Rafael Medić
Rafael Medić[1] (Rasno, Široki Brijeg, 3. travnja 1914. – Munchen, 29. rujna 1973.) bio je hrvatski katolički svećenik, pripadnik ustaške vojnice i politički emigrant, osuđen u SR Njemačkoj zbog terorističkog napada na jugoslavensko diplomatsko predstavništvo u Bonnu, 1962. godine.[2][3]
U Kraljevini Jugoslaviji
Rođen je 3. travnja 1914. u Rasnom, kraj Širokog Brijega u BiH, tada u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, u obitelji Justiše i Marije Medić (djevojački Skoko). U Širokom Brijegu završava niže razrede pučku školu, dok je više razrede završio u Mostaru, te postaje član franejvačke provincije sv. Jeronima, odakle odlazi na daljnje školovanje u Rim i Sienu. U Rimu boravi u papinskom hrvatskom Zavodu sv. Jeronima, gdje se zaredio za svećenika, da bi tijekom boravka u Italiji stupio u kontakt s Antom Pavelićem, koji je tada boravio u Sieni. Godine 1938. vratio u Kraljevinu Jugoslaviju, namješten za svećenika u Đakovačkoj biskupiji.[4][5]
Drugogi svjetski rat i NDH
Dužnost vojnog kapelana
Početak Drugoga svjetskog rata, okupacija Kraljevine Jugoslavije i proglašenje NDH, Medića zatječu u Đakovu, gdje se priključuje ustaškoj vojnici, gdje dobiva čin satnika te je imenovan za vojnog kapelana u zrakoplovstvu. U kasnijim odlukama Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora sumnjičen je da je sudjelovao u prekrštavanjima srpskog stanovništva u Hercegovini,[6] iako su vlasti NDH od franjevačke provincije zahtijevale da nekoliko fratara dodijele domobranskim i ustaškim jedinicama kao vojne kapelane.[5]
Dužnost Pavelićeva dušebrižnika i vjeroučitelja Plavih dječaka
Ubrzo je tijekom tijekom rujna 1943. postavljen za osobnog kapelana poglavnika Ante Pavelića, kada je stigla vijest o pogibiji fra Dionizija Juričeva, kojeg je otprije vezivalo poznanstvo s Pavelićem, iz vremena njegove prve emigracije u Italiji 1936. godine, u Sieni. Juričeva u rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije, kod Klisa zarobljuju i strijeljaju partizani, a Medić postaje osobni kapelan Pavelićeve obitelji te duhovni odgajatelj štićenika u Ustaškom dječačkom zavodu (UDZ). Ondje je vodio vjeronauk njegovih štićenika, tzv. Plavih dječaka, koji su bili smješteni u urbanu vilu na Paunovcu, oduzetu u svibnju 1941.židovskoj obitelji Maceljski. U zavodu je boravilo 49 odabranih dječaka u dobi od 9 do 13 godina života koji su indoktrinirani u režimskom duhu ustaškog pokreta, te su ih zvali „Pavelićevim janjičarima”. Dana 16. prosinca 1944. zajedno s obiteljima rukovodećih dužnosnika NDH i obitelji Pavelić evakuirani su u Ramsau u Austriji, gdje su dočekali završetak Drugoga svjetskog rata i slom NDH.[7][8]
Socijalistička Jugoslavija i emigracija
Završetak Drugoga svjetskog rata i povlačenje u svibnju 1945.
Medić je dušebrižnikom obitelji Pavelić ostao do svibnja 1945. godine u Zagrebu, kada zajedno s vojskom i državnim aparatom napušta Zagreb, te biva zarobljen u blizini Maribora. Odatle međutim uspijeva pobjeći te dolazi u Ramsau, gdje su se skrivali Pavelićevi štićenici, da bi ga tijekom 1946. godine pripadnici američke vojne policije koji su tragali za Lovrom Sušićem, koji se neko vrijeme skrivao u Ramsau, uhitili nakon što su u pretresu pronašli pištolj. Bio je interniran u zarobljeničkom logoru Markus Wayne Orr kraj Salzburga, odakle je tijekom rujna 1947. pušten, te preko Švicarske i Španjolske odlazi u SAD. Zatim boravi na Kubi, u vrijeme režima Fulgencija Batiste, a nakon izbijanja kubanske revolucije iz 1959. vratio se u Europu: prvo u Španjolsku, gdje posjećuje teško bolesnog Pavelića koji se zbog napredovalog dijabetesa teško oporavljao od posljedica atentata, zatim po njegovu nalogu u SR Njemačku, gdje je navodno donio pismo Ante Pavelića s porukom preostalim pripadnicima političke emigracije i njegovim sljedbenicima u Europi.[2][3][7][8]
Teroristički napad na konzulat u Bonnu 1962.
Dolaskom u SR Njemačku, Medić u Kolnu, u siječnju 1959. osniva organizaciju Hrvatsko križarsko bratstvo (njem. Kroatische Kreuzerbruderschaft, dalje HKB) koja je prema vani imala karitativnu svrhu pomaganja hrvatskim političkim emigrantima i tražiteljima azila, a u suštini se bavila terorističkom aktivnošću i napadima na jugoslavenske diplomatske agente i predstavništva u SR Njemačkoj. Jednom prilikom, tijekom demonstracija povodom Dana republike, 29. studenog 1962. godine, ispred konzularnog predstavništva Jugoslavije u Bonnu, izbila je eksplozija, na što se iz konzulata začula pucnjava. Posljedicom eksplozije preminuo je jugoslavenski konzularni agent Momčilo Popović, dok je drugi Stanislav Dovgan zadobio teške tjelesne ozlijede, a njemačke vlasti uhitile su Medića. U kaznenom postupku proglašen je krivim kao organizator i osuđen na zatvorsku kaznu, da bi tijekom 1965. bio uvjetno pušten na slobodu, dok je rad njegove organizacije HKB-a zabranjen u SR Njemačkoj. Nakon izlaska iz zatvora, Medić je nastavio obnašati službu dušebrižnika pri Hrvatskoj katoličkoj misiji u Njemačkoj, u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija.[9][10]
Smrt
Preminuo je dana 29. rujna 1973. od posljedica srčanog udara, u Munchenu, u SR Njemačkoj, te je pokopan na tamošnjem gradskom groblju Neue Waldfriedhof.[2] Zbog svoje neprijateljske emigrantske (protujugoslavenske) aktivnosti bio je stalni predmet obrada Ozne i Udbe u razdoblju od kraja rata 1945. do smrti, te je tek 1975. internom odlukom poslije utvrđivanja njegove smrti obustavljena daljnja operativna obrada.[nedostaje izvor]
Vidi još
Izvori
- ↑ Op. a., nekim izvorima spominje se i kao fra Justin-Rafo Medić i Rafael Medić Skoko, te Justiša Medić.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Stuparić, Darko (ur.): Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941. – 1945., Minerva, Zagreb, 1997., str. 263.
- ↑ 3,0 3,1 Knjižnica. Ljudi i Krajevi (Hrvatska Revija . Svezak 3 ). 1967., str. 200 .
- ↑ Andrija Lukinović, Nadbiskup i uspostava NDH-a, HKV - Glas Koncila, 10.10.2009.
- ↑ 5,0 5,1 Sivrić, Ivo, Krvave godine: Odbljesci uspomena jednoga od preživjelih, Chicago - Mostar, Ziral, 1996., str. 192.
- ↑ Fond HR-HDA-1561 SDS RSUP SRH, dosje Medić Rafael
- ↑ 7,0 7,1 Klasić, Hrvoje, Kontrapovijest, Nikolina Židek: Pavelić je bježao preko Austrije i Italije, obitelj i zlato poslao je ranije, VIDA TV, 03.05.2026.
- ↑ 8,0 8,1 Kovačević, Branimir, Plavi dječaci: uspomene, sjećanja, 2.izd., Zagreb, vl.nakl., 2015.
- ↑ Slobodna Bosna, USTAŠKI ZLOČINCI PONOS DEMOKRATSKE HRVATSKE: Rigidni fratar ustrojio je terorističku organizaciju koja je napadala ambasade, među teroristima bio je i brat današnje državne tajnice…, 28.11.2020.
- ↑ Patria, Ubice i svjedoci: Šta je istina o sukobu DB-a i jugoemigracije, 20.09.2017.