Napad NOVJ-a na Gojlo

1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir oružani sukob

Napad na naftne izvore u Gojlu je bila partizanska diverzantska akcija tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, izvedena 6. rujna 1942. godine.

Akciju su izvele postrojbe Sedme hrvatske NO brigade, Banijske proleterske čete i Moslavačkog partizanskog bataljuna i dijelovi Prvog slavonskog odreda NOP-a te ostaci Krajiškog proleterskog bataljuna. Najveći teret borbe u samom mjestu je ponijela prva Slavonska udarna četa i Banijska proleterska četa.

Uništenjem postrojenja u Gojlu, izvjesno vrijeme je obustavljena proizvodnja nafte koja je prerađivana za potrebe Wehrmachta u rafinerijama kod Siska i u Bosanskom Brodu. Tako je eksploatacija nafte iz Gojla iznosila samo 9.605 tona u 1942. godini, za razliku od regularne eksploatacije u 1943. godini, koja je iznosila 21 582 t.

Pripreme

Ovom pothvatu velikih razmjera je prethodila pomna obavještajna priprema. Nakon što je Štab Treće operativne zone NOV-a i PO-a Hrvatske donio odluku o napadu na Gojlo, iz Slavonije s dva pratitelja upućen zamjenik zapovjednika Zone Bogdan Crnobrnja sa zadatkom da izvrši sveobuhvatne pripreme za tu akciju, a zatim da zapovjeda svim jedinicama koje bi sudjelovale u akciji. Bogdan Crnobrnja se toga prosjeća:

„"Krenuli smo iz s. Zaile gdje se nalazio Štab zone. Išli smo noću i predanili u s. Janja Lipa, na cesti Daruvar-Gojlo. Jedan član Partije iz tog sela pratio nas je zatim do s. Stupovače i povezao nas s tamošnjom partijskom organizacijom. Tu sam, slučajno, naišao na Zvonka Brkića, tada terenskog partijskog radnika. Kada sam mu rekao zašto sam došao odgovorio mi je da podatke o neprijatelju u Gojlu neće biti teško pribaviti jer i tamo postoji partijska organizacija. Sutradan, nekoliko članova Partije otišlo je s tim zadatkom iz Stupovače u Gojlo. Na osnovi podataka o neprijateljskom rasporedu i naoružanju koje su oni donijeli, izrađen je plan napada, a neki članovi partijske ćelije Gojla poslužiti će nam i kao vodiči u samoj akciji."”

Istovremeno, zbog neprijateljske ofenzive na Baniju, banijske su se snage povukle na Kordun, odakle su neki prebačeni u Moslavinu. Po naređenju Glavnog štaba za Hrvatsku, krajem kolovoza, u Moslavinu su bila prebačena, preko Save, tri bataljuna Banijskog odreda, sa zadatkom da pomognu moslavačkim i slavonskim postrojbama u daljnjem razvoju borbe u tim krajevima.

„3-IX-1942 god. Kako još uvijek nemamo veza sa partizanima moslavačkim, jer bez veza i obaveštenja ne možemo ništa učiniti, to krećemo u pravcu njihovog vjerojatnog boravka... Stvaramo plan o akcijama i tražimo obavještenja, koja su vrlo oskudna, jer nema obavještajne službe, nema informativne službe, nema skoro ničega, iako su uvjeti za sve to vrlo dobri.”

(Izvještaj Operativnog štaba Partizanskog Odreda Banije)

Početkom rujna u Moslavinu prebačeni su Sedma banijska brigada, dijelovi Prvog slavonskog NOP odreda i Krajiškog proleterskog bataljuna i Banijska proleterska četa. Dana 2. rujna 1942. godine, po naređenju GŠ NOP odreda za Hrvatsku, od 3., 5. i Udarnog bataljuna Banijskog partizanskog odreda formiran je Operativni štab NOP odreda Banije, kasnije Sedma banijska udarna brigada NOVJ-a. Njezina prva veća akcija bio je napad na petrolejske izvore u Gojlu. 4. IX Banijci su došli u vezu s Moslavačkim bataljunom.

„4-IX-1942 god. Dolazi zamjenik komesara Druge zone drug Capo (Vlado Janić) i traži da netko iz našeg Štaba ide u jedno selo, pošto su došli drugovi iz Slavonije radi napada na petrolejske izvore kod Gojla. Na pregovore je poslan drug Čizmek i komandant Petog bataljuna.”

(Izvještaj Operativnog štaba Partizanskog Odreda Banije)

Zajedno sa Slavoncima stvoren je plan za akciju na petrolejske izvore kod Gojla.

„5-IX-1942 god. Slavonci su se već prebacili sa 500 partizana, sa njima zamjenik zapovjednika Zone, zapovjednik i komesar I odreda. Ja odlazim sa cijelim Udarnim bataljunom u jedno mjesto blizu petrolejskih izvora. Sastajemo se sa drugovima Slavoncima i formiramo privremeni zajednički Operativni štab za izvođenje akcije na petrolejske izvore. Stvoren je plan prema kojem će Gojlo napasti naša Banijska proleterska četa sa Demonjom (o njenoj djelatnosti vam pišem na drugom mjestu) i jedan njihov bataljun. Moslavački bataljun je išao na osiguranje prema Kutini i Banovoj Jaruzi, a naš Udarni bataljon prema Garešnici.”

(Izvještaj Operativnog štaba Partizanskog Odreda Banije)

Zapovjednik Psunjskog partizanskog odreda Vicko Antić je nakon rata pisao o napadu na Gojlo. Naglasivši da je taj zadatak Štab 3. operativne zone povjerio „Psunjskom NOP odredu i Banijskoj i Bosanskoj proleterskoj četi“, on opisuje njihov prelazak sa sektora Psunja za Moslavinu:

„Poslije izvršenih vojničkih i političkih priprema jedinice su, u dvije kolone krenule u pravcu Moslavine, radi bržeg i lakšeg prebacivanja preko neoslobođenog teritorija. Poslije dvije noći marša obje kolone su stigle na Moslavačku goru, gdje su se odmarale pred napad. Uto smo nenadano saznali da su se tih dana na Moslavačku goru iz Banije prebacila tri bataljuna Banijskog NOP odreda sa Ninom Marakovićem na čelu, od kojih je kasnije formirana Sedma banijska brigada. Odmah smo sa Banijcima uspostavili vezu i napravili plan da nam i oni pomognu u izvršenju napada na Gojlo.”

Bogdan Crnobrnja, koordinator akcije, je nakon rata ovako opisao finalne pripreme:

„»Neposredno pred akciju, ili još preciznije, u momentu izdavanja naređenja za napad, u sobu, gdje smo izdavali naređenje, su ušla dvojica banijskih partizana, od kojih je jedan bio zapovjednik bataljuna (zvao se Živko). Izvijestio nas je da se u blizini nalaze tri banijska bataljuna, da su saznali za naš dolazak i da žele sa nama sudjelovati u napadu na Gojlo. Mi smo pristali. Da ne bismo mijenjali već izvršen raspored za napad, suglasili smo se sa drugovima iz Banije da drže zasjedu na pravcu Garešnica-Vukovije (na njih je naišla manja grupa žandara koju su raspršili). To je bila sva korekcija našega plana za napad. Naša procjena je bila da snage koje su došle iz Slavonije, plus Moslavački bataljun mogu uspješno izvršiti akciju.«”

(Pismo Bogdana Crnobrnje Pavlu Gregoriću)

Narod sela Stupovača dao je sve od sebe u vrijeme partizanskog napada na Gojlo. U selu je bilo veoma živo. Prvi put se sakupilo na stotine partizana. Bio je tu operativni štab na čelu s Bogdanom Crnobrnjom-Toljom, Štab Prvog slavonskog odreda, Banijskog odreda i Moslavačkog odreda. Bilo je mnogo partizana iz Stupovače koji su bili vodiči jedinicama. Mnogi omladinci bili su angažirani na raznim zadacima.

Izvođenje akcije

U zoru 6. rujna 1942. godine, partizani su izvršili napad na naftne izvore. Napad je počeo u pola pet ujutro. Banijci koji su bili umorni od duga puta dobili su zadatak da sa jednim bataljunom organiziraju zasjedu prema Garešnici, sa drugim da ruše glavnu prugu Beograd-Zagreb kod Krivaje, a sa trećim da fingiraju napad na neprijateljske posade u Gornjoj Jelenskoj i Garešnici. Moslavački partizanski bataljun je bio u zasjedi prema Banovoj Jarugi. Bosanski proleteri su držali zasjedu prema Kutini. Neposredan napad na Gojlo izvršile su snage Prvog i Trećeg bataljuna Psunjskog partizanskog odreda i Banijska proleterska četa.

Petrolejske izvore je branilo oko 120 domobrana i oko 30-40 njemačkih vojnika. Njih je napadalo do 500 partizana. Iznenadnim naletom savladana je domobransko-njemačka posada u Gojlu kod Kutine (Moslavina), i zapaljeni petrolejski izvori. U napadu su pod privremenim zajedničkim Operativnim štabom sujdelovali dijelovi Prvog slavonskog odreda, Banijska proleterska četa i dijelovi Krajiškog proleterskog bataljuna, dok su dijelovi Banijskog odreda i Moslavački bataljun osiguravali napad prema okolnim neprijateljskim garnizonima, naročito prema Kutini i Garešnici.«

Prema partizanskim izvorima je »zarobljeno 76 domobrana, pobijeno 32 Nijemca, zarobljeno 3, ubijen natporučnik domobrana, njemački zapovjednik poginuo.« Kod partizana su ostala 4 domobrana, ostali su pušteni.

Izvještaji

U dnevniku Josipa Krajačića Prike, političkog komesara Psunjskog odreda, je zapisano:

„»6 IX 1942. Izvršen napad na Gojlo. Napadale su snage našega Prvog i Trećeg bataljuna i Banijska proleterska četa. Prije samog napada spojili smo se sa moslavačkim bataljunom i sa jednim banijskim koji su prilikom napada bili u zasjedi. Akcija je uspjela.«”

(Dnevnik Josipa Krajačića Prike)

U izvještaju Operativnog štaba Partizanskog Odreda Banije stoji:

„6-IX-1942 god. Napad je izvršen ujutro u pola pet. U 7 sati i 30 minuta glavna uporišta su bila likvidirana... Naše daljnje kretanje ovisi i o direktivama od vas, od Zone, i od Glavnog Štaba Hrvatske.«”

(Izvještaj Operativnog štaba Partizanskog Odreda Banije)

Istoga dana organi Kotarske oblasti NDH u Kutini obavijestili Veliku župu Prigorje, čije je sjedište bilo u Zagrebu:

„»Danas u jutro oko 4 sata jedna grupa partizana brojčano jaka do 3.000 ljudi napala je na petrolejske izvore na Gojlu... Prema još neprovjerenim podacima gore spomenuta grupa partizana upustila se u borbu sa satnijom domobrana i jednim vodom njemačkih vojnika, kojima je bilo stavljeno u dužnost osiguranje spomenutih izvora. Nakon podulje borbe bili su domobranski i njemački vojnici svladani, većinom poubijani, dok ih se jedan dio spasio bijegom, a vjerojatno jedan dio zarobljen. Pošto su gornje posade bile svladane, partizani su spalili i uništili sve naprave za vađenje nafte kao dvadeset tri tornja, tankove za privremeni smještaj nafte, ostala strojarska postrojenja, dok je jedino djelomice spašena radnička kolonija. Požar je bio ogroman. Širio se velikom brzinom uz strahovitu detonaciju.«”

(Izvještaj Kotarske oblasti NDH u Kutini)

Deset dana kasnije, 16. rujna, u petnaestodnevnom izvještaju »Zapovjedničtva 1. oružničke pukovnije« »Vrhovnom oružničkom zapovjedničtvu« u Zagrebu ponavljaju se uglavnom podaci Kotarske oblasti u Kutini i dodaje:

„»6. rujna o.g. u 4.30 sati oko 3.000 partizana napalo je preduzeće Petrolej D. D. Gojilo (7 km. s.i. od Kutine)... U koliko se moglo utvrditi, partizani su odneli oko 135 pušaka i 3 strojopuške. U preduzeću partizani upalili su sve tornjeve (sisaljke) nafte sa 2 tornja plina, koji još i sada gore, te su mnoge osobe našle smrt u vatri. Šteta prema procjeni njemačkih stručnjaka iznosi oko pola milijarde kuna.«”

Tito (Valter) je 23. rujna javio Moskvi da naftni izvori još uvijek gore:

„»Kordunaški partizanski bataljuni napali su početkom rujna izvore nafte u Kutini — Hrvatska. Njemačka i ustaška obrana je uništena a naftno polje zapaljeno i ono i sada gori. Ovo naftno polje davalo je dnevno 80.000 litara nafte, a eksploatirali su ga Nijemci.«”

Unutrašnje poveznice

• napadi na garnizone NDH
• popis borbi NOVJ-a u Slavoniji
• Narodnooslobodilački pokret u Slavoniji