Juraj Krnjević

Juraj Krnjević
Juraj Krnjević Juraj Krnjević, 1939. godine.
3. predsjednik Hrvatske seljačke stranke
trajanje službe 15. svibnja 1964. – 9. siječnja 1988.
Prethodnik	Vladko Maček
Nasljednik	Drago Stipac
Glavni tajnik HSS-a
trajanje službe 1928. – 15. svibnja 1964.
Ministar socijalne politike Kraljevine SHS
trajanje službe 18. srpnja 1925. – 28. siječnja 1927.
Rođenje	19. veljače 1895., Ivanić Grad, Hrvatska
Smrt	9. siječnja 1988., London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Politička stranka	HSS
Zanimanje	političar, pravnik

Juraj Krnjević (Ivanić Grad, 19. veljače 1895. - London, 9. siječnja 1988.), bio je hrvatski političar i pravnik. Jedan od prvaka Hrvatske seljačke stranke u razdoblju Kraljevine Jugoslavije te u emigraciji nakon Drugoga svjetskog rata.

Životopis

Život i djelovanje do 1929.

Juraj Krnjević rođen je u Ivanić Gradu 1895. godine. Podrijetlom je iz obrtničke obitelji. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu 1914. godine. Pravo je studirao u Beču i Budimpešti. Nakon stjecanja doktorata prava, 1919. godine, vraća se u Hrvatsku. Stupa u HPSS te ubrzo postaje jedan od najbližih suradnika Stjepana Radića. Za tajnika HRSS izabran je 1. srpnja 1923. godine, a od 1928. godine je glavni tajnik HSS-a.

Biran je za zastupnika u Ustavotvornoj skupštini 1920. godine te u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS 1923., 1925. i 1927. godine. Nakon što je Obznana primijenjena i na HRSS, početkom 1925. godine biva uhićen, zajedno sa Radićem i drugim stranačkim vođama. Nakon Radićevog sporazuma s Nikolom Pašićem, postaje ministar socijalne politike u koalicijskoj vladi 1925. – 1927. Izabran za privremenog tajnika skupštine Zagrebačke oblasti 1927. godine, kasnije na dužnosti predstojnika Odjela za socijalnu pomoć oblasti.

Emigracija (1929.-1939.)

Od uvođenja Šestosiječanske diktature nalazio se u emigraciji. Boravio je ponajviše u Ženevi, te više puta putovao u Pariz i London. U listopadu 1930. godine održan je u Salzburgu sastanak Vladka Mačeka, Ante Pavelića, Augusta Košutića i Jurja Krnjevića, na kojem se, prema nekim podacima, dogovarala daljnja koordinacija u akcijama u inozemstvu (Italija, Francuska, Engleska).

Kao predstavnik Vladka Mačeka održavao je vezu sa vladama zapadnih demokratskih zemalja, Francuske i Velike Britanije, te sa Ligom naroda i dr. U tom se djelovanju sukobljavao sa ustaškom emigracijom, koja se orijentirala prema tadašnjim fašističkim režimima Italije i Njemačke. Drugi predstavnik HSS-a u inozemstvu, August Košutić, koji je boravio u Rimu i Beču, održavao je je dobre odnose s Antom Pavelićem. Krnjević je podržavao zapadnu demokraciju, osuđivao fašizam i borio se protiv frankovačkog utjecaja u emigraciji i u Hrvatskoj, a ustaše osuđivao kao talijanske plaćenike. U jednom dopisu poslanom Vladku Mačeku 1936. godine Mladen Lorković ga naziva izdajnikom hrvatskog naroda.

Maček u jednoj Promemoriji, upućenoj krajem listopada 1938. godine grofu Cianu, talijanskom ministru vanjskih poslova, osuđuje Krnjevićevo pisanje, napominjući da se on dugo nalazi u emigraciji i da je pošao putem koji "ne odgovara ideologiji nacionalnog pokreta". To je očito bilo samo formalno ograđivanje u nastojanju da ispita talijanske želje i namjere. Krnjević je, kao i Košutić, djelovao u stalnom kontaktu s Mačekom.

Povratak u zemlju (1939.-1941.)

Maček piše u svojim Memoarima da ga je Krnjevićevo upozorenje kako je rat neizbježan potaklo na sklapanje Sporazuma s Dragišom Cvetkovićem, koji je potpisan pet dana prije napada Njemačke na Poljsku. Ubrzo nakon toga Krnjević se vratio u zemlju. Biva imenovan senatorom. Radi na održavanju Sporazuma, te na suzbijanju utjecaja kako frankovaca tako i komunista u Hrvatskoj. 1939. godine postao je predsjednikom vrhovnog športskog tijela Banovine Hrvatske Hrvatske športske sloge.

Druga emigracija (1941.-1945.)

Po napadu fašističkih sila na Jugoslaviju 1941. godine, Vladko Maček se po ranijem dogovoru povlači iz jugoslavenske vlade, pa ga na mjestu potpredsjednika 8. travnja zamjenjuje Krnjević. Zajedno s drugim članovima vlade odlazi u emigraciju, gdje će biti glavni predstavnik HSS-a (Maček je ostao u Hrvatskoj). U emigrantskim vladama u Londonu, od travnja 1941. do sredine 1944. godine ministar je i potpredsjednik. Suprotstavlja se velikosrpskim težnjama srbijanskih članova vlade te nastoji dobiti jamstva za obnovu statusa Banovine Hrvatske nakon rata. Činjenice da postoji Nezavisna Država Hrvatska, koja je u ratu sa Saveznicima, da Vladko Maček šuti nakon što je Hrvate 10. travnja 1941. godine pozvao na poslušnost novom režimu, a s druge strane Draža Mihailović, vođa srpskih četnika, slovi za herojskog vođu otpora, ne ide u prilog njegovim nastojanjima.

Dopis u zemlju iz ožujka 1943.

U ožujku 1943. godine šalje u zemlju Upute za djelatnost Hrvatske seljačke stranke. Nasuprot Mačekovoj strategiji pasivnog čekanja, potiče na aktivniji odnos u otporu okupatoru i ustaškom režimu. Razlog je tomu s jedne strane velikosrpsko veličanje Draže Mihailovića kao zapovjednika Jugoslovenske vojske u otadžbini, a s druge jačanje Narodnooslobodilačkog pokreta pod vodstvom komunista. Krnjević piše:

HSS pod vodstvom dra Mačeka ima organizirati cijelo područje u zgodnom momentu, a najkasnije u doba rasapa, ima preuzeti svu vlast i odmah se javiti kao saveznik i ovlastiti dra Krnjevića i dra Šuteja na zastupanje. Imaju se spriječiti krvoprolića. (...) Ima se odmah uspostaviti veza sa zapovjedništvom britanske i američke vojske (...) Zgodno je i potrebno, da se počne sa sabotažom, no treba se štediti, dok se ne vidi, da se može obračunati sa Nijemcima. Neka naše organizacije pripreme sve za opći ustanak u danom momentu, a naročito, kada dođe do iskrcavanja vojske saveznika. Do invazije vojske poduzeti sve potrebno na obali, da Saveznici osjete i da se uvjere, da smo za njih. Ovakovo bi raspoloženje znatno popravilo sve ranije zlo nanešeno radi ustaša. Najvažnija je linija Dubrovnik–Makarska, gdje se Saveznici namjeravaju iskrcati. (...)

Draža Mihailović ima eventualno preuzeti vlast, gdje sada vlada Nedić, a dr Maček u svim krajevima Hrvatske. (...)

U vijestima iznositi imena vođa otpora koje treba nazvati zelenim kaderom. Naročito treba sakupljati podatke o zvjerstvima koja su počinjena nad hrvatskim narodom. (...)

Treba činiti sve što se može da i oni bijednici (misli se na ustaše) prestanu se igrati velike politike i da na najmanju mjeru svedu napadaje na Saveznike. Bila je najveća ludost navještaj rata Americi. (...)

Draža je velikosrbin i na njemu se zasnivaju sve nade velikosrba. Mi činimo sve moguće, da se eliminira ili da se stavi u svoju kolotečinu. (…) Preporuča se suradnja sa Srbima, koji se iskreno i pošteno bore protiv osovine i kvislinga, ali se pod nikoju cijenu ne smije dati vodstvo bilo kome i napustiti cilj pod t.1. ovih uputa. (Tj. da HSS preuzme vlast; vidi gore, prva rečenica.) Jasno se mora vidjeti, da naš otpor nije ni partizanski ni Dražin, nego otpor hrvatskog naroda pod vodstvo dra. V. Mačeka. Ako naše jedinice (Misli se na domobrane) budu poslate kod invazije protiv Saveznika, treba organizirati kolektivni prelaz momčadi sa časnicima i odmah se staviti pod zapovjedništvo Saveznika. (...)

– (Objavljeno prvi put u jednom emigrantskom izdanju 1955., zatim u Jelić-Butić, 1983., str. 337.-340., autoričin komentar na str. 112.-114.)

Krnjevićeve želje, međutim, ljudi iz vodstva HSS-a u zemlji, na čelu sa Augustom Košutićem, nisu mogli ostvariti, zbog vlastite pocijepanosti i neodlučnosti (vidi poglavlje Za vrijeme Drugoga svjetskog rata u članku Hrvatska seljačka stranka) i zbog velike premoći koju su ostvarili partizani pod vodstvom Komunističke partije Hrvatske odnosno Jugoslavije. Samostalni pokret otpora HSS nije mogao ostvariti, a oni koji su se pridružili Narodnooslobodilačkom pokretu i osnovali Izvršni odbor HSS-a morali su prihvatiti dominaciju komunista.

Slom politike vodstva HSS-a 1943.-1944.

Godine 1943. povlači se iz jugoslavenske kraljevske vlade zbog neprestanih sukoba sa srpskim ministrima. U svojem djelovanju, kao glavni predstavnik HSS-a u emigraciji, Krnjević nastoji uvjeriti saveznike da je HSS i dalje najjača politička snaga u zemlji, a Maček neosporni vođa hrvatskog naroda. Polagao je velike nade u dolazak u Italiju, na područje pod kontrolom saveznika, Tome Jančikovića krajem listopada 1943. godine i domobranskog pukovnika Ivana Babića početkom siječnja 1944. godine, te Zenona Adamiča u Carigrad u prosincu 1943. godine. Saveznici su međutim zaključili da oni nisu pouzdani saveznici i da nemaju realnu snagu, dok je partizanski pokret »već otišao daleko u osvajanju pune vjernosti hrvatskog naroda« (iz jednog britanskog obavještajnog izvještaja u siječnju 1944., cit. u Jelić-Butić, 1983., str. 250.). Tako su na Teheranskoj konferenciji, 1. prosinca 1943. godine, donijeli odluku o podršci Titovim partizanima.

Iako su su Britanci izražavali načelnu podršku sporazumu partizana s HSS-om (Amerikanci su rješavanje tih pitanja prepustili Britancima), izjavljivali su da se oni neće miješati, nego obje strane o suradnji moraju odlučiti same. Ostavši bez britanske podrške, Krnjević gubi realni utjecaj. Istu sudbinu doživljavaju međutim i srpski emigrantski političari, jer je nedvosmisleno razotkriveno da su Mihailovićevi četnici zapravo kvislinzi. Emigrantska vlada Kraljevine Jugoslavije gubi značaj i postaje samo smetnja.

Pod pritiskom Britanaca, početkom lipnja 1944. godine jugoslavenski kralj Petar II. Karađorđević smjenjuje vladu Božidara Purića, u kojoj je Krnjević potpredsjednik (a Draža Mihailović ministar vojske), te za predsjednika Ministarskog savjeta imenuje hrvatskog bana Ivana Šubašića, HSS-ovca koji slovi za umjerenog političara sklonog kompromisima. Krnjević gubi mjesto u vladi, a također i Juraj Šutej, jer Šubašić formalno preuzima sve resore, sa zadatkom da sklopi sporazum s Nacionalnim komitetom oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) odnosno njegovim predsjednikom Josipom Brozom Titom o sastavu nove vlade. Njihov prvi sporazum sklopljen je 16. lipnja 1944. godine. (Vidi članak Sporazum Tito-Šubašić)

Šutej prihvaća resor u novoj vladi, ali Krnjević odbija priznati novu situaciju. Kao glavni tajnik HSS-a i glavni predstavnik stranke u inozemstvu, inzistira da Šutej nije imao mandat svoje stranke za sklapanje toga sporazuma, te da volja hrvatskog naroda pri tome nije bila poštovana. Krajem prosinca poslao je Churchillu memorandum s optužbama. Od njega se međutim javno ogradio Rudolf Bićanić, drugi važni prvak HSS-a u emigraciji, koji je još u srpnju 1944. godine putem Radio-Londona pozvao pristaše HSS-a, posebno domobrane, neka stupaju u Narodnooslobodilački pokret. On je 15. siječnja 1945. godine dao izjavu londonskom dopisniku Tanjuga, u kojoj kaže: »Stav i postupak dra Krnjevića protivan je politici i programu Hrvatske seljačke stranke. Nakon dugog čekanja i ćutanja, dr Krnjević se odlučio da progovori u ovom momentu, i da se stavi na stranu reakcije.« (cit. u Jelić-Butić, 1983., str. 254.)

Krnjević ostaje bez ikakvog utjecaja. Britanci zaključuju da HSS više nije nikakav značajni čimbenik. Šef britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOV i POJ, general Fitzroy Maclean, u listopadu 1944. godine procjenjuje: »Hrvatska seljačka stranka u svojem sadašnjem stanju dezintegracije i diskreditiranja nema nikakva realnog izgleda da se održi, i svaku akciju koju bismo poduzeli da pomognemo njeno održavanje u životu partizani bi nama zamjerali kao uplitanje u njihove unutrašnje poslove.« (cit. u Jelić-Butić, 1983., str. 255.)

Treća emigracija (1945.-1988.)

Po oslobađanju Beograda, Šubašić i Šutej kao članovi jugoslavenske vlade odlaze u Jugoslaviju, a također i Bićanić. Krnjević tada, kao i po završetku Drugoga svjetskog rata, ostaje u inozemstvu. Komunisti su već u pola godine nakon rata (do izbora za Ustavotvoru skupštinu 11. studenoga 1945. godine) razbili iluzije predstavnika HSS-a, kao i svih drugih "građanskih" stranaka, da bi mogli igrati neku ulogu u političkom životu Druge Jugoslavije. U tome im je pomogla nesloga među tim strankama, kao i unutar samog HSS-a. (Vidi poglavlje Razdoblje komunističke Jugoslavije u članku Hrvatska seljačka stranka.) Iako je određena formalna djelatnost HSS-a i nekih drugih stranaka potrajala još nekoliko godina, uspostavljena je komunistička totalitarna država.

Krnjević u emigraciji organizira otpor novom režimu. Sljedećih godina, u suradnji s predsjednikom HSS-a Mačekom organizira ogranke HSS-a po svijetu. Napušta jugoslavenski okvir rješenja hrvatskog pitanja te se zalaže za samostalnu hrvatsku državu. 1948. godine izjasnio se za hrvatsko samoodređenje u široj europskoj zajednici, a samostalnost i demokratski poredak naveo je 1955. godine kao glavni cilj (Američki hrvatski glasnik, Chicago, br. 35.) te nakon toga, na skupovima HSS-a u Torontu (1965. i 1969. godine) i kao jedino rješenje, uza suradnju Hrvata muslimana »na cijelom hrvatskom narodnom i povijesnom području«. Nakon Mačekove smrti 15. svibnja 1964. godine izabran je za njegovog nasljednika a izborom na stranačkoj konvenciji 1965. godine za predsjednika HSS-a i na toj je dužnosti ostao do kraja života, 1988. godine.

U emigraciji je 1980. godine osnovao Središnji odbor HSS-a. Nakon njegove smrti nije izabran novi predsjednik stranke, nego Izvršni odbor od pet članova. Središnji odbor u svibnju 1991. godine prenosi svoj mandat na novo vodstvo ujedinjenog HSS-a u Republici Hrvatskoj. (Vidi: Djelovanje HSS od 1989.)

Godine 1981. piše pismo koje je objavljeno pod naslovom Pismo uredniku. London, dne 7. travnja 1981. (Hrvatska revija, sv. 2., str. 405-406.). Uz članak o Meštrovićevim Uspomenama ne političke ljude i događaje, kojim Vinko Nikolić odgovara Ratku Parežaninu (str. 186.) dr. Krnjević svjedoči o poruci Stojana Protića Stjepanu Radiću, posredstvom dra Momčila Ivanića, 1920. godine u Zagrebu, o bosansko-hercegovačkim muslimanima, koje "treba istrijebiti, i to jednu trećinu protjerati u Tursku, drugu trećinu provesti na kršćanstvo, a treću trećinu inače istrijebiti".

Jedno vrijeme je također uređivao stranačko glasilo Dom i bio je suurednikom u Zborniku Hrvatske seljačke stranke (London). U Londonu je, 1981. godine, objavio brošuru Samo hrvatska država a njegove odabrane tekstove te usmena kazivanja posmrtno mu je u Zagrebu, 2004. godine, priredila Neda Prpić u knjizi Dr. Juraj Krnjević: tri emigracije I: razgovori, pisma, prilozi. Služio se je pseudonimima Dr. Juraj Vanjski i Slavicus.

Umro je u Londonu, 9. siječnja 1988. godine. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u domovinu i uz odavanje počasti pokopani su, 19. lipnja 1998. godine, na zagrebačkome groblju Mirogoju. Pokopan je u grobnici u arkadama Mirogoja.

Literatura

Osnovna literatura (samo knjige) i citirana literatura:

• Boban, Ljubo: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Zagreb: Školska knjiga i Stvarnost, 1990.
• Boban, Ljubo, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928-1941. Iz povijesti Hrvatskog pitanja, I. svezak, Zagreb, 1974.
• Hrvatska enciklopedija
• Jelić-Butić, Fikreta: Hrvatska seljačka stranka, Zagreb: Globus, 1983.
• Maček, Vladko: Memoari, Zagreb: Dom i svijet, 2002. (Prvo izdanje u SAD 1957.)

Vidi također širi popis literature u članku Hrvatska seljačka stranka.