Mario Vargas Llosa

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mario Vargas Llosa

Vargas Llosa na sajmu knjiga u Göteborgu 2011.
Puno ime Jorge Mario Pedro Vargas Llosa
Rođenje 28. ožujka 1936.
Arequipa, Peru
Nacionalnost Peruanac, Španjolac (od 1993)
Period pisanja 1952. - danas
Književne vrste roman, drama
Književni period postmodernizam
Supruga(e) Julia Urquidi (1955. – 1964.)
Patricia Llosa (1965. – 2015.)
Djeca Álvaro Vargas Llosa
Gonzalo Vargas Llosa
Morgana Vargas Llosa
Važnija djela
Nagrade

Službena stranica

Portal o životopisima

Jorge Mario Pedro Vargas Llosa (Arequipa, Peru, 28. ožujka 1936.), peruansko-španjolski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. i jedan od najistaknutijih predstavnika "hispanoameričkog booma".[1]

Život i djelovanje[uredi | uredi kôd]

Rodio se u gradu Arequipi na jugu Perua, u obitelji srednje klase španjolskih korijena. Roditelji su mu se rastali pet mjeseci nakon vjenčanja. Rano djetinjstvo provodi u okrilju majčine obitelji o kojoj brine djed. Obrazovao se u mjesnoj školi, a onda i u Boliviji, kamo obitelj seli nakon djedovog imenovanja počasnim konzulom Perua. U Peru se vraćaju kada djed dobiva diplomatsko namještenje u gradu Piuri na sjeveru zemlje. U Piuri se školuje kod salezijanaca. Oca je upoznao u 10. godini. Roditelji mu se ponovno združuju 1946. te živi s njima u predgrađu Lime. Za njega je to i kraj idiličog djetinjstva i ulazak u svijet autoritativnog oca, u kojem upoznaje strah i neprijateljstvo.[2]

U Limi pohađa kršćansku školu. Čita Hugoa i Dumasa. Sa 14 godina otac ga šalje na vojnu akademiju, koju pohađa 1950. i 1951., a potom i napušta. Školovanje završava u Piuri, gdje radi kao amaterski novinar, i piše svoju prvu dramu koja je ubrzo i izvedena. Studij prava i književnosti upisuje 1953. u Limi. Prve kratke priče objavljuje 1957. Nakon diplome (1958.) dobiva stipendiju za studij u Madridu. Tu ostaje do 1960., a zatim se nastanjuje u Parizu, gdje živi do 1966. Više godina živi u Londonu i Barceloni; u Limu se vraća 1974.[3]

Doktorirao je 1971. tezom o kolumbijskom nobelovcu i tadašnjem prijatelju Gabrielu Garciji Márquezu. O razlozima njihovog kasnijeg privatnog sukoba i razlaza nisu javno govorili. U drugoj polovici sedamdesetih dolazi na različita mjesta u književnim organizacijama i sveučilištima; bio je predsjednik međunarodnog PEN-a od 1976. do 1979.[4]

U mladosti je zanesen marksističkom filozofijom i podupire kubanskog vođu Fidela Castra. Od njega se distancira nakon što je Castrova vlast zatvorila kubanskog pisca Heberta Padillu. Kasnije zastupa demokratske i liberalne političke pozicije, s kojima se 1990. neuspješno kandidirao na predsjedničkim izborima u Peruu.[5] Posjeduje također španjolsko državljanstvo od 1993. godine.

Ženio se dva puta, otac je troje djece.

Književno stvaralaštvo[uredi | uredi kôd]

U književnosti postaje poznat romanom Grad i gušteri (La ciudad y los perros) iz 1963. godine u kojem opisuje odrastanje i surovo okruženje u kojem žive kadeti vojne škole. U tehnici pripovijedanja kroz više perspektiva vidljiv je utjecaj Williama Faulknera.[6] U romanu Zelena kuća (La casa verde, 1965.) kombinira mitske i popularne motive i napušta linearno pripovijedanje. Knjiga je dijelom inspirirana autorovom ekspedicijom u amazonsku prašumu, koja ga je snažno senzibilizirala o teškom položaju autohtonih peruanskih plemena. Politički roman Razgovor u Katedrali (Conversación en la Catedral, 1969.) prikazuje raspad peruanskoga društva u vrijeme diktature Manuela Odríje.

Nakon Razgovora u katedrali, u repertoar ozbiljnih političkih i društvenih tema uključuje i humoristične tonove.[7] Tako roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras, 1973) satirizira vojni i religijski fanatizam u Peruu. U proznoj komediji Tetka Julija i piskaralo (La tía Julija y el escribidor, 1977.) prisjeća se ljubavnih epizdoda iz mladosti i propituje suvremeno književno stvaralaštvo.[8] Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981.), kapitalni roman-rijeka o vjerskom fanatizmu u Brazilu krajem 19. st. po mnogima je kulminacija njegovog pripovjedačkog umijeća.[9]

Napisao je i kriminalistički roman Tko je ubio Palomina Montera?. Roman Jarčevo slavlje opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Autor je erotskih romana Posveta pomajci i Don Rigobertova bilježnica.

Napisao je studije o Gabrielu Garcíji Márquezu (García Márquez: povijest bogoubojstva, 1971.), Gustaveu Flaubertu (Vječna orgija: Flaubert i Madame Bovary, 1975.), Jean-Paulu Sartreu i Albertu Camusu (Između Sartrea i Camusa, 1981.) i dr.

Njegov dramski opus čine Gospođica iz Tacne (1981), Kathie i vodenkonj (1983.), Luđak s balkona, Lijepe oči, ružne slike (1996.), Teška vremena (Tiempos recios, 2019.) i dr.[10]

Autor je publicističkih naslova razne tematike: Pisma mladome piscu (1997.), Jezik strasti (2001.), Civilizacija spektakla (2012.) i Zov plemena (La llamada de la tribu, 2018.).

Vidi još[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Filozofski fakultet u Zagrebu, Kolegiji na razini Fakulteta, akademska godina 2017./18. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
  2. ↑ Mario Vargas Llosa - Biographical, Nobelprize.org, Nobel Media AB, 2014. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
  3. ↑ Britannica, Mario Vargas Llosa, 6. siječnja 2017. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
  4. ↑ Mario Vargas Llosa Biography, TheFamousPeople.com, zadnje uređivanje 24. listopada 2017. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
  5. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Vargas Llosa, Mario (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
  6. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Vargas Llosa, Mario (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
  7. ↑ Mario Vargas Llosa Biography, TheFamousPeople.com, zadnje uređivanje 24. listopada 2017. (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
  8. ↑ Teta Julija i piskaralo, Moderna vremena, Zagreb (pristupljeno 2. prosinca 2017.)
  9. ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Vargas Llosa, Mario (pristupljeno 1. prosinca 2017.)
  10. ↑ Llosa, M.V., Lijepe oči, ružne slike (drama), Kazalište : časopis za kazališnu umjetnost, XIII(43/44), prosinac 2010., str. 148-163 (pristupljeno 2. prosinca 2017.)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Mario_Vargas_Llosa&oldid=44751"