Kolonijalna Nigerija
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Kolonijalna Nigerija (engleski: Colonial Nigeria) bila je dio Britanskog Carstva od 1. siječnja 1914. do 1. listopada 1960. kada je Nigerija proglasila nezavisnost.
Povijest i osobine
Nakon što je britanska vlada preuzela izravnu kontrolu nad teritorijima Royal Niger Companyja, sjeverna područja preimenovana su u Protektorat Sjeverna Nigerija, a južna u delti Nigera i duž obale u Protektorat Južna Nigerija. Lagos je ostao glavni grad juga, a Zungeru novi glavni grad sjevera. U skladu s preporukom posljednjeg guvernera južnog protektorata Fredericka Lugarda, dva protektorata su se službeno ujedinila 1. siječnja 1914. u Koloniju i Protektorat Nigerija.[1]
Nakon Lugardovog uspjeha u kolonizaciji sjevera, metodom neizravne vlasti, u kojoj se on i nadalje koristio postojećim tradicijskim domorodačkim nosioicima vlasti na nižim razinama. Njegova metoda se pokazala vrlo učinkovitom i ekonomičnom jer je tražila vrlo malo vlastitog osoblja. Pored tog je domicilnom stanovništvu pružala utisak da se ništa bitno nije promjenilo, jer nije zadirala u običaje i vjerska uvjerenja, pa nije bilo ni velikog otpora. Iako je taj sustav imao ugrađene proturječnosti, tijekom godina se razvio se u sofisticirani oblik lokalne vlasti, naročito po emiratima i postao obilježje britanske kolonijalne vlasti u Africi.[1]
Britansku vladavinu pratile su brojne promjene; od obrazovanja, do širenja kršćanstva i engleskog kao lingua france. Uvedeno je tržišno gospodarstvo, novi oblici prijevoza (željeznica) i komunikacija (telegraf, telefon). Velike plantaže kakaovca i kikirikija postale su unosni izvoznici, a sitni poljoprivrednici počeli propadati i krenuli trbuhom za kruhom.
Kako bi spriječili bilo kakvo ujedinjeno protivljenje svojoj vladavini, Britanci su provodili politiku divide et impera (podijeli pa vladaj), držeći nigerijske etničke skupine što je više moguće razdvojene jedne od drugih. Tradicionalne vlasti su kooptirane na sjeveru, gdje su muslimanski emiri pružali snažan otpor širenju zapadnjačkog obrazovanja koje su provodile razne kršćanske misije. Na jugu su Britanci povremeno stvarali političku hijerarhiju tamo gdje je prije nije bilo; u većini slučajeva vladali su preko onih koji su bili najpovodljiviji, bez obzira jesu li ti ljudi zauzimali tradicionalne položaje vlasti ili ne. Kako se zapadnjačko obrazovanje i kršćanstvo brzo širilo na jugu, a na sjeveru puno sporije, razvoj je bio mnogo sporiji na sjeveru, a rastuća razlika između sjevera i juga kasnije je uzrokovala političke napetosti.[1]
Daljnje raslojavanje pratilo je izbijanje Prvog svjetskog rata. Tad je vojska kolonije izvršila invaziju na Njemački Kamerun, nakon tog je uslijedila dugotrajna kampanja koja je trajala do 1916. Kasnije je nigerijska vojska poslana u Istočnu Afriku (i za Drugog svjetskog rata ponovno je ratovala po Istočnoj Africi i Burmi).[1]
Nakon poraza Njemačkog Carstva u ratu, Liga naroda je 20. srpnja 1922. podijelila teritorij Njemačkog Kameruna, na dva dijela, te upravu nad njima dala Francuskoj (Francuski Kamerun) i Velikoj Britaniji (Britanski Kamerun). Britanija je provodila svoj mandat u Britanskom Kamerunu kao dijelom svoje kolonije. Nakon Drugog svjetskog rata dotadašnja mandatna područja Lige naroda preimenovana su u povjerenička područja Ujedinjenih naroda.[1]
Iako se kolonijalna vlast činila stabilnom u prva dva desetljeća 20. stoljeća, Britanci su se mučili da zadrže kontrolu nad svojom kolonijom i nastavili su to činiti sve dok Nigerija nije postala neovisna 1960. Kad bi se suočili s većim otporom, odobrili bi poneke političke reforme, da umanje privlačnost radikalnijih prijedloga. U ranoj fazi kolonijalne vladavine, Nigerijci su prosvjedovali protiv načina na koji su se prikupljale vodne naknade i porezi na kućanstva. Nigerijci su također tražili veću političku zastupljenost. Zbog tog je 1914. osnovano Nigerijsko zakonodavno vijeće s poprilično limitiranom ovlastima. Ono je 1922. godine zamijenjeno većim vijećem, u koji su ulazili i izabrani vijećnici iz Lagosa i Calabara. I pored tog su njegove ovlasti bile ograničene, a sjeverne provincije ostale izvan njegove jurisdikcije. Reprezentativniji sustav pojavio se tek 1946. godine, kad je svaka provincija imala vlastitu skupštinu, s većinom izabranih zastupnika (iako ne svih). Tad je postojao i Dom poglavara, a u Lagosu i središnje Zakonodavno vijeće. Do 1919. godine Nacionalno vijeće Britanske Zapadne Afrike, organizacija koja se sastojala od elita diljem Zapadne Afrike, zahtijevalo je da polovica članova Zakonodavnog vijeća budu Afrikanci, pored tog su tražili da se osnuje sveučilište u Zapadnoj Africi, i više položaje za Afrikance u kolonijalnoj administraciji.
Počevši od 1920-ih, brojni Nigerijci udružili su se drugim crncima po svijetu u širi projekt panafrikanizam, koji je nastojao osloboditi crnce od rasizma i europske dominacije. Prvu nigerijsku političku stranku, Nigerijsku nacionalnu demokratsku stranku, osnovao je 1923. Herbert Macaulay, unuk prvog afričkog biskupa Samuela Ajayija Crowthera. Ona se uspješno natjecala za tri mjesta u Zakonodavnom vijeću Lagosa.
Nakon 1930-ih ciljevi politike usredotočili su se na načine kako da se okonča britanska vladavina. Nigerijski omladinski pokret, pojavio se 1934. godine, kad su njegovi članovi pobijedili na izborima za Zakonodavno vijeće. Nakon 1940. godine došlo je do omasovljavanja političkih organizacija. Najimpresivnija je bila Nacionalno vijeće Nigerije i Kameruna, koju su 1944. osnovali Macaulay i Nnamdi Azikiwe (budući prvi predsjednik Nigerije školovan u Sjedinjenim Američkim Državama), ona je okupila više od 40 različitih organizacija. Pokret protiv kolonijalne vladavine, okupio je šarenoliko društvo, od vojnika iz Drugog svjetskog rata, do novinare, buntovnih omladinaca, intelektualaca, sve do žena s tržnica i seljaka.[1]
Tadašnji generalni guverner John Stuart Macphersons je zbog tog 1951. donio novi ustav, kojim bi kolonijalni sustav postao demokratičniji, stvaranjem središnjeg Zastupničkog doma, ali su trzavice između središnjeg i regionalnih zakonodavnih tijela, odgodile njegovu primjenu. Novi ustav iz 1954. doveo je do federalizacije zemlje, stvaranjem regija, a kasnije provincija, koje su dobile veće ovlasti na račun središnje vlasti u Lagosu.
Ni ta promjena nije zadovoljila Nigerijce, pa su Britanci popustili i dali Nigeriji da proglasi neovisnost.[1]
.svg){kind=link}
.svg){kind=link}
.svg){kind=link}
.svg){kind=link}
