Legitimisti
_(2).svg){kind=link}
Legitimisti (fr. Légitimistes), francuski rojalisti koji zagovaraju pravo na nasljeđivanje francuske kraljevske krune na potomke najstarije loze burbonske dinastije, koja je bila svrgnuta 1830. godine za vrijeme Srpanjske revolucije u Francuskoj i odnosi se na potomke i nasljednike francuskog kralja Karla X. (1824. – 1830.).[1][2] Istovremeno, legitimisti osporavaju pravo na francusko prijstolje potomcima pobočne linije kraljevske dinastije, Orléans, koja je vladala Fracuskom od 1830. do 1848. godine, a koju čine potomci francuskog kralja Luja Filipa (1830. – 1848.). Pristalice tog mlađeg ogranka burbonske dinastije nazivaju se orléanisti. I legitimsti i orléanisti osporavaju pravo na (carsko) prijestolje potomcima dinastije Bonaparte čija carska prava zagovaraju bonapartisti, a sve tri rojalističke frakcije su u opoziciji prema republikanskom državnom uređenju.
Povijest
Nakon što je francuski kralj Karlo X. (1824. – 1830.) iz dinastije Burbonaca bio prisiljen na abdikciju, političari su ponudili prijestolje njegovom sinu, Luju XIX. koji je također odbio prihvatiti zahtjeve za krunu te je i on potpisao abdikciju s prijestolja, a kraljevska prava su, budući da nije potomstva, prešla na njegovog rođaka Henrija, grofa od Chamborda († 1883.), kojeg su legitimisti priznavali kao francuskog kralja Henrika V. Međutim, Henri je bio posljednji član starije loze Burbonaca, jer ni on nije ostavio potomstvo, tako da je poslije njegove smrti 1883. godine bilo nejasno tko ima naslijediti legitimistička prava na francusku krunu. U takvim okolnostima dobar dio legitimista se još 1870-ih dogovorio i pomirio s orléanistima te su prihvatili kao zakonitog pretendenta na prijestolje njihova kandidata, princa Philippea, grofa Pariza († 1894.). Ta frakcija nastala ujedinjenjem legitimista i orléanista naziva se unionistima.[3]
Dio legitimista nije prihvatio za zakonite potomke dinastije Orléans te su potražili novog legitimističkog kandidata. Počeli su tvrditi kako odregnuće od prava na francusko prijestolje španjolskog kralja Filipa V. (1700. – 1724.; 1724. – 1746.), unuka francuskog kralja Luja XIV. (1643. – 1715.) iz dinastije Burbonaca, nije bilo valjano pa su 1883. godine, nakon smrti grofa Henrija od Chamborda, istaknuli pravo potomaka španjolskog kralja Filipa V. u muškoj liniji na francusko prijestolje. Prema takvim odrednicama, pravo na nasljeđivanje francuske krune palo je španjolskog princa Juana, grof Montizóna († 1887.), koji je ujedno bio i karlistički kandidat za španjolsko prijestolje. Kada je 1936. godine izumrla ta grana burbonske obitelji, legitimisti su potražili novog kandidata među potomcima Izabeline španjolske loze Burbonaca (ona je bila udana za Francisca de Asísa, vojvodu Cádiza iz dinastije Burbonaca). Odabir je pao na španjolskog kralja Alfonsa XIII. († 1941.), koji je poslije pada monarhije u Španjolskoj bio ujedno i pretendent na španjolsko prijestolje.
Kandidati za španjolsko i francusko prijestolje su se razdvojili kada se španjolski prijestolonasljednik Jaime, vojvoda Segovije († 1975.) odrekao prava na španjolsku krunu, da bi kasnije počeo potraživati svoja prava na francusko prijestolje. Danas su kandidati legitimista na francusko prijestolje potomci starijeg sina španjolskog kralja Alfonsa XIII., dok su u Španjolskoj na prijestolju potomci njegova mlađeg sina.
.jpg){kind=link}
_cropped.jpg){kind=link}