Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Álvaro Siza Vieira

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik

Álvaro Joaquim de Melo Siza Vieira (Matosinhos, Portugal, 25. lipnja 1933.), vitez reda sv. Jakova i kraljevića Henriquea, je međunarodno priznati poznati portugalski arhitekt.

Njegovo autorsko djelo je i nagrada Oris Ytong koja se dodjeljuje za Dane Orisa[1], međunarodni arhitektonski simpozij koji se održava svake godine u Zagrebu.

Kuća Chá da Boa Nova je uklopljena između stijena okoliša u mjestu Leça da Palmeira (1958.-63.)

Životopis

Piscinas de Marés, Leça da Palmeira (1961.-66.)

Álvaro Siza Vieira je rođen 1933. god. u lučkom predgrađu Porta, Matosinhosu. Živi i radi u Portu, gdje od 1958. god. radi u svom ​​arhitektonskom uredu, te radi kao profesor na Arhitektonskom fakultetu. Od 1949. do 1955. god. je studirao arhitekturu na Likovnoj akademiji (Escola Superior de Belas Artes do Porto) Sveučilišta u Portu. Do 1958. je radio u uredu svog profesora Fernanda Tavore. Od 1966. do 1969. god. bio je asistent na Sveučilištu u Portu, a od 1976. profesur.

Ubrzo nakon Karanfilske revolucije, tada 41-godišnji arhitekt je iskoristio priliku da dizajnira sa SOBA-u, socijalno naselje Bouça u predgrađu Porta, čiji su redovi terasastih kuća polako prelazili u pojedinačne kuće s ulicama intimnih prostora, i na taj način urbana četvrt prelazi postupno u ruralnu.

Stambena zgrada Bonjour Tristesse u Berlinu (1982.-83.)

Za rekonstrukciju u požaru 1988. god. uništene povijesne četvrti Lisabona, Chiado , primio je 1992. god. Pritzkerovu nagradu. Naime, Álvaro Siza je do u najmanjeg detalja obnovio povijesna pročelja, dok je iznutra građevine potpuno modernizirao.

Siza Vieira je gostujući profesor na EPFL-u (Federalna politehnička škola Lausanne, Švicarska), Sveučilištu Pennsylvanije (SAD), na Andskom sveučilištu u Bogoti (Kolumbija), te je naslijedio Kenza Tangea kao gostujući profesor na Sveučilištu Harvard (SAD).

Nagrade

Djela

Zaklada Iberê Camargo, Porto Alegre, Brazil (2008.)
Crkva sv. Marije, Marco de Canaveses, Portugal (1990.-96.)
Natkriveni prolaz tvrtke Vitra, Weil am Rhein (1991.)

Siza Vieira je utjecao na razvoj moderne arhitekture koju je od baštine europske avangarde 1920-ih i 1930-ih uveo u 21. stoljeće, o čemu svjedoče transformacije arhitekture od 1960-ih. U svojim lokalnim projektima postao je reprezentativnim primjerom poduzela konstrukcije ga vodeći primjer arhitekture kritičkog regionalizma, pokreta koji je manjkavosti moderne arhitekture nadomjestio elementima i uticajem okoliša koji doprinosi osjećaju pripadnosti i značenju djela.

U svojim planovima za domove, socijalne stanove, stambene komplekse, javne zgrade, predgrađa i rekonstrukcije prostora osjetljivo prilazi uvjetima krajolika, urbanoj sredini i graditeljskim tradicijama, te ih suprotstavlja strogom modernom stilu.

Njegove zgrade odgovaraju i u ravnoteži su snevidljivim silama koje proizlaze iz krajolika. Na taj način je postignuto poštovanja prirode i tako neprirodnost bilo kojeg arhitektonskog projekta može dobiti opravdanje. Posljedice ovakve integracije se ogledaju u svim mjerilima i arhitektonskim pitanjima.

Siza Vieira je naveliko poznat po svojim crtežima u kojima snima složene situacije i olakšava njihovo razumijevanje. Crtež tako postaje dokaz arhitektonske kvalitete i važan kreativni alat arhitekta kako bi se uspostavila dijalektika između stvaralačke intuicije. U njegovim prvim skicama se mogu pronaći mnoge kvalitete dizajna kasnije realiziranih građevina. Siza Vieira je realizirao svoje projekte, uglavnom u postrevolucionarnom Portugalu, a kasnije i u Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, itd.

Kronološki popis poznatijih djela

Izvori

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Álvaro Siza Vieira.
  1. Hrvatsko slovo, Završili Dani Orisa, str. 2, 28. listopada 2011. (HINA/HS)

Vanjske poveznice