Izuzimanje od primjene prava u Europskoj uniji

██ Država sa izuzećenjem (Opt-out)

██ Država bez izuzeća (Opt-out)

Općenito, zakon Europske unije vrijedi u svih dvadeset i sedam država članica Europske unije. Međutim, povremeno države članice pregovaraju o određenim izuzećima (engl. Opt-out) od primjene zakonodavstva ili ugovora Europske unije, što znači da ne moraju sudjelovati u određenim područjima politike. Trenutno tri države imaju takva izuzeća: Danska (tri izuzeća), Republika Irska (dva izuzeća) i Poljska (jedno izuzeće). Ujedinjeno Kraljevstvo je imalo razna izuzeća (Opt-outs) i sudjelovanja (Opt-ins) od primjene prava EU-a prije napuštanja Unije.

Izuzimanje od primjene prava EU, odnosno Opt-out, razlikuje se od poboljšane suradnje, mjere uvedene Amsterdamskim ugovorom, kojom najmanje devet država članica EU-a može surađivati u strukturi Europske unije bez uključivanja drugih država članica. Izuzetak se također razlikuje razlikuje od Mehanizma za suradnju i provjeru trajnog nepridržavanja acquisa, gdje se zemlji članici tim mehanizmom postavljaju određene suspenzije (npr. blokiranje povlačenja sredstava iz EU fondova, nemogućnost učlanjenja u Schengenski prostor i sl.) a ukidanje istih se uvjetuje ispunjavanjem određenih mjerila od strane pogođene zemlje članice.

Trenutna izuzeća od primjene prava Europske unije

  Od 2020. tri države imaju formalna izuzeća od primjene prava EU-a (Opt-out) u ukupno pet područja politike.

Schengenski sporazum - Irska

██ Zemlje koje sudjeluju

██ Države članice EU-a ne sudjeluju, ali su se obvezne pridružiti

██ Države članice EU s izuzećem (Opt-out)

██ Države koje sudjeluju a nisu zemlje članice EU-a

██ Države koje de facto sudjeluju a nisu zemlje članice EU-a

██ Zemlje s otvorenim granicama koje nisu zemlje članice EU-a

Schengenskim sporazumom ukinuta je granična kontrola između država članica. Kada ga je Amsterdamski ugovor iz 1997. godine uključio u Ugovore EU-a, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo (tadašnja država članica) dobile su pravo na izuzeće od primjene schengenske <i id="mwPw">pravne stečevine,</i> jer su jedine države članice EU koje nisu potpisale ovaj sporazum. Irska se pridružila Velikoj Britaniji u usvajanju ove mogućnosti jer je htjela zadržati otvorenu granicu sa Sjevernom Irskom putem Zajedničkog putničkog područja (CTA). Međutim, protokol o schengenskoj pravnoj stečevini precizirao je da ove zemlje mogu zatražiti da sudjeluju u schengenskim mjerama od slučaja do slučaja, ukoliko to žele, uz jednoglasno odobrenje ostalih država sudionica.

Velika Britanija službeno je zatražila sudjelovanje (sudjelovanje u primjeni prava Europske Unije, na engleskom jeziku: Opt-in) u određenim odredbama schengenske pravne stečevine - Glava III koja se odnosi na policijsku sigurnost i pravosudnu suradnju - 1999. godine, a Vijeće Europske unije to je odobrilo 29. svibnja 2000. Sudjelovanje Ujedinjenog Kraljevstva u nekim od prethodno odobrenih područja suradnje odobreno je odlukom Vijeća iz 2004. koja je stupila na snagu 1. siječnja 2005. Naknadnom odlukom Vijeća 2015. odobrena je provedba odredbe o zaštiti podataka i schengenskog informacijskog sustava Ujedinjenom Kraljevstvu. Irska je 2002. godine podnijela zahtjev za sudjelovanje u schengenskoj pravnoj stečevini, što je odobrilo Vijeće Europske unije. Odlukom Vijeća 2020. Irskoj je odobrena provedba odredbe o zaštiti podataka i schengenskog informacijskog sustava.

Protokol o schengenskoj pravnoj stečevini i protokol o Danskoj u Ugovoru iz Amsterdama predviđaju da će Danska, koja je potpisala protokol o pristupanju Schengenskom sporazumu, i dalje biti vezana odredbama i da će imati mogućnost sudjelovanja u budućem razvoju Schengenskog sporazuma pravne stečevine Europske unije, ali to će činiti na međuvladinoj osnovi, a ne prema zakonu EU-a, zbog odredbi koje su spadale u stup pravosuđa i unutarnjih poslova, gdje Danska ima izuzetak (Opt-out) od prijeme prava. Međutim, protokol predviđa da će ako Danska odluči ne provoditi budući razvoj schengenske pravne stečevine, EU i njene države članice "razmotriti odgovarajuće mjere koje treba poduzeti". U pregovorima o Lisabonskom ugovoru Danska je dobila mogućnost pretvaranja svog izuzeća u području slobode, sigurnosti i pravde (koje je uključivalo bivši stup pravosuđa i unutarnjih poslova) u fleksibilne sudjelovanje (Opt-in) u primjeni ovoga prava, po uzoru na irske i britanske Opt-outove. Protokol predviđa da će, ako Danska izvrši ovu mogućnost, tada ona biti vezana schengenskom pravnom stečevinom prema zakonu EU-a, a ne na međuvladinoj osnovi. Na referendumu 3. prosinca 2015. godine 53,1% odbilo je ovu mogućnost.

Prije obnove Zajedničkog putničkog područja 2011. godine, kada je britanska vlada predlagala da za ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo irskim građanima trebaju putovnice bilo je poziva da se Irska pridruži schengenskom području. Međutim, odgovarajući na pitanje o tom pitanju, Bertie Ahern, tadašnji irski premijer, izjavio je: „Na pitanje je li ovo kraj zajedničkog putničkog područja i trebamo li se pridružiti Schengenu, odgovor je »ne«.” U Velikoj Britaniji je ovaj izuzetak (Opt-out) kritiziran zbog smanjenja sposobnosti države u zaustavljanju transnacionalnog kriminala zbog nemogućnosti pristupa schengenskom informacijskom sustavu. Nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, Irska je jedina država članica koja je izuzeta iz Schengenskog sporazuma.

Ekonomska i monetarna unija - Danska

Sve države članice, osim Danske, ili su usvojile euro ili su zakonski obvezne to učiniti. Ugovor iz Maastrichta iz 1992. godine obuhvaćao je protokole o Velikoj Britaniji (tadašnjoj državi članici) i Danskoj, dajući im mogućnost Opt-outa (izuzeća od primjene prava) s pravom da odluče hoće li se i kada pridružiti euru. Danska je naknadno obavijestila Vijeće Europskih zajednica o svojoj odluci da odustanu od eura, a to je bilo uključeno u dio Edinburškog sporazuma iz 1992., odluke Vijeća, donesene nakon prvobitnog odbijanja Ugovora iz Maastrichta na danskom referendumu 1992. godine. Svrha donošenja ovog sporazuma bila je pomoći povećati šanse za odobravanjem Ugovora iz Maastrichta na drugom danskom referendumu, što je i učinjeno. Danska odluka o Opt-outu naknadno je formalizirana u izmijenjenom protokolu kao dio Lisabonskog ugovora.

Dansko je biračko tijelo na referendumu 2000. godine glasalo protiv pridruživanja Eurozoni gdje se tako izjasnilo 53,2% stanovništva, naprema 46,8% stanovništva koja je bilo za ulazak u Eurozonu, i to pri odazivu od 87,6% birača.

U Velikoj Britaniji, laburistička vlada Tonyja Blaira tvrdila je da bi se Velika Britanija trebala pridružiti euru, ovisno o odobrenju na referendumu, ako se zadovolji pet ekonomskih testova. Ekonomski testovi su bili sljedeći:

1. Jesu li kompatibilni poslovni ciklusi i ekonomske strukture kako bismo i mi i ostali mogli trajno ugodno živjeti s kamatnim stopama u eurima? 2. Ako se pojave problemi, postoji li dovoljno fleksibilnosti za rješavanje? 3. Bi li se pridruživanjem EMU-u stvorili bolji uvjeti za tvrtke koje donose dugoročne odluke o ulaganju u Britaniju? 4. Kakav bi utjecaj ulazak u EMU imao na konkurentnu poziciju britanske industrije financijskih usluga, posebno banaka koje trguju na veliko u grofoviji City of London? 5. Ukratko, hoće li pridruživanje EMU promicati veći rast, stabilnost i trajni rast radnih mjesta?

Međutim, procjena tih ispitivanja u lipnju 2003. zaključila je da nisu svi kriteriji iz testova ispunjeni. Politika koalicijske vlade iz 2010., izabrana 2010., bila je protiv uvođenja eura prije općih izbora 2015. godine. Velika Britanija na kraju se povukla iz Europske unije 2020. godine, a Danska je ostala jedina država s Opt-outom (izuzećem od primjene prava EU-a)..Iako su sve preostale zemlje članice EU-a na kraju dužne usvojiti euro prema uvjetima svojih pristupnih ugovora, budući da je članstvo u Mehanizmu deviznih tečajeva (ERM) preduvjet za usvajanje eura, a pristupanje ERM-u je dobrovoljno, te države u konačnici mogu kontrolirati vrijeme njihovog usvajanja eura namjerno ne pristupajući ERM-u.

Obrana - Danska

██ Države koje sudjeluju u ZSOP-u

██ Države sa izuzećenjem iz ZSOP-a

Edinburški sporazum iz 1992. godine obuhvaćao je jamstvo Danskoj da neće biti obvezna ući u Zapadnoeuropsku uniju koja je bila odgovorna za obranu. Uz to, sporazumom je predviđeno da Danska neće sudjelovati u raspravama ili biti obvezana odlukama EU-a s obrambenim implikacijama. Ugovor iz Amsterdama iz 1997. godine obuhvaćao je protokol koji je formalizirao ovo izuzeće iz Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (ZSOP). Kao posljedica toga, Danska je isključena iz vanjskopolitičkih rasprava s obrambenim implikacijama i ne sudjeluje u stranim misijama s obrambenom komponentom.

Povelja o temeljnim pravima Europske unije - Poljska

██ Zemlje koje sudjeluju u povelji

██ Zemlje koje ne sudjeluju u povelji

Iako nisu u potpunosti izuzete, i Poljska i bivša država članica Ujedinjeno Kraljevstvo osigurale su protokol koji pojašnjava kako će se Povelja o temeljnim pravima Europske unije, dio Lisabonskog ugovora, komunicirati s nacionalnim pravom u njihovim zemljama ograničavajući mjeru u kojoj bi europski sudovi mogli donositi odluke o pitanjima vezanim uz Povelju ako bi se pitanja iznijela pred sudove u Poljskoj ili Velikoj Britaniji. Tadašnja vladajuća stranka u Poljskoj, Zakon i pravda bila je zabrinuta da bi se moglo prisiliti Poljsku da homoseksualnim parovima odobri iste beneficije koje uživaju heteroseksualni parovi, dok je Velika Britanija bila zabrinuta da bi se Povelja mogla koristiti za izmjenu britanskog radnog zakona, posebno zato što dopušta više štrajkova. Europski odbor za ispitivanje britanskog Donjeg doma, uključujući članove Laburističke stranke i Konzervativne stranke, izrazio je sumnju na tekst protokola tvrdeći da to pojašnjenje možda nije sročeno dovoljno snažno i jasno da bi se postigli vladini ciljevi. Velika Britanija na kraju se povukla iz Europske unije 2020. godine, a Poljska je ostala jedina država s Opt-outom.

Nakon što je Građanska platforma pobijedila na parlamentarnim izborima 2007. godine u Poljskoj, objavila je da se neće izuzeti od primjene Povelje, ostavljajući Ujedinjeno Kraljevstvo kao jedinu državu koja je nije usvojila. Međutim, Donald Tusk, novi premijer i čelnik Građanske platforme, kasnije je ograničio to obećanje izjavivši da će razmotriti rizike prije potpisivanja Povelje a 23. studenog 2007. ipak je najavio da neće potpisati Povelju (usprkos činjenici da su i njegova stranka i njihov koalicijski partner, Poljska narodna stranka bili za potpisivanje), izjavivši da želi poštovati dogovore o kojima je pregovarala prethodna vlada i da mu je potrebna podrška Zakona i pravde kako bi stekao dvotrećinsku većinu potrebnu za ratifikaciju Lisabonskog ugovora u poljskom parlamentu. Ubrzo nakon potpisivanja sporazuma, poljski je Sejm donio rezoluciju kojom je izrazio želju da se može povući iz Protokola. Tusk je kasnije pojasnio da se može potpisati na Povelju nakon što se dogodi uspješna ratifikacija Lisabonskog ugovora. Međutim, nakon što je ugovor stupio na snagu, glasnogovornik poljskog predsjednika ustvrdio je da se Povelja već primjenjuje u Poljskoj, pa stoga nema potrebe za povlačenjme iz protokola. Također je izjavio da vlada nije aktivno pokušavala povući se iz protokola. Poljski ministar vanjskih poslova Radosław Sikorski, iz Građanske platforme, ustvrdio je da je protokol samo usko izmijenio primjenu povelje u Poljskoj, te da bi za formalno odricanje od izuzeća bila potrebna izmjena ugovora koju bi morale ratificirati sve države članice EU-a. U travnju 2012. Leszek Miller, čelnik Saveza demokratske ljevice, izjavio je da će potpisati povelju ako dođe na vlast. Prema Andrewu Duffu, britanskom zastupniku u Europskom parlamentu, "od tada je osmišljen poljski ustavni mehanizam prema kojem Poljska može odlučiti o izmjenama ili povlačenjima iz Protokola, a takva mogućnost ostaje na pregledu."

Područje slobode, sigurnosti i pravde - Danska i Irska

[[Datoteka:Area_of_freedom,_security_and_justice_participation.svg|mini|Predložak:Legend Države koje u potpunosti sudjeluju u AFSJ

██ Država s izuzećem koje se može uključiti u AFSJ od slučaja do slučaja

██ Država s isključenjem iz AFSJ-a

Područje slobode, sigurnosti i pravde