Abdikacija
Abdikacija (lat. ab... + dicere – reći, kazati) označava odricanje (od prijestolja), odstup, zahvalu, ostavku.
Kroz povijest su postojale različito motivirane abdikacije. U Osmanskom Carstvu u kojem prenošenje vlasti nasljedstvom nikad nije bilo formalno propisano, bio je to uobičajeni postupak sultana koji su abdicirali u korist svojih sinova te im tako jamčili ostanak na vlasti.
U Europi vladari su abdicirali iz vjerskih, političkih ili osobnih razloga. Vjerska motivacija abdikacije bila je uobičajena u doba širenja protestantizma, politička motivacija posebice u revolucionarnim godinama 1848./1849. Osobni razlozi najčešće su uključivali ustavom ili običajima nedozvoljene brakove.
Poznate abdikacije
- Turski sultan Murat II. dvaput je abdicirao u korist svoga sina Mehmeda II., 1444. i 1451.
- Turskog sultana Bajazida II. 1512. prisiljava na abdikaciju njegov trećerođeni sin Selim I.
- Škotsku kraljicu Mariju Stuart protestanti prisiljavaju na abdikaciju 1567. u korist maloljetnog sina Jakova VI.
- Turski sultan Mustafa II. abdicira 1703. godine u korist brata Ahmeda III.
- Napoleon Bonaparte abdicira 1813. i odlazi u progonstvo na otok Elbu, a nakon druge abdikacije 1815. zatvoren je na otoku Svetoj Heleni.
- Luj XIX., kralj Francuske abdicirao je 1844., samo dvadeset minuta nakon što je postao kraljem.
- Ferdinand I., car Austrije potpisuje abdikaciju 1848., a tim činom počinje dugogodišnja vladavina Franje Josipa I.
- Nikola II., ruski car abdicirao je 1917. u vrijeme revolucionarnih zbivanja u Rusiji.
- britanski kralj Edvard VIII. abdicirao je 10. prosinca 1936., da bi se mogao oženiti s Wallis Simpson.
- Posljednji kineski car Pu Yi abdicirao je 1912., a Republika Kina mu je dozvolila da zadrži carsku titulu u protokolima za strane vladare ali je 1924. dozvola poništena i on je protjeran iz Zabranjenog grada.
Nedovršeni članak Abdikacija koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.