Peter Handke

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Peter Handke

Peter Handke (* 6. prosinca 1942. u Griffenu) - austrijski književnik i prevoditelj.

Njegova majka Maria Handke, rođena Sivec (1920-1971) bila je Slovenka iz Koruške. Otac je bio bankovni činovnik Erich Schönemann koji je bio stacioniran kao njemački vojnik u Koruškoj. Schönemann je bio u braku, te se Maria prije Hadkeovog rođenja udala u Berlinu za Adolfa Brunu Handkea († 1988), njegovog kasnijeg očuha.

Nakon što je prve tri godine života proveo u Istočnom Berlinu, obitelj se doselila u Griffen (slovenski: Grebinj) u austrijskom dijelu Koruške, gdje je živjela majčina obitelj. Handkeovi odnosi s očuhom su postojali sve lošiji, te je Petar Handke možda zbog toga počeo prezirati domovinu svojega oca očuha, te zavolio ono što je smatrao domovinom svoje majke - Jugoslaviju. Ta je ljubav obuhvaćala Sloveniju, kao stvarnu matičnu zemlju Slovenaca, dakle naroda kojemu je pripadala Handkeova majka; međutim je 1991. godine nakon izlaska Slovenije iz SFRJ Handke počeo prezirati i Sloveniju, prenijevši stanovite domoljubne identifikacije na ono što je smatrao nastavkom Jugoslavije - Srbiju.[1]

Prvo objavljeno književno djelo je publikacija Fackel (baklja) u izdanju katoličke škole za dječake u Tanzenbergu. Za vrijeme studija u Grazu pridružuje se književnoj grupi Forum Gradski park (Forum Stadtpark) i objavljuje u magazinu Manuskripte. Nakon objave njegovog prvog romana "Stršljeni" (Die Hornissen) u ljeto 1956., napušta studije da bi se potpuno posvetio pisanju.

Najpoznatije Handkeovo djelo je Golmanov strah od jedanesterca koje je kasnije preradio u scenarij za zapaženi istoimeni film Wima Wendersa.

2019. godine osvojio je Nobelovu nagradu za književnost.[2]

Handkeovo zalaganje za Srbiju[uredi | uredi kôd]

1996. godine, nakon nakon objavljivanja knjige "Eine winterliche Reise zu den Flüssen Donau, Save, Morawa und Drina oder Gerechtigkeit für Serbien" ("zimsko putovanje rijekama... ili pravda za Srbiju") dolazi u medijima do žestokih kontroverzi koje traju i dalje sve do danas. Kritičari ga optužuju za trivijalizaciju srpskih ratnih zločina,[3] dok Handke navodi da rabi sofisticiraniji izbor riječi za prikaz događanja nego što se po njemu događalo općenito u tisku. U ožujku 2004. Handke potpisuje zajedno s kanadskim piscom Robertom Dicksonom apel koji poziva na obranu Slobodana Miloševića. Jedan od daljnjih potpisnika bio je i budući britanski nobelovac Harold Pinter.[4].

Iste godine je posjetio Miloševića u zatvoru u Haagu. Godine 2005. pozvan je od kao svjedok Miloševićeve obrane. Handke je odbio i malo kasnije objavio esej naziva Die Tablas und Daimiel. Dana 18. ožujka 2006. Handke se pojavio na pokopu Slobodana Miloševića i nastupio kao govornik. Tom prigodom kratko progovorio kako je Svijet bio nepravedan prema Srbiji i prema Slobodanu Miloševiću, te da on (Handke) je došao na Miloševićev pogreb jer ima potrebu biti "blizak Jugoslaviji, blizak Srbiji, blizak Slobodanu Miloševiću".[5]

Sociolog Keith Doubt opisuje da Handke u svojem zalaganju za srpsku stvar koristi postmodernističke metode da izbjegne suočavanje s istinom - bez prave odgovornosti i ne dajući adekvatno priznanje vlastite prosrpske pristranosti.[6]

Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić odlikovao je Handkea 2013. Zlatnom medaljom za izuzetne doprinose u javnim i kulturnim delatnostima.[7] Zbog dugogodišnjeg zalaganja za Srbiju, proglašen je Handke 2015. godine i počasnim građaninom Beograda, koje je priznanje Handke primio sa zadovoljstvom, posjetivši i tom prigodom predsjednika R Srbije Tomislava Nikolića, uz obostrano tople riječi.[8]

Izvori[uredi | uredi kôd]