Schengenski sporazum
Schengenski sporazum je 14. lipnja 1985. potpisalo pet europskih država: Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg i Nizozemska. Sporazum je potpisan na brodu "Princeza-Mari Astrid", na mjestu Mozel, pored Schengena, malog mjesta u Luksemburgu. Prema Schengenskom sporazumu, državljani država u Europskoj uniji mogu se slobodno kretati po drugim članicama (bez putovnice, osobne iskaznice).
Schengenski sporazuma konačno je stupio na snagu 26. ožujka 1995., a razlog kašnjenja bilo je i ponovno ujedinjenje Njemačke. Belgija, Njemačka, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Portugal tog su dana ukinule graničnu kontrolu. Amsterdamskim ugovorom, koji je na snagu stupio 1999. godine, Schengenski sporazum integriran je u zakonodavstvo Unije, što je značajno doprinijelo ostvarenju slobodnog kretanja robe i ljudi, jednom od najvažnijih načela zajedničkog unutarnjeg tržišta.[1]
Do danas su ovaj sporazum prihvatile 24 zemlje članice Europske unije, kao i 4 zemlje članice EFTA-e.
Potpisivanje sporazuma
- 14. lipnja 1985. - Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka
- 27. studenog 1990. - Italija
- 25. lipnja 1992. - Portugal i Španjolska
- 6. studenog 1992. - Grčka
- 28. travnja 1995. - Austrija
- 19. prosinca 1996. - Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska
- 1. svibnja 2004. - Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija
- 26. listopada 2004. - Švicarska1
- 1. siječnja 2007. - Rumunjska i Bugarska (neimplementirano)
- 28. veljače 2008. - Lihtenštajn
- 1. srpnja 2013. -Republika Hrvatska
1Iako je postala članica Schengenskog sporazuma Švicarska nije ukinula carinarnice prema državama Europske unije, nego je samo ukinula kontrolu putnika, dok će se kontrole robe i dalje provoditi, što nije slučaj s ostalim članicama gdje su carinarnice na granicama u potpunosti ukinute.
Implementacija sporazuma
- 26. ožujka 1995. – Belgija, Francuska, Njemačka, Luksemburg, Nizozemska, Portugal i Španjolska
- 26. studenog 1997. - Italija
- 1. prosinca 1997. - Austrija
- 26. ožujka 2000. – Grčka
- 25. ožujka 2001. - Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska
- 21. prosinca 2007. - Češka, Estonija, Mađarska, Latvija, Litva, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija
- 12. prosinca 2008. - Švicarska[2]
- 19. prosinca 2011. Lihtenštajn
Državljani Andore, Monaka, San Marina i Vatikana, kao i teritorija Grenlanda i Farskih otoka mogu se slobodno kretati po državama potpisnicama Schengenskog sporazuma.
Zemlje kandidati
Hrvatska, Cipar, Rumunjska i Bugarska su u procesu pristupanja (potpisale sporazum, ali ga još nisu implementirale).[3]
Izvori
- ↑ Schengenski sporazum: otvorene granice, Deutsche Welle, 26.12.2012. (pristupljeno 26. ožujka 2013.)
- ↑ "Switzerland links up to European police files" (engl.)
- ↑ EU further delays Schengen membership for Romania, Bulgaria, European Voice
Vanjske poveznice
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Schengenski sporazum |
Nedovršeni članak Schengenski sporazum koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.