Motet

Motet (francuski: motet, od mot: riječ) je u glazbi važan oblik svjetovne ili crkvene višeglasne glazbe u razdoblju od 13. do 18. stoljeća. Motet, koji potječe od tzv. klauzulâ u diskantu, obliku ranoga višeglasja iz razdoblja stila pariške škole Notre-Dame početkom 13. stoljeća, u najranijoj fazi je samostalna troglasna, pretežno svjetovna forma s različitim tekstovima (na latinskome, francuskom ili paralelno na oba jezika).

U idućim stilskim razdobljima srednjega vijeka (ars antiqua, ars nova), tijekom kasnoga 13. stoljeća i cijeloga 14. stoljeća, motet je postao glavna i elitna forma višeglasne pjesme, u kojoj su se ispitivale stilske i tehničke inovacije (npr. izoperiodika, izoritmija, razvoj notacije i dr.) što će se poslije rabiti u drugim glazbenim formama poput mise i dr. Glavni skladatelji moteta u srednjem vijeku bili su Petrus de Cruce, Adam de la Halle, Philippe de Vitry i Guillaume de Machaut.

Tijekom baroka motet se postupno pretvorio u perifernu formu s biblijskim tekstovima na latinskom jeziku u katoličkoj liturgiji i narodnim jezicima u protestantskoj. Razvio se specifičan motetski stil (stylus motecticus), kao konzervativni talijanski višeglasni stil crkvene glazbe, koji će uredbom pape Urbana VIII. iz 1623. u katoličkim zemljama prevladavati do početka 19. stoljeća. Usporedno se razvio tzv. koncertirani motet, kao sakralni vokalni koncert u baroknome stilu. Barokne motete skladali su, uz mnoštvo ostalih, Lodovico Grossi da Viadana, Alessandro Scarlatti, Jean-Baptiste Lully, Jean-Philippe Rameau, Heinrich Schütz, te manji broj Johann Sebastian Bach i Georg Philipp Telemann (u Hrvatskoj Tomaso Cecchini, Julije Bajamonti i dr.).

Izvori