabri, na zaravanku s koga se vidi Hum­ska doli­na po­dignut je veliki ka­meni blok u obliku zatvorene knjige kako “gleda” u nebo i na prola­znike. S njegove jugozapa­dne stra­ne, u sun­cu, ukle­sa­na su tri pi­sma što su se rav­noprav­no rabila u našoj povijesti i kulturi: dvije az­buke - gla­goljica i ćirilica te jedna abe­ceda - latinica. Pisma su pore­dana tako da se slova lako i je­dno­stavno prepo­znaju."[14]

"Zbog svog povišenog zemljopisnog položaja obilježje je nazvano “vidikovac”, a zbog pogleda u povijest naših pisama posvećeno je Grguru Ninskom. Zato su na njemu izdubljena slova tri pisma što na vitkom kamenom bloku dijele isti životni prostor spajajući u cjelinu hrvatske kulturne obzore od ranog srednjeg vijeka do 15. i 16. sto­ljeća."[15]

Uspon Istarskog razvoda

7. "Dana 27. srpnja 1980. g. svečano je ot­kriveno spomen-obilježje Uspon Is­tarskog razvoda posvećeno Istarskom razvodu, glagoljskom ruûûkopisu iznimne pravne i povijesne vrijednosti. Do njega dolazimo nakon Vidikovca Grgura Ninskog. Postavlje­no je na prostoru gdje se cesta iz Roča za Hum uspinje pre­ma Humu. Na prostoru opasanom lûkom ceste po­sta­vljeni su kame­ni kipovi što stilizira­nim gla­golj­skim slovi­ma is­pisuju tekst:

ISTAR­SKI RAZVOD

penjući se stazom od podnožja livade prema gornjoj cesti. Sa­mo obi­lježje čini neku vrst nekropole s osebuj­nim steć­ci­ma. Na podnožju se na­laze ka­mena vrata postavlje­na u obli­ku gla­golj­skog slova L), na či­jem do­vrat­niku sto­ji gla­goljicom ispisa­no:

RAZVOD ISTRI­JAN­SKI

kako ga je pod tim nazivom u latiničkoj transkripciji objavio 1852. godine dr. Ante Star­čević (1823. - 1896.) u časopisu Arkiv za povjesnicu jugoslavensku što ga je uređivao Ivan Kukuljević Sakcinski. Na lijevoj strani slova zabi­lje­žene su ustanove i istarske općine što su svo­jim prilozima pomogle postaviti ovaj spomenik sre­dnjovje­kovnoj istarskoj se­oskoj samou­pravi: Buje, Bu­zet, La­bin, Pazin, Poreč, Pula i Rovinj. S dru­ge je strane znak Ča­kavskog sabora, glagoljsko slovo S. Do vrha livade ka­menovi-slova se pe­nju i njihov se hod smi­ruje na za­ravni gdje je posta­vljen žu­panski stol. Seo­ski kòmuni su imali sasta­jališ­te pred cr­kvom, pod lado­njom (Cel­tis australis) za kame­nim stolom kakav je i dandanas u Tinja­nu, i tu su rješavali važne po­slove za seosku zajednicu. Na na­šem župan­skom stolu ucr­tana je popu­larna dječ­ja igra “mlin”, u Istri po­zna­ta kao “trija” ili “tri­lja”. Nek’ se djeca igra­ju!

Četrnaest kipova što ispisuju naziv IS­TAR­SKI RA­ZVOD podsje­ća na pred­mete ka­kve sre­ćemo po istarskim raskrižji­ma: to su likovi kru­šnih peći, dim­njaka, seo­skih crkava, feudal­nih mjera “stari­ća”. Ti osebujni oblici go­dinama su zaoku­pljali pozornost kipara Želimira Janeša, i on ih je prenio u kame­ne blokove pridajući im novu sim­bo­liku."[16]

Istarski razvod je skup isprava iz XIII. i XIV. stoljeća o razgraničenju posjeda feudalnih gospodara Istre: akvilejskog patrijarhata, Pazinske knežije i Mlečana. Isprave su bile pisane latinskim, njemačkim i hrvatskim jezikom, a sačuvan je prijepis na hrvatskom jeziku kojeg je sastavio pop glagoljaš Mikula Gologorički.

Zid hrvatskih protestanata i heretika

8. "Neposredno iznad Uspona Istar­skog razvoda, na stazi što služi kao prečac s donje na gornju cestu, postavljeno je 1982. godine spomen-obiljež­je Zid hrvatskih protestana­ta i here­tika.

Zašto baš zid? Zato što se pred zidom, kao pred vrati­ma vječno­sti, izriču posljednje istine - istine važnije od života. Svi su heretici, tj. oni koji se ne mire s ustaljenim pogledi­ma na život i svijet, bili pred zidom izbo­ra gdje je trebalo donijeti odluku traj­niju, jaču i sudbono­sniju od volje za životom. Pred zidom smrti nema laži.

To je obilježje doista zid. Zidao ga je doma­ći majstor, u su­hozi­du, kao mnoge stare istarske zidove, što brane po­sjed od šte­točina. Nije to zagrađen posjed, nego zaštićeno do­bro. Sličan zid nalazi se u Glagoljskom lapidariju kao njegova noseća osnova.

Posred zida je kameni blok od bijela kamena, a u nje­govoj sredi­ni, kao u negativu, uklesano je stilizi­rano glagoljsko slovo S. Na strani­cama udubina, tj. na gor­njim bo­kovima slova, uklesana su imena zna­čajnijih protesta­nata i heretika, među kojima su:

poi­mence i redom [nap.ur. samo neki od njih] kako su uklesana u gornje udubljenje s desne strane:

Imena su pore­dana tako da ih sunce kao na sunčanom satu ot­kriva i pokriva dok putuje nebosklonom.

U zidu su na ploča­ma preuzetima s nekadašnjeg opločnika trga u Motovu­nu ispisani citati iz pro­testantskih knjiga, iz njihovih pisama i predgovora - istrg­nuti iz cjeline djela jednako kao što je od djelovanja hrvatskih pro­testanata u našoj povijesti i kulturi ostao samo trup (torzo). Citati su upisani, upravo ukle­sani, različitim vrsta­ma lati­ničnog pisma: versalom, kursivom, renesansnim pis­mom, frakturom. Sva su se ta pisma nekoć upotreblja­vala, a na ovom povijes­nom zidu ostao je njihov trag."[17]

Odmorište žakna Jurja

9. "Spomen obi­lježje Odmorište žakna Jurja posta­vljeno je 1981. kao prva javna priredba u Hrvatskoj povodom 500. ob­ljetnice tiskanja hr­vatskoglagoljskog Misa­la po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godi­ne - hrvatski Prvotisak. Ovo obilježje nalazi se uz cestu s koje se od­vaja put za zapadnu Humšćinu, a nepo­sredno je iznad Zida hrvatskih protestanata i heretika. Sastoji se od osam kamenih članova. U sredini je visoki kameni stup sličan zatvorenoj knjizi na čijoj je kori­ci poput naslova uklesan zapis žakna Jurja iz Roča:

  •    VITA VITA
  •    ŠTAMPA NAŠA
  •    GORI GRE
  •    1482
  •    [glagoljsko slovo S]

Žaknu Jurju, vje­sniku prve hrvatske tiskane knjige, Čakavski sabor je već ranije u Roču nad Velikim vratima postavio spomen-plo­ču, a potom popr­sje ostavljeno ispred župne crkve sv. Bartola, rad ki­pa­ra Alojza Čargonje iz Buzeta. Podizanje Odmorišta pomogla je novča­nim prilogom skup­ština općine Izola u Sloveniji.

Niži ka­me­ni blokovi, ukupno njih sedam, simbolizi­raju i oblikom pod­sjećaju na glagoljska tiskarska slova za ručno slaga­nje, kako je i slože­na naša prva tiskana knjiga te ispisuju dvije riječi: ŽAKN JuRI.

Među autorima pothvata izrade hrvatskog Prvotiska morao je biti žakan Juri iz Roča. Zato smo ovo obilježje podigli na spomen njemu, vjesni­ku hrvatskog Prvijenca i novog kul­turnog doba kod Hrvata - vijeka tiskane knjige. Želimir Janeš o obi­lježju govori:

'Na ovom spo­meničkom obi­lježju, Odmo­rištu žakna Ju­rja, samim oblikom tog obilježja htio sam vizualno označiti kako je riječ o tiskanoj knjizi. Te sam oblike, u karakteru ma­terijala, olovnih slova, obradio i koncipirao tako da se to lako može uoči­ti. Poredana slova ispisu­ju ime žakna Jurja. Među slovima se nalazi knjiga što upozo­rava na važnost izuma tiska. Slova, tu pri­sutna, govore o tisku i tiskar­stvu. Ta slova mogu služiti kao stol­ci za sjedenje'.

Zašto je nazvano 'Odmorište'? Ono je za umorne ljude, izlet­nike koji se penju od Us­pona Istarskog razvoda, uza Zid hr­vat­skih prote­stanata i heretika do Odmorišta žakna Jurja. To je znatan uspon i tko ga prođe zaslužio je sje­sti i odmoriti se. I žakan Juri, noseći velik i težak Misal kneza Novaka [iz 1368.] što je poslužio kao sadržajni predložak Prvotiska, morao je putem češće zastati i odmoriti se."[18]

Spomenik otporu i slobodi

10. "U studenom 1979. godine otkri­ven je Spo­menik otporu i slobodi. Već je ranije na kraju Aleje, prije ulaska u Hum, bio predviđen Obelisk bratstvu i je­dnako­sti. Stajao bi nasu­prot sta­rom hrastu, ali ga je upravo te godine obo­rio ljetni grom pa od sto­godišnjaka nije osta­lo ništa, a naša zamisao je time izgubila izvornu cjelovitost. S druge strane, mjesna zajedni­ca je željela postaviti spome­nik partizan­skim borcima i žrtva­ma rata Humšći­ne. Predložili su neka ga mi izradimo i dali nam odriješene ruke što se tiče koncepcije spomenika. Tako je umjesto apstrak­tnog simbola Obeliska na­stao Spomenik otporu i slobo­di i posve se uklopio u projekt Aleje gla­goljaša.

Spomenik je posta­vljen nadomak Hu­mu, na maloj čistini nakon uspona prema gradu, na početku zaravni što vodi ravno prema Vratima Huma. To su tri kamena bloka, gole­me kocke povezane zaje­dničkom kičmom. Svaka je kocka malo vodoravno pomaknuta u odnosu na os kičme i čini posebnu cjelinu. Te kocke obilježavaju velike epohe razvoja naše civilizacije: stari vijek (antiku), srednji vijek i novi vijek. Težnja slo­bodi i otpor nasilju konstanta je svako­g čistog ljudskog čina, ali i društva, naro­da, šire i uže zajednice, pa i kul­turnog pro­stora."[19]

Vrata Huma

11. "Nakon deset klesanih kamenih spomenika, Aleja nas vodi pred posljednje - kovano i lijevano metalno spomen-obilježje. Godine 1981., na dan otkrivanja Odmorišta žakna Jurja, svečano su zvonjavom crkvenih zvona i uz poseban obred prvi put otvore­na Vrata Hu­ma. Dvokrilna su to teška vrata, sasta­vljena od velikih bakrenih ploča. Ima­ju goleme krilate ruko­hva­te (bukranij) vitih i čvrstih rogova istarskog vola boškarina. Na svakom krilu nalazi se po jedna alka (kucalo), a na njoj zapis. Lijevo kucalo nosi stari glagoljski natpis na sta­­roslaven­skom je­ziku, a ispod alke latinična transliteracija kaže:

  • I VRA­TA NE ZATVORET SE
  • V DNE
  • NI NOĆI NĚST TU
  • I NE VNI­DI SKVR’NAN
  • V’ GRAD’ SI

Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to znači: “Vrata se ne zatvaraju danju, ne­ma noći u ovom gradu. I nek’ ne uđe tko je oka­ljan.”

Na desnom kucalu je latinicom upisana pozivna pjesma u Hum, Ročanina i pje­snika Vladimira Pernića:

  • Tom malom
  • gradiću
  • u poho­de dođi
  • na ka­menu tvrdu
  • topli­na vri

Transkripcija glago­ljicom urezana je u vrata ispod alke. Ovdje se sastaju dva vida jed­nog jezi­ka, dva pisma istog glasa: trenu­tak i traja­nje."[20]

"Humska vrata nose još jedno ose­bujno obi­lježje. Kalendarij je niz od dvanaest medaljona što slijede oblik vratnica u obliku luka. Na svakom vratnom krilu je po šest medaljona i svaki prikazuje radove u po­lju i u ku­ći, onako kako su sačuvani u starim glagolj­skim brevijari­ma i misalima. Prizo­ri iz seo­s­kog i seljač­kog živo­ta dobili su na medaljonima Želimi­ra Janeša dvije dimenzije: povije­snu i su­vremenu. U kružni svijet pojedinog medaljona umjetnik naglašava vezanost uz glagoljaški crtež, ali istodobno suvremenom tankoćutnošću slobodno rješava osobit likovni za­datak."[21]

Izvori

  1. Tekst u nastavku uglavnom sadrži skup citata iz knjige Josip Bratulić. Aleja glagoljaša : Stoljeća hrvatske glagoljice. Zagreb : Znamen, 2019. [kratica: Bratulić (2019.)]. Citati su omeđeni navodnicima, a na kraju svakoga je oznaka izvora s brojem stranice u tiskanoj knjizi. Tekst bez navodnika je urednički.
  2. Bratulić (2019.), str. 20.
  3. Bratulić (2019.), str. 15
  4. Autor opisuje nastanak imena 'Aleja glagoljaša'. "Ondašnji glav­ni tajnik Čakavskog sabora, Zvane Črnja (1920. - 1991.), predložio je neka se Hum i njegova sela proglase i urede kao etnopark, da taj divan kraj netaknut civilizacijom (još je vodila bijela cesta od podnožja Roča do Huma) ostane onakav kakav je bio, valjda, od srednjeg vijeka do tada. [...] Predložio sam da od Roča do Huma protegnemo Glagoljaški put. [...] Nije mu se svidio naziv ‘put’. “Bolje je” - reče [Črnja] - “tu cestu nazvati ‘Aleja glagoljaša’”. Rado sam prihvatio novi naziv." [Bratulić (2019.), str. 22]
  5. Bratulić (2019.), str. 21
  6. Bratulić (2019.), str. 22-23.
  7. Bratulić (2019.), str. 25.
  8. U podrupku 3 na 31 str, autor objašnjava: "Ovo obi­lježje na­zvali smo 'Stol Ćirila i Metodija', iako Ćiri­lova brata nazi­vamo da­nas Metodom, a ne Me­todi­jem. U stari­jem hrvat­skom jeziku njegovo je ime pisa­no i izgo­varano: Me­tod, Metodije, Me­tudij, Me­tudi­je." (Bratulić, 2019., str 31).
  9. Bratulić (2019.), str. 31.
  10. Bratulić (2019.), str. 32.
  11. Bratulić (2019.), str. 65.
  12. Bratulić (2019.), str. 69.
  13. Bratulić (2019.), str. 103-105.
  14. Bratulić (2019.), str. 107.
  15. Bratulić (2019.), str. 109.
  16. Bratulić (2019.), str. 119-120.
  17. Bratulić (2019.), str. 137-139.
  18. Bratulić (2019.), str. 145-146.
  19. Bratulić (2019.), str. 161-162.
  20. Bratulić (2019.), str. 165.
  21. Bratulić (2019.), str. 167-168.

Vanjske poveznice

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Aleja glagoljaša
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Aleja glagoljaša