Veća rudarska mjesta Valonije (franc.sites miniers majeurs de Wallonie, nizoz.belangrijkste mijnsites van Wallonië), skupina od 4 rudnika u Valoniji, u južnoj Belgiji, koji su najočuvaniji rudnici ugljena iz 19. i 20. stoljeća u zemlji. Kako predstavljaju utopijsku arhitekturu rane industrijske ere Europe s krajnje integriranim industrijskim i urbanim kompleksima, 2014. godine upisani su na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi[1].
To posebice predstavljaju ugljenokop i radnički grad rudnika Grand-Hornu, koje je dizajnirao Bruno Renard u prvoj polovici 19. stoljeća, dok Bois-du-Luc, uglavnom izgrađen od 1838. do 1909., sadrži i jedan od najstarijih ugljenokopa u Europi iz 17. st.
U Valoniji je nekada bilo na stotine ugljenokopa, ali su oni uglavnom izgubili svoju infrastrukturu, osim četiri zaštićena lokaliteta koji čine 170 km dug i 3-15 km širok pojas koji presjeca Belgiju od istoka ka zapadu:
Grand-Hornu je izgradio Henri De Gorge od 1810.-1830. god. i ima jedinstven funkcionalni plan rudarskog grada. U njegovom krugu nalaze se radionice, uredi i rezidencija "Dvorac ždrijela" u neoklasičnom stilu s lukovima, trijemovima i polukružnim prozorima. god. 2010. naselje je proslavilo svoju 200. obljetnicu[2].
Izgrađen od 1838.-1853., rudnik je o+bio u upotrebi sve do 1973. god., ali je radničko naselje potpuno sačuvano i još uvijek je naseljeno, dok je ugljenokop pretvoren u muzej 1983. god. Oko rudnika Saint-Emmanuel se nalaze još uvijek netaknuto selo Bois-du-Luc površine od 2 ha, šljake gomile, željeznička pruga, radionice, uredi, dvorac ravnatelja, te vile inženjera i 166 rudarskih kuća, kafić i dvorana, Crkva Sv. Barbare, škole i bolnice[3].
Ugljenokop iz 19. st. je postao slavan po najstrašnijoj rudarskoj nesreći u povijesti Belgije koja se dogodila 8. kolovoza 1956. god. kada je stradalo 262 rudara na 975 m dubine u jami Saint-Charles. Uzroci nesreće su uglavnom bili zastarjela oprema i slabo obučeno osoblje, što je dovelo do postrožnjavanja sigurnosnih propisa za sve rudnike u Belgiji. Rudnik je zatvoren 1967. god. i sada je spomendom i rudarski muzej s ulazom u rudnik ugljena[4].
Rudnik je imao dvije osovine za ventilaciju od vanjske galerije visine do 8 katova, s najdubljom točkom od 530 m pored rudnika TERRIL Blegny. Vađenje ugljena je prekinuto 1980., a potom je rudnik otvoren za javnost kao turistička atrakcija. Obilazak rudnika moguć je s istraživanjem galerijaa do 30 i 60 metara dubine[5].
2) Zajednička svjetska baština Belgije i Francuske3) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]4) Nematerijalna svjetska baština više zemalja [2]5) Nematerijalna svjetska baština više zemalja [3]
.JPG)
