Demokracija

Pojam demokracija označava pluralistički oblik vlasti u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore. Kada su ti uvjeti ispunjeni, vlast se može opisati kao demokratska. To vrijedi za razne sustave upravljanja, jer se ti pojmovi mogu kombinirati i s drugim vrstama vlasti.

Porijeklo riječi

Riječ demokracija dolazi iz grčke riječi δημοκρατíα, koja pak dolazi od δημος, što znači "narod", i κρατειν, što znači "vladati", te sufiksa íα. Dakle, doslovno "vladavina naroda".

Značenje i definicija u praksi

Demokracija živi i ovisi o sudjelovanju njenih građana. Preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja je znanje. Svojim zalaganjem može pridonijeti samo osoba koja poznaje sustav, mehanizme i institucije demokratske države. Iz tog razloga se promicanje znanja, protok informacija i obrazovanje smatra važnim zadatakom demokracije.

Razvitak demokracije

Donošenje demokratskih odluka

Da bi odluke bile demokratske, pored većinskog principa moraju ispuniti i daljnje kriterije:

Ravnopravnost: Svatko može glasovati na izborima i sudjelovati i ima samo jedan glas. Stoga, u nedemokratskim državama žene nemaju pravo glasovanja
Sloboda: Ne smije biti vršen pritisak. Kako bi se spriječili pritisci, glasuje se tajnim glasovanjem. Također bi trebalo biti dovoljno vremena za donošenje odluke.
Sloboda informacije: Svi sudionici bi kroz slobodan pristup dostupnim informacijama trebali znati i razumjeti o čemo se odlučuje.
Sloboda izražavanja: Političkoj odluci treba predhoditi slobodna razmjena mišljenja i stavova.
Aktivno biračko pravo: Svi gradani imaju pravo kandidirati za bilo kakve kadrovske odluke .
Alternativa: Pravu odluku se može donijeti samo ako postoji nekoliko alternativa. Kao poseban slučaj moze biti glasanje sa samo jednom alternativom, ako se poštuju drugi kriteriji demokracije.

Pojam 'demokracija', ili, točnije, izvorna (starogrčka) varijanta te riječi, skovan je u staroj Ateni u 5. stoljeću prije Krista. Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sustava koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atenu demokracijom, s obzirom da je samo mali dio pučanstva smio glasovati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo je oko 16% ukupnog stanovništva imao pravo glasa. Glasovanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjoj demokraciji.

S vremenom se značenje 'demokracije' promijenilo, a suvremena se definicija jako mijenjala od 18. stoljeća, otkad su se uvodili razni "demokratski" sustavi u mnogim državama.

Predstavnička, direktna (izravna) i participativna demokracija

Suvremena demokracija temelji se prije svega na sudjelovanju građana (demosa) u izborima za predstavnike u predstavničkim tijelima (parlament, skupština, razna vijeća) i za dužnosnike koji se mogu neposredno birati. Zato se govori o predstavničkoj demokraciji.

Izabrani predstavnici u suvremenim demokracijama nemaju imperativni mandat, tj. nisu obavezni za svaku odluku, u čijem donošenju sudjeluju, tražiti mišljenje svoje izborne "baze" i glasovati onako, kako im oni odrede. Ako pak predstavnici imaju imperativni mandat, obično se nazivaju delegatima (iako nema potpune jedinstvenosti u korištenju terminoogije). U doba SFRJ, sustav socijalističkog samoupravljanja uključivao je vrlo složeni delegatski sustav. Praksa je pokazala nedostatke tog sustava.

Ako svi građani (odnosno svi članovi neke organizacije itsl.) izravno sudjeluju u donošenju odluka, govorimo o direktnoj demokraciji. Osnovno sredstvo izravne demokracije, koje se u mnogim suvremenim demokracijama u manjoj ili većoj mjeri primjenjuje, jest referendum. Na izravnoj demokraciji osobito inzistira anarhizam. U novije vrijeme pojavio se termin Nova demokracija što je jednako direktnoj demokraciji realiziranoj preko referenduma na internetu.

Sustav u kojem su ustanove predstavničke demokracije u znatnoj mjeri proširene ustanovama direktne demokracije (ali obje i dalje postoje) naziva se participativna demokracija.

Izbori mogu biti puki obred

Postojanje izbora za tijela odlučivanja, pa i općeg biračkog prava, samo po sebi nije dovoljan uvjet da bismo neki politički režim nazvali demokratskim u suvremenom smislu riječi.

Izbore su često zlorabili autoritativni real-socijalistički režimi ili diktature da ostave lažan dojam demokracije. Takve su bile tzv. narodna demokracija (također se koristio termin socijalistička demokracija), sustav koji još uvijek postoji u Kini, Sjevernoj Koreji i još nekoliko zemalja. Ograničenje "narodna" ili "socijalistička" koristilo se u komunističkim režimima da bi se opravdalo odbacivanje bitnih elemenata tzv. "buržuaske demokracije" (liberalne demokracije): sloboda govora, sloboda organiziranja političkih stranaka i drugih vrsta organizacija, sloboda kandidiranja itd.

Za to postoji više metoda:

ograničenje profila kandidata
ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani zastupnici ili politike koju smiju voditi dok su na vlasti
glasovanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele glasovati za određene kandidate)
ili, najizravnije, krivotvorenje rezultata izbora

Neki povijesni primjeri iz svijeta su SSSR pod komunističkom partijom prije njegova raspada 1991., Irak pod Sadamom Huseinom i Filipini pod Marcosom.

Slučaj socijalističke Jugoslavije

Kao izraziti primjer formalno demokratskih izbora, koji postaju puka farsa, mogu se navesti izbori za Ustavotvornu skupštinu Jugoslavije neposredno nakon 2. svjetskog rata. 1945. godine. Nasuprot komunističkoj listi tzv. Narodnog fronta postojala je samo jedna oporbena lista (tzv. "ćorava kutija"). Oporbeni kandidati nisu imali ozbiljne šanse za izbornu kampanju. Komunisti su držali sve poluge vlasti i provodili teror. Glasovalo se ubacivanjem kuglice u jednu od dvije ponuđene kutije, pred pogledom naoružanih komunističkih predstavnika, pri čemu se čuo jasan zvuk po kojem se znalo u koju je kutiju kuglica ispuštena. Kao rezultat, komunisti su dobili više od 90 posto glasova. Svi izabrani nekomunistički kandidati eliminirani su do 1948.

Kasnije u SFRJ, izbori su se (u okviru delegati#delegatskog sustava redovno provodili svake četiri godine, uz poštovanje općeg prava glasa (žene su recimo dobile pravo glasa 1945), ali uz brojna ograničenja kakva su gore spomenuta.

Kandidatura nije bila slobodna,jer su o kandidatima odlučivale komisije u okviru Socijalističkog saveza radnog naroda.

U pravilu, bilo je toliko kandidata koliko i mandata koji se dodjeljuju (zatvorene liste koje su utvrđivale spomenute komisije), tako da su birači mogli samo, eventualno, sve prekrižiti i tako učiniti listić nevažećim.

Nije bilo slobode organiziranja političkih stranaka ni drugih orgazacija (udruga) potencialno političkog značaja.

Nije, naravno, bilo legalnih mogućnosti za provođenje izborne kampanje u medijima, čak i kada bi za neki mandat bilo više kandidata.

Uz predstavnička tijela, za koja su biračko pravo imali svi građani (ili svi zaposleni, kada je riječ o tzv.vijećima udružengo rada, ustavno osiguranu vodeću ulogu u političkom sustavu imao je Savez komunista. U praksi je naravno bilo vrlo rijetko da neki izabrani delegat ne bude član SK.

Slobodni izbori u Hrvatskoj 1990

Izbori u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. provedeni su u uobičajenom terminu, četiri godine nakon prethodnih izbora. Birali su se delegati u vijećima općina, društveno-političkim vijećima i vijećima udruženog rada u općinama i u republici.

Međutim, na osnovu odluke Kongresa SKH u prosincu 1989, početkom 1990. donesene su zakonske promjene koje su omogućile slobodu kandidiranja (svi kandidati morali su prikupiti određeni broj potpisa podrške), slobodu organiziranja (legalizirane su tzv. alternativne političke organizacije osnovane, vaninstitucionalno, tijekom 1980, iz kojih potiču mnoge današnje političke stranke) i mogućnost da se vodi poštena izborna kampanja.

Izbori su nakon tih promjena, po općoj suglanosti, bili u visokoj mjeri slobodni i pošteni. Nakon donošenja novog hrvatskog Ustava (u prosincu 1990) i osamostaljenja Hrvatske (u listopadu 1991) donesene su daljnje zakonske promjene kojima su uklonjeni svi elementi staroga sustava, pa su izbori 1992. vođeni u okviru novog sustava predstavničke demokracije.

Liberalna demokracija

Podrobniji članak o temi: Liberalna demokracija

Kako se obično koristi, riječ demokracija često znači isto što i liberalna demokracija. Dok je sama demokracija sustav vladavine koji definiraju i legitimiraju izbori, liberalna demokracija može uključivati ustavni liberalizam, gdje se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim demokracijama takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke osobine mnogih liberalnih demokracija:

Ustav koji ograničava moć vlade i štiti mnoga građanska prava
Opće pravo glasa, koje svim građanima jamči pravo glasa bez obzira na rasu, spol ili imovinsko stanje ako se ispuni minimalni prag starosti
Sloboda govora
Sloboda tiska i pristup nedržavnim izvorima informacija
Sloboda okupljanja
Višestranačje
Jednakost pred zakonom i pravo na suđenje prema zakonu
Pravo na privatno vlasništvo i privatnost
Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obveze
Široko i duboko utemeljeno građansko društvo
Neovisno sudstvo
Sustav međusobnog nadzora među granama vlasti

Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji žele sudjelovati glasovanjem. U mnogim zemljama svijeta potrebno se prijaviti i unjeti u popis birača, a glasovanje ili ne glasovanje ne donosi nikakvu osobnu korist niti kaznu. U nekim zemljama svijeta glasovanje je obvezatno (npr Australija, Argentina, Belgija, i još 19 drugih zemalja) gdje se na ne izlaženje bez valjane isprike plaća novčana kazna. U mnogim zemljama gdje ne neobezatno glasovanje najveći problem je dovesti briače do glasačke kutije, i postoje mnoge manipulacije s tim da se na izborima ne pojave glasači ili da se manipulira s glasačkim listama. U mnogim zemljama svijeta koje imaju neobezatno glasovanje moguće je imati važeće izbore ako glasuje manje od 50% biračkog tijela. S neobezatnim glasovanjem moguće manipulirati s glasačkim tijelom, no isto tako može dovesti to toga ne vlade koje nisu popularne u narodu budu izabrane od malog dijela biračkog tijela. Primjerice ako je na izbore izišlo 50% biračkog tijela, a za valjane izbore je potrebno ostvarit 50%+1 od svih važećih glasova u nekim izborima, tada je moguće da neka vlada bude izabrana s manje od 25% od cijelokupnog biračkog tijela. Ne izlazak na izbore ne znači da oni koji nisu glasovali da podržavaju vladu koja je tako izabrana.

Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određene dobi, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smiju glasovati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici).

Ponekad je sustav vlasti liberalna demokracija, ali formalno se zove drugačije: na primjer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.

Neki ukratko definiraju demokraciju kao "vladavina većine uz prava manjine."

Socijalistička demokracija

Anarhizam i komunizam (kao posljednji stupanj društvenog razvitka prema teoriji marksizma) jesu politička učenja koja teoretski koriste jednu vrstu izravne demokracije, a država postoji samo kao narod.

Međutim, sve države u kojima je vladala komunistička partija postale su diktature i ostale takve dokle god je partija ostala na vlasti. Neki socijalistički teoretičari, kao što je Tony Cliff, tvrde da se to dogodilo zato što zemlje u kojima je komunistička partija došla na vlast nisu imale dovoljno visoku razinu proizvodnih snaga da izdrže socijalizam.

Kultura demokracije

U zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, uvođenje slobodnih izbora rijetko je dovoljno da se ostvari prijelaz s diktature u demokraciju, sve dok se ne ostvari i šira promjena političke kulture i postupna izgradnja ustanova demokratske vlasti. Ima raznih primjera, kao što su Francuska u doba revolucije ili današnja Uganda, gdje zemlje mogu održati demokraciju samo u ograničenom obliku dok se ne dogode šire kulturne promjene koje omogućuju stvarnu vladavinu većine.

Jedan od ključnih vidova kulture demokracije jest suradnja opozicije. Taj je kulturni prijelaz posebno teško ostvariti u zemljama gdje je uobičajeno da se vlast mijenja nasilnim putem. U biti, suradnja opozicije znači da se u demokraciji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrijednosti. Iako se politički suparnici ne slažu, trebaju prihvaćati jedan drugoga i biti svjesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju poticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćaju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje sudjelovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštovati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa.

Proporcionalni i većinski sustav

Neki izborni sustavi, kao što su razni oblici proporcionalnih sustava, nastoje osigurati da sve političke skupine (kao i manjinske skupine koje glasuju za male stranke) budu "pošteno" zastupljene u zakonodavnim tijelima države, u skladu s udjelom ukupnih glasova, a ne udjelom izbornih jedinica gdje mogu dobiti regionalnu većinu (većinski sustav izbora).

Pitanje odnosa između proporcionalnog i većinskog sustava nije samo teoretsko, s obzirom da su oba oblika izbornog sustava raširena u svijetu, a svaki stvara vrlo različitu vrstu vlasti. Jedan od glavnih prijepora je pitanje hoćete li imati nekoga tko izravno zastupa vaše malo područje u vašoj državi, ili će se vaš glas brojiti zajedno sa svima ostalima, bez obzira gdje živite u državi. Neke zemlje, kao što su Njemačka i Novi Zeland, nastoje imati i većinski i proporcionalni sustav, kako bi imale koristi od oba.

Vidi

Logotip Wikicitata

Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Demokracija

Oblici i stilovi vodstva