Sidi Bu Said
| Sidi Bu Said | |||||||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| سيدي بو سعيد Sīdi Bū Sʻīd | |||||||||||||||||||
| Datoteka:Sidi Bou Said, Tunisia, 19 March 2018 DSC 8004.jpg Pogled preko krovova sela | |||||||||||||||||||
| Nadimak: Mali bijelo-plavi raj | |||||||||||||||||||
| Država |  Tunis | ||||||||||||||||||
| Vilajet | Tunis (vilajet) | ||||||||||||||||||
| Vlast | |||||||||||||||||||
| • Gradonačelnik | Mohamed Halil Šerif (Nidaa Tounes) | ||||||||||||||||||
| Površina | |||||||||||||||||||
| • Metropolitansko područje | 2.213 km² | ||||||||||||||||||
| Visina | 25-98 m | ||||||||||||||||||
| Koordinate | 36°52.18′N 10°20.50′E / 36.86967°N 10.34167°E | ||||||||||||||||||
| Stanovništvo (2024.) [1] | |||||||||||||||||||
| • Entitet | 4.988 (2,25 stanovnika/km²) | ||||||||||||||||||
| Vremenska zona | CET (UTC+1) (UTC) | ||||||||||||||||||
| • Ljeto (DST) | CET (UTC+1) (UTC) | ||||||||||||||||||
| Poštanski broj | 2026 | ||||||||||||||||||
| Stranica | commune-sidibousaid.gov.tn | ||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||
Sidi Bu Said (ar. سيدي بو سعيد Sīdi Bū Sʻīd; fr. Sidi Bou Saïd), je grad i općina u Tunisu, oko 20 km sjeveroistočno od glavnoga grada Tunisa na obali Sredozemenog mora. Nalazi se na litici, 130 metara iznad razine mora, s pogledom na Kartagu i Tuniški zaljev. Prema popisu stanovništva iz 2014. godine brojao je 5.911 stanovnika.[2]
Nazvan je po sufijskom učitelju i muslimanskom svecu iz regije, Sidiju (Abu Said al-Bedži), koji je živio u 12. i 13. stoljeću. Selo se razvilo oko grobnice, skladno integrirano u topografiju litice, u simbiozi s prirodnim okolišem, s prepoznatljivom estetikom bijelo-plavih boja i mističnom aurom povezanu sa sufijskom duhovnošću koja prožima mjesto. Zbog toga je „Selo Sidi Bu Said”, koje spaja geomorfologiju, arhitekturu i duhovnost, 2026. godine upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Africi.[3]
Povijest
Vjeruje se kako su punski (feničanski) trgovci (iz Megare), a kasnije i Rimljani, koristili visine današnjeg Sidi Bu Saida za izgradnju vatrogasnog tornja. Mozaik dimenzija šest puta pet metara i kovanice iz Augustovog vremena također svjedoče o drevnom postojanju rimske vile. U antici se selo nazivalo „Rt Kartage”.[4]
Nakon arapskog osvajanja u 7. stoljeću i pada Kartage, ovaj rt je zadržao svoj strateški položaj izgradnjom utvrde (ribata) i svjetionika. U 11. stoljeću, uzvisine sela odabrali su Almoravidi za obranu sjeveroistočnih obala Tunisa. Tamo su izgrađene stražarnice i vatrogasni tornjevi. Oni su također dali brdu novo ime: Džebel El Manar („Planina vatre” ili „Planina svjetionika”). Leon Afrikanac ga je opisao kao „selo s uspješnom arboristikom”.
Abu Said Halaf Ibn Jahja el-Tamimi al-Bedži (1156.-1231.), također poznat kao Sidi Bu Said, podučavao je u ulici u kojoj je živio u Tunisu. Pred kraj života povukao se u Džebel Menaru, u ribat izgrađen na brdu s pogledom na rt Kartage, kako bi stražario i podučavao sufizam. Smatran pravim sufijem, dobio je nadimak „Gospodar mora” zbog zaštite za koju su mornari, koji su plovili u blizini mjesta, vjerovali da je primaju moleći se njemu. Umro je 1231. i pokopan je na brdu. U 18. stoljeću, Husein I. Beg (1705.-1740.) sagradio je sadašnju džamiju, gdje je uspostavio svečevu zaviju (monaški kompleks), koja je nesumnjivo predstavljala prvi element sela koje će kasnije nositi njegovo ime.[5] Arheološki tragovi na sjevernoj padini sugeriraju da je perimetralni zid nekoć okruživao mjesto. Danas je štovanje ovog sveca i dalje snažno.[4]
Od 17. stoljeća nadalje, šarm ovog sela privlačio je tunisku buržoaziju i kraljevsku obitelj Huseinita iz zaljeva koji su tamo izgradili luksuzne rezidencije u arapsko-muslimanskom stilu.[6] Do 1825. godine, selo Sidi Bu Said bilo je zabranjeno nemuslimanima, ali je od tada privlačio mnoge umjetnike, glazbenike i pisce, kao što su: Chateaubriand, Gustave Flaubert, Rodolphe d'Erlanger, Paul Klee, August Macke, Alphonse de Lamartine, Georges Duhamel, André Gide, Colette i Simone de Beauvoir. Michel Foucault je tamo 1968- godine napisao „Arheologiju znanja”.
Selo je dobilo ime Sidi Bu Said kada je postalo sjedište općine 1893. godine.[7] Dana 28. kolovoza 1915., donesen je dekret kojim se osigurava zaštita sela, namećući plavu i bijelu boju, toliko dragu barunu d'Erlangeru, te zabranjujući svaku anarhičnu gradnju na rtu, čime je Sidi Bu Saïd postao prvo klasificirano mjesto na svijetu.[4]
Dana 12. siječnja 2013. zavija Sidi Bu Saida je spaljena, a prijetili su joj i salafisti.[8] Nakon toga su poduzeti radovi na obnovi i razvoju starog grada.
Najstariji dio grada Sidi Bou Said postalo je svjetska baština UNESCO-a 2026. godine. Međutim, UNESCO upozorava na pretjeranu urbanizaciju koja se širi od Sidi Bu Saida do La Malge i Salammbôa, te na nadzemne dalekovode i telefonske vodove koji također narušavaju krajolik. Nadalje, općina ne može kontrolirati rast seoskog souka.
Znamenitosti
Kroz svoju arhitektonsku strukturu i urbanističko planiranje u simbiozi s prirodnim okolišem, prepoznatljivu estetiku stvorenu amblematskim bojama i mističnu auru povezanu sa sufijskom duhovnošću koja prožima mjesto, Sidi Bu Saïd spaja geomorfologiju, arhitekturu i duhovnost. Odavno je inspiriralo umjetnike i nastavlja privlačiti posjetitelje koji traže duhovni spokoj.[3]
Kuće u Sidi Bu Saidu kombiniraju arapski i andaluzijski arhitektonski stil, izvana su blistavo bijele s plavim vratima, razasutim duž vijugavih uličica. Unutra se često nalaze terasa, sobe za prijem u obliku slova T, vitki stupovi, arkade i zidovi od šarenih keramičkih pločica koje se protežu do stropa. Kao važno turističko odredište s bojama Sredozemnog mora i zaštićeno mjesto od 1915. godine, nosi nadimak „mali bijelo-plavi raj” (fr. Petit paradis blanc et bleu).
Ključne atrakcije uključuju:
- Dar Ismailia, slikovita vila Bega Hamud-paše darovana robinji Lejli Zini, oslobođenoj zbog svoje legendarne ljepote. Od 1799. godine Hamud-paša je stavio kuću na prodaju i od tada je prošla kroz ruke nekoliko obitelji.
- Dar El Annabi, nekad veličanstvena rezidencija muftije Mohameda Taiba El Anabija, danas očuvani tradicionalni tuniški muzej kuća koji ilustrira lokalni domaći život i arhitekturu. Preuređena 1955. godine, sastoji se od pedesetak soba i nosi nadimak „Palača tisuću i jedne noći”.
- Palača baruna d'Erlangera (Dar Enedžma Ezahra, tj. „Palača sjajne zvijezde”), muzej i koncertna dvorana u kojoj se izvodi arapska i mediteranska glazba, s kolekcijom povijesnih instrumenata. S profinjenim dizajnom interijera, koji je sam osmislio i dizajnirao ovaj francusko-britanski baron, slikar, muzikolog i estet, te bujnim vrtom čiji je raspored inspiriran najboljim dizajnom vrtova u islamskom svijetu, palača Erlanger otvorena je za javnost od 1992. god.
- Café Nattes (Place des Nattes), povijesni kafić poznat po čaju od mente koji se poslužuje s pinjolima.
- Café des Délices, smješten na litici s panoramskim pogledom na more.
Druge velike građanske ljetne rezidencije u arapsko-muslimanskom stilu, s nekim talijanskim utjecajima, izgrađene su u 19. i 20. stoljeću (Palača Bega Nasera, Palača obitelji Lasram). Tu su i brojne umjetničke galerije (poput Galerie A. Gorgi) s djelima suvremenih tuniških umjetnika, trgovine s rukotvorinama i obližnji pristup arheološkim nalazištima u Kartagi.
- Znamenitosti Sidi Bu Saida
-
Dar El Anabi, dvorište
-
Dar El Anabi, terasa
-
Dar Mohsen
-
Palača Thameur, skladište
-
Palača baruna d'Erlangera
-
Palača Bega Nasera
-
Palača Lasram
-
Café des Délices, navečer
-
Svjetionik Sidi Bu Saida
- Galerija obilaska sela Sidi Bu Said
-
Pogled na krovne terase
-
Uličica Sidi Bu Saida
-
Natkriveni prolaz ukrašen bugenvilijom
-
Tradicionalna mušarabija
-
Tipična vrata s plavom bojom
-
Tipična kuća u Sidi Bu Saidu
-
Café de Nattes i prodavnica suvenira
-
Pogled iz Café des Délices
Literatura
- Ashraf Azzouz i David Massey (predgovor: Frédéric Mitterrand), Maisons de Sidi Bou Saïd, Dar Ashraf, Tunis, 1992., 175. str. ISBN 978-9973755025 (fra.)
- Slimane Mostafa Zbiss, Sidi Bou-Saïd: promontoire du soleil éternel, Société tunisienne de diffusion, Tunis, 1971., 60. str. (fra.)
Izvori
- Ovaj članak je djelomično preuzet iz članka na francuskoj Wikipediji pod naslovom Sidi Bou Saïd (vidi povijest promjena)
Vanjske poveznice
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: [[Commons:Category:{{#property:P373}}|Sidi Bu Said]] |
- Sidi Bou Saïd: Myths and Truths About the Blue and White (eng.) turističke informacije i više
| |||||||||
_03.jpg){kind=link}
.jpg){kind=link}
.JPG){kind=link}
- ↑ Sidi Bou Saïd (Municipality, Tunisia) - Population Statistics, Nacionalni statistički institut (INS) Tunisa, na citypopulation.de (eng.) Pristupljeno 21. kolovoza 2026.
- ↑ Stanovništvo, stanovi i kućanstva po administrativnim jedinicama i okruženjima, na census.ins.tn, arhivirano iz izvornika (PDF) Predložak:Ar Pristupljeno 21. kolovoza 2026.
- ↑ 3,0 3,1 Village of Sidi Bou Saïd na službenim stranicama UNESCO-a (eng.) Pristupljeno 21. kolovoza 2026.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Azzouz i Massey, 1992.
- ↑ Ibn Abi Dhiaf, Présent des hommes de notre temps: chronique des rois de Tunis et du Pacte fondamental („Sadašnjost ljudi našeg vremena: Kronika tuniskih kraljeva i Temeljnog pakta”), vol. II, Maison tunisienne de l'édition, Tunis, 1990-, str. 127.
- ↑ Jacques Revault, Palais et résidences d'été de la région de Tunis (XVIe – XIXe siècles) („Palače i ljetne rezidencije u regiji Tunis, 16.–19. st.)” , Éditions du Centre national de la recherche scientifique, Pariz, “Studije afričkih starina”, 1974., 628. str. ISBN 2-222-01622-3 (fra.)
- ↑ Povijest grada Sidi Bou Saida, na službenim stranicama grada, arhivirano iz izvornika (eng.) Pristupljeno 21. kolovoza 2026.
- ↑ Mauzolej Sidi Bu Saida potpuno je izgorio, Tuniscope, 12. siječnja 2013., arhivirano iz izvornika (fra.) Pristupljeno 21. kolovoza 2026.