Frankovci

Ovo je članak o nazivu za hrvatske nacionaliste. Za stranku nastalu 1890-ih, kojoj je na čelu bio Josip Frank pogledajte članak Čista stranka prava.

Josip Frank (1844.-1911.)

Izraz frankovci ^↓1 u hrvatskoj političkoj povijesti od kraja 19. stoljeća označava pravaše (hrvatske nacionaliste), okupljene oko Čiste stranke prava kojima je vođa bio Josip Frank.

Koristio se od početka 1890.-ih godina za frakciju Stranke prava, kojoj je na čelu bio Josip Frank. Godine 1895. oni se odcjepljuju i osnivaju Čistu stranku prava, za koje se koristi i naziv "frankovci". Frankova je orijentacija čvrsta suradnja s Bečkim dvorom, da bi se, nasuprot Mađarima, ostvarili hrvatski nacionalni interesi u okviru Habsburške Monarhije. U toj orijentaciji Srbi se pojavljuju kao neprijatelji, i frankovci vode kampanju protiv Srbije i svih zastupnika jugoslavenstva, odnosno suradnje Srba i Hrvata protiv Monarhije. Obično negiraju da Srbi kao narod na području van Srbije mogu postojati. Oštro se sukobljuju s Hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je u razdoblju između 1906. i 1918. godine većinska snaga u Saboru Hrvatske i Slavonije.

U Srbiji u to vrijeme gotovo svi politički lideri govore samo o "oslobođenju" i "ujedinjenju" srpskih zemalja. Mnogi negiraju postojanje Hrvata, srbijanski časopis Slovenski jug, koji zastupa savezništvo Srba, Bugara, Crnogoraca i Hrvata, naziva ih 1911. godine "srpski frankovci".

„Srpski frankovci su Srbi koji vrše na srpskoj strani onaj posao protiv Hrvata, koji svršavaju na hrvatskoj strani protiv Srba sledbenici starog Jozue Franka ... Ima srpskih frankovaca. To su ljudi kojima u Bosni i Hercegovini 'nema Hrvata', čak, može biti, nema ni u Hrvatskoj, a 'ima' Srba na sve strane. Našim frankovcima i Istra je srpska, Trst je srpski (!), a Hrvata uopšte za njih nema. Ako postoje, mogu to da čine, po odobrenju tih ljudi, samo kao deo Srba, jedan ogranak velikog i silnog srpskog plemena!”

(cit. po Charles Jelavich, 1992., str. 39.)

Nakon osnivanja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca obnovljena Hrvatska stranka prava prosvjeduje protiv nelegalnog načina ujedinjenja i ustraje na samostalnosti hrvatske države. (Ranija Hrvatska stranka prava, 1903.–1918., bila je članica Koalicije i odigrala važnu ulogu u stvaranju Kraljevstva SHS.) Oni sada postaju poznati kao "frankovci". Ta je stranka prestala djelovati nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature i njezino djelovanje kasnije nije obnovljeno. Neki članovi, poput Ante Pavelića, odlučuju se na ilegalno i nasilno djelovanje.

Termin "frankovci" počeo se koristiti za sve radikalne hrvatske nacionaliste, pa tako i za članove i simpatizere Ustaškog pokreta. Frankovci inzistiraju na samostalnoj Hrvatskoj i neprijateljstvu prema Srbima, nasuprot umjerenim nacionalistima koji uglavnom prihvaćaju koncepcije Hrvatske seljačke stranke, spremne na kompromis, kako sa Srbima na području Hrvatske (Prečani; vidi članak Seljačko-demokratska koalicija), tako i sa Srbijancima (vidi članak Federalistički blok).

Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, 1945.–1990., a u velikosrpskoj propagandi ponekad i danas, termin se često koristio gotovo kao sinonim za ustaše, a s druge strane i za sve pravaše, implicirajući da svi hrvatski nacionalisti od sredine 19. stoljeća snose krivicu za ustaške zločine u NDH.

Kritika

Zagrebački Srbobran je prepun članaka o frankovluku kao anticivilizacijskom, primitivnom i neljudskom protusrpskom djelovanju Josipa Franka i njegovih pristalica. Navodi se dosta slučajeva nasilja nad Srbima, od razbijanja prozora na kućama Srba i srpskim institucijama prije i tijekom rujanskih protusrpskih demonstracija u Zagrebu 1902. godine, do hajke na uglednije Srbe prije i tijekom Veleizdajničkog procesa 1909. godine kao i do pojedinih slučajeva ubojstava. Tako su dvojica frankovaca ratara, Pavel Rakoš i Štefo Novaković iz sela Cerine 1908. godine ubili Srbina Stevu Grubačevića iz sela Marčana blizu Čazme, samo zato što im Stevo nikako nije htio reči da nije Srbin. Skupa su bili u gostionici, Hrvati su ga prisiljavali da se izjasni, sve dok nisu pošli kući kada ga je Rakoš ubio udarcem kolca u glavu. Nakon toga mu je kleknuo na prsa i cijelog ga nožem isjekao, tako da je bilo na njemu 130 rana. Srbobran mu često spočitava židovsko podrijetlo i optužuje ga da ne radi u interesu Hrvata nego politike Beča, pod vidom borbe za Hrvatsku. Takvo mišljenje su imali i neki Hrvati. Tako ga Bogoslav Mažuranić (1866.–1918.) liječnik, političar i javni djelatnik, naziva tuđinskim agentom koji je zaveo hrvatske budale. Na sjednici zajedničkog sabora 27. studenog 1908. još je rekao o djelovanju Franka i bana Raucha oko Veleizdajničkog procesa: Stid me je kao Hrvata kad se sjetim da je hrvatski narod mogao ipak da rodi toliko kukavica i toliko budala - koliko ih je onaj tuđinski gnjus rekrutovao u svoju legiju... al ovakve sramote - ja držim da hrvatski narod od god. 48. ovamo nije zabilježio... Ovu sramotu moraće hrvatski narod da opere i našoj braći vrati milo za drago onda kad im to najviše od nevolje bude - a čini mi se da to nije tako daleko. Frankovci su u Glini 1908. godine denuncirali vlastima svakog Srbina za veleizdaju, koji bi im konkurirao u poslovima, pa je iz Gline uhapšeno još 8 Srba, koji su sa stanice u Glini, na putu za Zagreb, ispraćeni od preko 500 ljudi. Divuša je mjesto u kojem se, između ostalih mjesta, u prosincu 1908. vršio upis Frankovih legionaša. Frankovci iz hrvatskih sela su se okupljali u nekakve ustaše a prisustvovao je i tamošnji župnik Galić. Fraknovci su imali i agente provokatore koji su se preoblačili u seljačku odjeću, predstavljali se kao Srbi i u okolici Karlovca, po vojnićkom i slunjskom kotaru, pozivali srpski narod na ustanak i bunu. S druge strane huškanje Hrvata protiv Srba se širilo preko tiska, a cilj su bili nemiri i izazivanje građanskog rata u zemlji.

U Pakracu je politička indoktrinacija katolika išla toliko daleko da su i djeca napadala srpske seljake, a srpsku djecu su tukli dok ne kažu da su Hrvati. Očevi te djece su na najbezobrazniji način psovali i vrijeđali vladiku Mirona. Frankvci su im psovali Boga vlaškog i sve što im je bilo sveto. Sukobi su se desili i u Gornjoj Kovačici. Hrvat Ivan Nep. Jemeršić je tim povodom pisao o velikosrpskoj veleizdaji i pokolju u G. Kovačici, a pravoslavni svećenik velikopisanički Mihailo Solarić mu je odgovorio na takvo pisanje. U nacionalno mješovitom selu živjelo mirno do dolaska učitelja Pavla Prpića, koji iz svoga frankopatriotizma vodi svoj rođeni narod na klanicu. Događaj je bio kavanska tuča. Pijane Srbe su Hrvati dočekali i ranili sjekirom. Deset Srba je uhapšeno i ni jedan Hrvat. U centru Zagreba je 1909. godine jedna grupa frankovaca toljagama pretukla Supila, Pribićevića, Banjanina i novinara Budisavljevića. Srbobran je za to optužio Frankovu legiju i policiju, koji su, po njima, odlično surađivali, s ciljem izazivanja nereda zbog uvođenja izvanrednih mjera u Hrvatskoj. Srbobran je objavio i pismo iz Stare Gradiške. 21. ožujka 1909., u nedjelju poslije podne išla je gospođa uhapšenog učitelja Vukelića od svog stana do pošte. Putem je stiže grupa muškaraca, zadojenih frankovskim duhom, pa je stadoše obasipati najgorim pogrdama na račun njezina žalosna položaja i političkih prilika. Kad vidješe da ona šuti, počeše prijetiti riječima: Poklat ćemo vas kao janjce, vas srpske lopove, vlaške razbojnike, nećete našeg kruha jesti! To su sve do nedavna bili mirni, pitomi ljudi. Ali otkad dolaze Hrvatske Novosti na svežnjeve, podivljali su. Srbi iz bosanskog sela Strigova su došli na kostajničku željezničku stanicu po zvona, naručena za njihovu pravoslavu crkvu. Vozili su ih na volovskim kolima, omotana u srpsku trobojku. Linč koji je uslijedio od strane rulje i policije osobno je gledao Tomislav Tomljenović, odvjetnik i kr. javni bilježnik u Kostajnici, koji je izvještaj o tome posalo Srbobranu.

Literatura

• Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914., Biblioteka Posebna izdanja / Globus, Globus Nakladni zavod, Školska knjiga, Zagreb, 1992., ISBN 920924080 

Bilješke

1. ^↑1 "Većina suvremenika, publicista i povjesničara nazivala je članove ČSP-a frankovcima. (...) Zbog povijesne točnosti valja istaknuti da su se sami članovi stranke otpočetka nazivali starčevićancima, a frankovački naziv smatrali su podvalom svojih političkih protivnika."