Theodor Reuss

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Predložak:Životopis Albert Karl Theodor Reuß (Augsburg, 28. lipnja 1855. – München, 28. listopada 1923.), bio je njemački operni pjevač, radikalni politički aktivist, novinar te osnivač okultnih redova. Poznat je i pod svojim neognostičkim biskupskim naslovom Carolus Albertus Theodorus Peregrinus. Bio je i pripadnik mnogih tajnih i ezoterijskih društva, pa je tako bio i okultist, slobodni zidar, iluminat, martinist, rozenkrojcer, teozof. Osnivač je reda Ordo Templi Orientis.

Životopis

Rane godine

Albert Karl Theodor Reuss bio je sin gostioničara Franza Xaviera Reussa i njegove supruge Eve Barbare Margarete Wagner, a rođen je u Augsburgu, u Bavarskoj. U mladosti je djelovao kao profesionalni pjevač te je 1873. godine predstavljen bavarskom kralju Ludvigu II. Sudjelovao je u prvoj izvedbi Wagnerove opere Parsifal u Bayreuthu 1882. godine.[1]

Reuss je kasnije radio kao novinski dopisnik i često putovao u Englesku, gdje je 1876. godine postao slobodni zidar u loži pod okriljem Ujedinjene velike lože Engleske. Tijekom boravka u Engleskoj djelovao je i kao novinar te kao pjevač u glazbenim dvoranama, koristeći umjetničko ime Charles Theodore.[1]

Godine 1876. oženio je Delphinu Garbois iz Dublina, deset godina stariju od sebe, te su se 1878. preselili u München. Njihov brak je kasnije poništen zbog bigamije.[2] Imali su sina, Alberta Franza Theodora Reussa (1879.–1958.), samoukog zoologa koji je živio u Berlinu.[3]

Kao inozemni dopisnik i urednik, Reuss je radio za više engleskih i njemačkih novina i novinskih agencija. Godine 1878. izvještavao je za The Times kao ratni dopisnik s područja Balkana, a 1882. godine boravio je u Bosni i Hercegovini.

Članstvo u Teozofskom društvu

Nakon što je upoznao rusko-njemačku okultisticu Jelenu Petrovnu Blavatskaju, Reuss je ubrzo, 1885. godine, pristupio Londonskoj loži te time i Teozofskom društvu u Engleskoj. Godine 1895. Teozofsko društvo podijelilo se na dvije suparničke organizacije: s jedne strane Teozofsko društvo Adyar, a s druge Teozofsko društvo u Americi. Reuss je potom postao član američkog društva te je 30. kolovoza 1896. godine, pod vodstvom Franza Hartmanna, imenovan potpredsjednikom europskog ogranka američkog društva, Teozofskog društva u Europi, sa sjedištem u Njemačkoj.[1]

Svjetski savez iluminata

Godine 1880. Reuss je u Münchenu pokušao obnoviti iluminatski red koji je izvorno utemeljio Adam Weishaupt. U Berlinu se (vjerojatno 1888. godine) udružio s dresdenskim glumcem Leopoldom Engelom (1858. – 1931.), Maxom Rahnom i Augustom Weinholzom kako bi potaknuo njegovu ponovnu uspostavu. Engel je, kao istraživač iluminatskog reda, raspolagao cjelokupnom dokumentacijom o iluminatima, danas poznatom pod nazivom "Švedska škrinja" (Schwedenkiste).[1]

Reuss je smatrao da svoju formalnu legitimaciju za osnivanje reda može temeljiti na određenoj povelji koji je, navodno, dospio u njegov posjed preko "princa od ružina križa", Louisa Gabriela Lebauchea iz Bezeillea kod Sedana. Taj je navodno bio slobodni zidar s visokim stupnjevima, u 18. stupnju Reda Memfisa odnosno 46. stupnju Reda Mizraima. Prema tvrdnji, Lebauche je tu povelju osobno primio od Adama Weishaupta u Regensburgu 19. studenoga 1786. godine, a dokument je trebao ovlastiti svog nositelja i njegove nasljednike da unose "svjetlo" u takozvane škotske lože.[4]

Leopold Engel razišao se s Reussom 1901. godine te ga, kako su potvrdili i drugi članovi reda, optužio za prijevaru u vezi s navedenom poveljom. Do sukoba je došlo nakon što su Reussovi planovi da svoj red organizira pod okriljem Velike slobodnozidarske lože Njemačke bili odbijeni od strane njezinih velikih majstora. Reuss je u jubilejskom izdanju časopisa Oriflamme iz 1912. naveo da je konačni razlaz između njega i Engela nastupio 1902. godine. Većina članova iluminatskog reda ostala je uz Reussovu organizaciju, dok je Engel 1927. pokušao osnovati neovisni Svjetski savez iluminata, izvan nadležnosti domaćih i stranih velikih loža. Time se pozivao na bavarski iluminatski red osnovan 1776., koji je oko 1788. prestao djelovati. Engelova organizacija postojala je do brisanja iz berlinskog registra udruga 1929. godine, a pripadajuća dokumentacija čuva se u Pruskom državnom arhivu. Nakon 1945. godine u Zürichu je osnovana modificirana inačica Ordo Templi Orientis pod nazivom Svjetski savez iluminata, koja je, među ostalim, djelovala i kao tzv. posvojiteljska loža u kojoj su se obredi izvodili uz sudjelovanje oba spola.[1]

Slobodno zidarstvo

U dobi od 21 godine, tijekom boravka u Londonu, Reuß je 9. studenoga 1876. primljen u slobodnozidarsku Ložu "Pilger" br. 238. Godine 1877. unaprijeđen je u stupanj pomoćnika, a 1878. u majstora. Već 1881. bio je isključen iz lože zbog svojih izrazito lijevo orijentiranih političkih aktivnosti.[5] Od tada više nije pripadao regularnom slobodnozidarskom sustavu.[6]

Nakon toga Reuss je slobodno zidarstvo koristio kao sredstvo javne promocije u komercijalne svrhe te se početkom 20. stoljeća bavio osnivanjem, vođenjem i uvođenjem različitih neregularnih obreda, kao i izdavanjem "povelja" za osnivanje organizacija u inozemstvu. U slobodnozidarskim krugovima smatran je varalicom.[7][8] Kao profesionalni posrednik i osnivač masonskih i ezoterijskih institucija, njegovo je "carstvo redova" 1906. godine obuhvaćalo heterogenu zbirku visokih stupnjeva, sastavljenu od 44 lože (od kojih su neke postojale samo na papiru) i oko 1.100 članova. Budući da njemački savez regularnih velikih loža nije priznao mnoge Reussove povelje, dio loža se od njega odvojio. Godine 1906. isključen je iz organizacije Rozenkrojcerskog društva Engleske, a oko 1907. njegove su se organizacije počele postupno raspadati.[9] U tom razdoblju Reuss se upoznao s Gérardom Encausseom "Papusom", istaknutom osobom u europskim krugovima neregularnog slobodnog zidarstva i ezoterije, koji ga je uveo u svoj martinistički red.[10]

Obred Memfisa-Mizraima

Do važnog zaokreta u Reussovu djelovanju došlo je 1901. godine, kada je stupio u kontakt s okultistom Johnom Yarkerom, središnjom figurom britanskog neregularnog slobodnog zidarstva u prethodnih četvrt stoljeća, te s Williamom Wynnom Westcottom, voditeljem organizacije Rozenkrojcerskog društva Engleske. Između 1901. i 1902. Yarker i Westcott izdali su Reussu niz povelja koji su mu omogućili osnivanje njemačkih ogranaka visokostupanjskog slobodnog zidarstva, uključujući i Swedenborgov obred. Westcott mu je također dao dopuštenje za osnivanje jednog kolegija Rozenkrojcerskog društva u Berlinu. Reuss je preuzeo i obrede Cerneauove inačice Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda te Yarkerove verzije neregularnog Drevnog i primitivnog obreda Memfisa-Mizraima, koji je nastao spajanjem dvaju obreda, Memfisa i Mizraima.[10] Westcott je ujedno bio i jedan od utemeljitelja Hermetičkog reda Zlatne zore.

Zajedno s Franzom Hartmannom i Henryjem Kleinom, Reuss je dalje razradio neregularni Obred Memfisa-Mizraima te, temeljem Yarkerovih povelja, utemeljio ogranak Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda u Njemačkoj.

Dana 24. rujna 1902. Yarker je, prema svemu sudeći, izdao povelju Reussu, Hartmannu i Kleinu, kojom im je dopušteno djelovati kao "suvereno utočište" u stupnjevima 33. do 95. škotskog Obreda Memfisa-Mizraima. Izvorni dokument nije sačuvan, no njegov prijepis objavljen je 1911. u Reussovu članku u časopisu Oriflamme, službenom glasilu reda Ordo Templi Orientis, koje je izlazilo od 1902. do 1923. godine.[a]

Yarker je 1. srpnja 1904. izdao i garantno pismo kojim je potvrdio Reussov autoritet u upravljanju navedenim obredima. Reuss je taj dokument objavio kao dodatnu potvrdu 24. lipnja 1905. godine. Zajedno s Karlom Kellnerom sastavio je 1903. kratki manifest za njihov zajednički red, koji je sljedeće godine objavljen u časopisu Oriflamme. Ta je publikacija jedan od rijetkih izvora koji pružaju uvid u doktrinarni sadržaj pojedinih rituala unutar reda Ordo Templi Orientis.

Ordo Templi Orientis

Znak Ordo Templi Orientisa.

Prvi engleski statut reda Ordo Templi Orientis (O.T.O.) može se dokumentirano pratiti od 22. siječnja 1906. godine, dok je prvi njemački statut proglašen 21. lipnja iste godine.[7] U veljači 1906. Reuss se proglasio vanjskim poglavarom reda[b] te je na položaju velikog majstora O.T.O.-a ostao do 1921. godine. Iste godine preselio se iz Njemačke u Englesku, gdje je, uz kraće prekide, boravio do izbijanja Prvog svjetskog rata 1914., djelujući kao dopisnik.[11]

Reuss je u Njemačkoj ostavio nejasnu situaciju u pogledu vodstva svojih redova. Na kongresu "masonskih spiritualista" (Međunarodna konferencija o slobodnom zidarstvu i spiritizmu), održanom u Parizu 24. lipnja 1908., kojem je prisustvovao, došlo je do daljnjih promjena. Tom je prilikom Papusu besplatno dodijelio osnivačku povelju, a kao njemački predstavnik reda Memfisa-Mizraima, razmijenio je s Jeanom (Joannyjem) Bricaudom, Papusom i Charlesom Téderom (pseudonim Ch. Détré) razne časti, titule i stupnjeve te ih primio u najviše stupnjeve tog obreda.[12]

Prema navodima istraživača,[c] tada uspostavljeno tijelo pod nazivom Vrhovno opće veliko vijeće Obreda Memfisa-Misraima za Francusku i njezine ovisne teritorije [d] bilo je u vrhu gotovo identično vodstvu Martinističkog reda, a Loža "Humanidad" br. 240 u Parizu postala je matična loža Reda Memfisa-Misraima. Reuss je postao član Lože "Humanidad" te počasni član i nositelj visokih stupnjeva (33°) u španjolskim, talijanskim, rumunjskim, grčkim i američkim ložama. U kojoj se mjeri Papus dodatno angažirao u O.T.O.-u ostaje nejasno. Dana 1. lipnja 1912., pod vodstvom Czesława Czynskog, uspostavljena je Nacionalna velika loža za slavenske zemlje. Iste godine, u jubilejskom izdanju časopisa Oriflamme, Karl Kellner, Reuss i Aleister Crowley navedeni su kao članovi O.T.O.-a s desetim stupnjem.

Reuss je preveo Crowleyjevu Gnostičku misu te je 1918. spomenut kao suvereni patrijarh i primas Gnostičko-katoličke crkve te kao gnostički legat Univerzalne gnostičke crkve za Švicarsku. U vrijeme izbijanja Prvog svjetskog rata nalazio se u Baselu. Reuss je bio poznat i pod svojim redovničkim imenom "Merlin Peregrinus"[e] kao "poglavar Gnostičko-katoličke crkve" u Njemačkoj, na koju ga je dužnost imenovao J. Bricaud. Bio je blizak suradnik i prijatelj Arnolda Krumm-Hellera,[f] njemačko-meksičkog liječnika i rozenkrojcera djelatnog u Brazilu, kojeg je imenovao službenim predstavnikom za Latinsku Ameriku. Krumm-Heller je kasnije osnovao vlastiti red, Fraternitas Rosicruciana Antiqua (F.R.A.). Prema svjedočanstvu Krumm-Hellerova sina Parsivala, njegov otac nikada nije osnivao lože O.T.O.-a, inicirao članove u taj red niti imenovao njegove dužnosnike. Inicijacijski sustav O.T.O.-a bio je, prema dostupnim podacima, otvoren i ženama i muškarcima.[13]

Sukob s anarhistima i komunistima

U proljeće 1885. Reuss je djelovao u londonskom izvršnom odboru anarhističke Socijalističke lige (Socialist League), u čiji je izvršni komitet bio izabran. Tamo je stupio u kontakt s Edwardom Avelingom i njegovom kasnijom suprugom Eleanor Marx-Aveling, kćeri Karla Marxa. Njegov pokušaj uspostavljanja bližeg odnosa s njima nije uspio. Dana 10. svibnja 1886. isključen je iz Socijalističke lige "zbog nečasnih postupaka", uz kvalifikaciju da je policijski doušnik u službi Pruske tajne policije, nakon čega je napustio Englesku i vratio se u Njemačku.[1]

Uslijedile su napetosti među anarhistima, osobito između anarhokomunista Josefa Peukerta i bakunjinista Victora Davea. Reuss je iz krugova belgijske socijaldemokracije, a posebno od Henryja Charlesa i Victora Davea, optužen da djeluje kao policijski doušnik. Kao odgovor na te optužbe, Peukert i skupina Autonomie objavili su pobijanje u časopisu The Anarchist, u kojem su, zauzvrat, Victora Davea optužili za špijunažu. U veljači 1887. Reuss je iskoristio trag do kojeg je Peukert nesvjesno doveo, a koji je vodio u Belgiju do Johanna Nevea, te ga prijavio njemačkoj policiji. Neve je potom uhićen zbog krijumčarenja oružja i propagandne djelatnosti te je preminuo tijekom pritvora.[1]

Odnos s Aleisterom Crowleyjem

Aleister Crowley, 1919. godine

Prvi susret Reussa i Aleistera Crowleyja nije moguće pouzdano vremenski ni prostorno odrediti. Crowley je već ranije, preko Allana Bennetta,[g] bio upoznat s tada još relativno nepoznatom praksom joge te je rano razvio libertinski svjetonazor. Pojedini navodi tvrde da se Reuss, zajedno s Richardom Wagnerom i bavarskim kraljem, bavio djelima Françoisa Rabelaisa i konceptom Opatije Theleme, koji je kasnije imao središnje mjesto u Crowleyjevu učenju, no za to ne postoje povijesni dokazi.

Prema dostupnim podacima, Reuss je 1910. uveo Crowleyja u VII. stupanj Ordo Templi Orientisa, nakon što je ovaj već bio dosegnuo 33. stupanj Škotskog obreda. Pouzdano je utvrđeno da je 1. lipnja 1912. osnovana Nacionalna velika loža Ordo Templi Orientis za Veliku Britaniju i Irsku, čime su Crowleyjevo tajno društvo A∴A∴ i Reussov Ordo Templi Orientis stupili u savez. Reuss je Crowleyja imenovao nacionalnim velikim majstorom za Veliku Britaniju i Irsku Mysteria Mystica Maxima (M:.M:.M:.), odnosno engleske sekcije O.T.O.-a, te ga uzdigao u više stupnjeve (33°, 90°, 96° i X°) vlastitog sustava. U manifestu O.T.O.-a iz 1912. Crowley se pojavljuje pod inicijacijskim imenom Bafomet. Sam Crowley navodi da ga je Reuss primio u O.T.O. te u IX. stupanj, povezan sa seksualno-magičkim obredima. Dana 19. ožujka 1913. Reuss i Crowley zajednički su izdali povelju kojom je James Thomas Windram[h] imenovan službenim predstavnikom O.T.O.-a u Južnoj Africi. Iste godine Crowley je tijekom boravka u Moskvi sastavio Gnostičku misu, namijenjenu kao središnja ceremonija O.T.O.-a, oblikovana prema uzoru na misu Rimokatoličke crkve.

Godine 1913. Crowley je objavio konstituciju i manifest M∴M∴M∴, koje je kasnije preradio i objavio kao Liber LII, manifest O.T.O.-a. U bilješci uz Reussov prijevod Gnostičke mise, Reuss se naziva suverenim patrijarhom i primasom Gnostičko-katoličke crkve te gnostičkim legatom za Švicarsku pri Univerzalnoj gnostičkoj crkvi, potvrđujući Jeana Bricauda (1881. – 1934.) kao suverenog patrijarha te "crkve". Objavljivanje tog dokumenta smatra se početkom Gnostičke katoličke crkve kao samostalne organizacije unutar O.T.O.-a, s Reussom kao prvim patrijarhom. Crowley je Reussu posvetio i svoja djela The Ship (1913.) i The Giant's Thumb (1915.).

Do 1914. engleski ogranak O.T.O.-a, pod vodstvom Reussa i Crowleyja, bio je najaktivniji među sekcijama. Međutim, izbijanjem Prvog svjetskog rata prekinuta je njihova suradnja na daljnjem razvoju reda. Sjedište O.T.O.-a premješteno je u neutralnu Švicarsku (Basel). Nije poznato jesu li se nakon toga ponovno osobno susreli. Tijekom rata, oko 1918., Reuss je objavio tekst Gnostičke-katoličke mise, čiji se izvorni sadržaj pripisuje Crowleyju. Godine 1920. Reus je u programu gnostičkih neokršćana zapisao: "Sloboda, pravda, ljubav! Čini što hoćeš, ali imaj na umu da si odgovoran", što se može povezati s idejama Rabelaisa i Crowleyja. Ipak, 1922. navodno je opozvao suradnju s Crowleyjem. U međuvremenu su iz Crowleyjevih kontakata nastale razne njemačke nasljedne organizacije i odvojene skupine.[i]

Razdoblje Reussova boravka u Švicarskoj (1915. – 1921., uz kraće prekide) obilježeno je proturječnim izvještajima, no potvrđeno je njegovo djelovanje na Monte Verità kod Ascone. Ondje je osnovao nadnacionalnu Veliku ložu "Libertas et Fraternitas", mistični hram O.T.O.-a te Hermetičko bratstvo svjetlosti. Monte Verità bio je utopijska zajednica osnovana 1900. godine, između ostalih od Henrija Oedenkovena i Ide Hofmann,[14] koja je poslužila kao progresivna baza za Reussovo djelovanje. Dana 22. siječnja 1917. objavio je manifest za tu veliku ložu, nazvanu Verità Mystica, kao i revidiranu konstituciju O.T.O.-a, temeljenu velikim dijelom na Crowleyjevu modelu za M∴M∴M∴. Na Monte Verità održan je od 15. do 25. kolovoza 1917. "nadnacionalni" kongres, na kojem su čitana Crowleyjeva djela i izvedena njegova Gnostička misa.

Dana 24. listopada 1917. Reuss je izdao povelju za Ložu "Libertas et Fraternitas". Njezin prvi starješina bio je plesač i koreograf Rudolf von Laban, a među osnivačima i plesačica Mary Wigman. Loža se iste godine preselila u Zürich. Pokušaj da se Gnostičko-katolička crkva uvede kao obvezna religija od 18. stupnja nadalje nije prihvaćen, što je dovelo do raskola i odvajanja od O.T.O.-a. Godine 1925. loža se odrekla svojih privilegija i podredila regularnoj švicarskoj Velikoj loži "Alpina".

U pismu Crowleyju iz 1917. Reuss navodi da je na Monte Verità čitao The Message of the Master Therion i preveo The Book of the Law na njemački jezik, dodajući: "Neka te to ohrabri! Mi živimo u tvom djelu!" U to su vrijeme Reuss i Crowley očito bili jedini aktivni nacionalni poglavari O.T.O.-a, pri čemu su postojala dva središta – u New Yorku i u Asconi. Crowley je smatrao da žene ne mogu biti inicirane u slobodno zidarstvo, ali je držao da mogu biti inicirane u O.T.O.

Zbog izvještaja o navodnim žrtvovanjima životinja i "sotonističkim" obredima u Opatiji Theleme, koju je Crowley osnovao na Siciliji 1920., Reuss ga je 25. listopada 1921. isključio iz O.T.O.-a.

Reuss i Rudolf Steiner

Reuss je bio od 1885. član Teozofskog društva, a od 1896. i Teozofskog društva u Americi. Rudolf Steiner od 1902. djelovao je kao glavni tajnik Njemačke sekcije Teozofskog društva, koja je pripadala Adyar ogranku, konkurentskom američkom društvu. Prema pojedinim navodima, Reuss je 1906. godine za iznos od oko 1500 reichsmaraka dodijelio Steineru povelju za položaj zamjenika velikog majstora[j] u okviru Ordo Templi Orientis/Memfis-Mizraim kapitula i Velikog vijeća rozenkrojcerske lože "Mystica Aeterna" u Berlinu, što je istraživač Peter-Robert König pokušao osporiti.[15] Steinerova kasnija supruga, Marie von Sievers, objavila je 1933./34. u izdanju Antropozofskog društva[16] da je Steiner do 1914. bio povezan s radnom skupinom "Mystica Aeterna", kojoj je i sama pripadala kao jedna od prvih članica.[1] Prema tim izvorima, Steiner je 1906. postao zamjenik velikog majstora O.T.O.-a, no od te se povezanosti kasnije jasno distancirao.[17] Steiner je, poput Reussa, djelovao unutar rozenkrojcerske, teozofske i neognostičke tradicije, a obojica su podržavala tzv. posvojiteljske lože, djelomično nadahnute slobodnozidarskim modelom. Ipak, Steiner je odbacivao libertinske i gnostičke interpretacije visokih stupnjeva kakve su razvijali Reuss i Crowley. Navodi se i da su Reuss i Steiner bili povezani s organizacijom Ordo Rosicrucianum. Steiner je 1912./13. osnovao Antropozofsko društvo te je 1914. prekinuo suradnju s Reussom. Britanski okultist Robert William Felkin susreo je Steinera, među ostalim, 1910. u Berlinu, dok su kontakti među njima postojali već od 1906. Felkin, suosnivač reda Stella Matutina (nastalog iz Hermetičkog reda Zlatne zore), uveo je brojne članove tog reda u prvu Antropozofsku zajednicu u Engleskoj. Ni Steiner ni Felkin nisu prihvaćali libertinsko-gnostičke interpretacije visokih stupnjeva kakve su se povezivale s djelovanjem Reussa i Crowleyja.[1]

Nakon Prvog svjetskog rata

Reuss je napustio Monte Verità oko studenoga 1918. godine. Dana 10. svibnja 1919. predao je dokument pod nazivom Gauge of Amity ("Izjava o prijateljstvu") Matthewu McBlainu Thomsonu, osnivaču Američke masonske federacija. Tim je dokumentom Thomson priznat kao član Ordo Templi Orientisa IX. stupnja. Dana 18. rujna 1919. Reuss je od Jeana Bricauda ponovno primio posvećenje te time stekao tzv. antiohijsku sukcesiju, nakon čega je imenovan "gnostičkim legatom" za Švicarsku u okviru Bricaudove Univerzalne gnostičke crkve. Godine 1920. Henri Oedenkoven i Ida Hofmann napustili su Monte Verità s ciljem osnivanja nove kolonije u Brazilu, dok je Reuss iste godine objavio dokument The Program of Construction and the Guiding Principles of the Gnostic Neo-Christians: O.T.O. ("Program izgradnje i vodeća načela gnostičkih neokršćana: O.T.O."), u kojem je izložio vlastite ideje o (strogo reguliranom) utopijskom društvu.

Dana 17. srpnja 1920. sudjelovao je na kongresu Svjetske federacije univerzalnog slobodnog zidarstva u Zürichu, održanom u Loži "Libertas et Fraternitas". Uz potporu Bricauda, Reuss je bez uspjeha zagovarao prihvaćanje Crowleyjeve religije kao službene religije za sve članove te federacije koji posjeduju 18. stupanj Škotskog obreda.

Dana 10. svibnja 1921. Reuss je izdao patente X. stupnja Charlesu Stansfeldu Jonesu[k] i Heinrichu Tränkeru, čime ih je potvrdio kao velike majstore za Sjedinjene Američke Države, odnosno Njemačku. Također je izdao još jedan dokument Gauge of Amity Harveyju Spenceru Lewisu, osnivaču Starog i mističnog reda Ruže i Križa (AMORC), rozenkrojcerske organizacije sa sjedištem u kalifornijskom San Joséu, kojim je Lewis priznat i kao član O.T.O.-a VII. stupnja. Reuss se u rujnu 1921. vratio u Njemačku i nastanio u Münchenu. Dana 3. rujna 1921. izdao je povelju kojom je Carla Williama Hansena[l] imenovao nositeljem X. stupnja za Dansku.

Reussova smrt i posljedice

Godine 1923. Reuss je preminuo u Münchenu u dobi od 68 godina. Njegov nasljednik na čelu njemačkog O.T.O.-a postao je Herbert Fritsche.[m]

Bilješke

  1. ↑ Časopis Oriflamme ponovno je pokrenut u ožujku 1961. kao publikacija švicarske nasljedne organizacije (Ordo Illuminatorum / Ordo Templi Orientis / Fraternitas Rosicruciana / Antiqua Ecclesia Gnostica Catholica), u izdanju Psihosofskog društva u Zürichu. Posljednji broj (149/150) objavljen je u prosincu 1974. godine.
  2. ↑ Vanjski poglavar reda: Outer Head of the Order, O.H.O.
  3. ↑ Riječ je o Karlu R. H. Fricku.
  4. ↑ Izvorno: Souverain Grand Conseil Général du Rite de Memphis-Misraïm pour la France et ses dépendances
  5. ↑ Također: Peregrinus I. Merlin
  6. ↑ Redovničko ime: Huiracocha, 1879.–1949.
  7. ↑ Bhikku Ananda Metteya, 1872. – 1923.
  8. ↑ Redovničko ime Mercurius, 1877. – 1939.
  9. ↑ Na primjer, berlinski antikvar Eugen Grosche 1928. osnovao Fraternitas Saturni prema Crowleyjevu uzoru. Postoje i indicije o povezanosti teozofskih krugova s redom Zlatne zore.
  10. ↑ osnono: Rex Summus X° Sanctissimus – "Najviši i Presveti kralj"
  11. ↑ Redovničko ime Parzival, 1886. – 1950.
  12. ↑ Redovničko ime Kadosh, 1872. – 1936.
  13. ↑ Redovničkim imenom Basilius, 1911. – 1960.

Izvori

Bibliografija

• Nepoznat parametar: ref
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  2. ↑ Hergemöller, Bernd-Ulrich (1998.) Mann für Mann: biographisches Lexikon zur Geschichte von Freundesliebe und mannmännlicher Sexualität im deutschen Sprachraum. https://www.google.hr/books/edition/_/Ui6GAAAAIAAJ?hl=hr.
  3. ↑
    • Parametar type nije dopušten u klasi journal
    • Parametar date nije dopušten u klasi journal
    • Parametar url nije dopušten u klasi journal
  4. ↑ Frick 1975.
  5. ↑ Frick 1975, str. 463.
  6. ↑ Theodor Reuss. freemasonry.bcy.ca 0. Pristupljeno 2026-04-05.
  7. ↑ 7,0 7,1 König, Peter-Robert (2011.) Der OTO-Phänomen-Reload. https://www.google.hr/books/edition/Der_OTO_Ph%C3%A4nomen_Reload/9d4-AwEACAAJ?hl=hr.
  8. ↑
    • Nepoznat parametar: orig-year
  9. ↑ Helmut Zander, Helmut Zander (2007) Anthroposophie in Deutschland: theosophische Weltanschauung und gesellschaftliche Praxis 1884-1945. https://www.google.hr/books/edition/Anthroposophie_in_Deutschland/hx_KzQEACAAJ?hl=hr.
  10. ↑ 10,0 10,1
    • Nepoznat parametar: editor-last
    • Nepoznat parametar: editor-first
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
  11. ↑ Frick 1975, str. 476.
  12. ↑ Frick 1975, str. 216.
  13. ↑
    • Nepoznat parametar: editor-last
    • Nepoznat parametar: chapter-url
    • Nepoznat parametar: editor-first
    • Parametar chapter nije dopušten u klasi book
    • Parametar access-date nije dopušten u klasi book
  14. ↑ Monte Verità: the Swiss early hippie colony. aboutswitzerland.eda.admin.ch 0. 29. listopada 2025. Pristupljeno 2026-04-03.
  15. ↑ Rudolf Steiner (1861–1925): Niemals Mitglied irgendeines O.T.O. parareligion.ch 0. Pristupljeno 2026-04-03.
  16. ↑ Frick 1975.
  17. ↑ Strohm, Harald (1997.) Die Gnosis und der Nationalsozialismus. https://www.google.hr/books/edition/Die_Gnosis_und_der_Nationalsozialismus/qz70AAAACAAJ?hl=hr.
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Theodor_Reuss&oldid=750610"