Oscar Niemeyer

PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik

Oscar Ribeiro de Almeida Niemeyer Soares Filho (Rio de Janeiro, 15. prosinca 1907.- 5. prosinca 2012.), najpoznatiji kao Oscar Niemeyer, bio je brazilski arhitekt i urbanist; jedan je od najvažnijih predstavnika moderne arhitekture i pionir upotrebe armiranog betona. Djelovao je više od sedamdeset godina, te je jedan od kreatora brazilskog glavnog grada Brazilije, kojemu je zajedno sa arhitektom Lúciom Costom namijenio izazito moderan i strog stil.

Po političkom određenju bio je komunist, član brazilske komunističke partije. Za vrijeme diktature u Brazilu živeo je u egzilu u Francuskoj (1965.-1982.).

Projektirao je više od 600 objekata u Brazilu, SAD-u i u Europi. I kao stogodišnjak Niemeyer je dolazio u svoj ured u zgradi Mae West u središtu Rija.

Životopis

Niemeyer je rođen kao jedno od šestoro djece u strogo katoličkoj obitelji u Rio de Janeiru. Njegov otac, rođeni Nijemac, je bio grafički dizajner, a njegov otac sudac brazilskog vrhovnog suda^[1], dok su majčini roditelji bili jedni od prvih članova brazilske komunističke partije^[2].

Crkva sv. Franje Asiškog, 1943., Belo Horizonte, Minas Gerais, Brazil

Nakon katoličke škole u Rio Barabiten, 1928. godine je upisao studij arhitekture u Nacionalnoj školi likovnih umjetnosti (Escola Nacional de Belas Artes) na kojoj je diplomirao 1934. god. Uslijedilo je plodno razdoblje u arhitektonskom studiju Lúcia Coste. Njih su dvojica projektirali prvu modernu zgradu u Brazilu, Ministarstvo obrazovanja i zdravlja u Rio de Janeiru, u čemu im je pomogao slavni švicarski arhitekt, Le Corbusier. Očaran mladim učenikom Le Corbusier ga je učinio svojim asistentom i od 1947.-53. on je predstavljao slavnog arhitekta prilikom planiranja Sjedišta UN-a u New Yorku. Njihova suradnja je djelovala na stroge ortogonalne linije moderne arhitekture oko kružnice i krivulje od armiranog betona.

Luciju Costi posao izgradnje brazilske prijestolnice, Brasílije, ponudio je predsjednik Juscelino Kubitschek, a ovaj je svojem učeniku Niemeyeru povjerio projektiranje zgrade Kongresa, Palače pravde, katedrale i stanova (1957.-64.). Urbano središte Brasilije je 1987. godine upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Americi.

Dvije godine nakon vojnog puča u Brazilu, 1964. godine, Niemeyer je zbog svog članstva u Komunističkoj partiji Brazila (PBC) od 1945. god., morao prebjeći u Francusku. Koncem 1960-ih postaje predavač arhitekture na Federalnom sveučilištu u Rio de Jenairu (Universidade Federal do Rio de Janeiro, UFRJ), ali se potpuno vraća u Brazil tek nakon potpune amnestije 1982. godine.

God. 1988., dobio je prestižnu Pritzkerovu nagradu za arhitekturu. Od 1992.-96. bio je predsjednikom Komunističke partije Brazila, koju je 1990. god. napustio, ali je ostao gorljivi Marksist do kraja života^[3].

Preminuo je od melanoma 5. prosinca 2012. godine u Rio de Janeiru, deset dana prije svog 105. rođendana.

Djela

Oscar Niemeyer je jedan od najplodnijih arhitekata 20. stoljeća. Dizajnirao je više od 600 zgrada koje su izvedene ili su još uvijek u fazi izvedbe. On je sam podijelio svoj rad u pet razdoblja: 1. Pampulha, 2. od Pampulhe do Brazilije, 3. Brasilia, 4. zgrade u inozemstvu (Pariz, Milano, itd.) i 5. kasnija djela. Nekoliko njegovih zgrada se smatra arhitektonskim ikonama modernizma, a još dvadesetak njegovih projekata se trenutno (2012.) gradi u nekoliko zemalja.

Svojim futurističkim plastičnim formama blagih krivulja, oduvijek je pokušavao ostvariti ravnotežu otvorenih prostora i volumena građevina. Tim pristupom je učvrstio svoju reputaciju kao jedan od najvažnijih inovatora moderne arhitekture.

Popis najznačajnijih djela

1937.-43. - Ministarstvo zdravlja i obrazovanja, sada Palača kulture Gustavo Capanema (u suradnji s arhitektima kao što su: Le Corbusier, Lúcio Costa, Jorge Machado Moreira i Afonso Eduardo Reidy), Rio de Janeiro, Brazil
1938. - Kuća Oswald de Andrade - São Paulo
1939. - Brazilski paviljon u New Yorku, SAD
1940. - Casa do Baile, Pampulha, Belo Horizonte
1941. - Nacionalni satdion u Rio de Janeiru
1946. - Gradsko kazalište, Belo Horizonte
1951. - Paviljon za bijenale u São Paulu i paviljon Ciccillo Matarazzo u parku Ibirapuera, São Paulo (zajedno s arhitektom Helio Uchôa)
1952. - Sjedište UN-a u New Yorku
1953. - Edificio Copan, stambena zgrada za 5.000 ljudi, São Paulo
1954. - Casa das Canoas, Niemeyerov dom u São Conrado, Rio de Janeiro, danas otvoren javnosti
1957. - Interbau, stambena četvrt nebodera u berlinskoj četvrti Hansa (zajedno s drugim arhitektima)
1957.-64. - Javne građevine u Brasíliji:
- Katedrala u Brasíliji (1959.-70.)
- Zgrada nacionalnog kongresa
- Palača Alvorada
- Palača Itamarati
- Palača Planalto
- Vrhovni sud
1967.-72. - Sjedište francuske komunističke partije (PCF), Pariz, Francuska
1968. - Sveučilište Constantine, Alžir
1972. - Dom kulture ili "Le Volcan", Le Havre, Francuska
1984. - Sambódromo, Rio de Janeiro
1987. - Memorial da América Latina, São Paulo
1991. - Muzej moderne umjetnosti (Museu de Arte Contemporânea), Niterói
2002. - Privremeni paviljon, Serpentinska galerija, London, UK
2005. - Auditorio Ibirapuera, Sao Paulo
2010. - Oscar Niemeyer Auditorium, Ravello, Italija
2010. - Centro de Cultura Internacional Oscar Niemeyer, Avilés, Asturias, Španjolska
2012. - Novi TV toranj, Brasília