Ivica Krnjak

Ivica Krnjak (Kelešinka, Našice, 1942.), hrvatski vojni zapovjednik, diverzant i obavještajac, hrvatski politički emigrant

Životopis

Rodio se je u Kelešinci kod Našica. Vojnu karijeru počeo je u JNA u kojoj je došao do časničkog čina. Više je godina bio instruktorom postrojbi za posebne namjene u 107. padobranskom puku JNA (službeno ime ondašnjih t.zv. niških specijalaca). Zbog toga što je bio Hrvat, a biti Hrvatom u JNA značilo je biti manje vrijedan i manjih izgleda za napredovanje, sve se više sukobljavao s nadređenima. Stoga je odlučio pobjeći iz JNA 1967. godine te je emigrirao u Belgiju. Pridružio se je hrvatskim emigrantskim krugovima. Zbog nekoliko je razloga jugokomunističkom velikosrpskom režimu bio nepodoban. Bio je Hrvat, član Matice hrvatske, časnik JNA koji je dezertirao, državljanin SFRJ koji je emigrirao iz Jugoslavije, pridruživanje emigrantskim krugovima i izrečeni antijugoslavenski stavovi i počinjena djela bili su razlogom da ga UDBA prati. Godinama su ga pokušali naći, što im je uspjelo početkom 1971. godine. Našli su mu stan gdje stanuje u Belgiji.

Nekoliko mjeseci poslije uhitili su ga agenti UDBE. U posvemašnjem progonu svega što je disalo hrvatski, jugokomunistički režim pokazalo je svoje totalitarno lice. Nisu trpili drukčija mišljenja državljana drugih država ako su bili podrijetlom Hrvati. Na teritoriju druge države, protivničkog vojnog saveza, uhitili su i oteli agenti UDBA-e rezidenta druge države, kršeći i nepoštivajući time suverenitet Kraljevine Belgije i međunarodne konvencije. Na prijevaru su ga uhitili na pragu njegova stana. Tajnovito su ga prokriomčarili kao kakvi trgovci ljudima iz Belgije u Zagreb, u Hrvatsku, gdje je na djelu bila sječa Hrvatske. Osudili su ga 1972. godine na 12 godina robije u Staroj Gradiški.

Budući da je bio hrvatski politički emigrant, svakodnevno su ga zlostavljali. Veći dio kazne odrobijao je u samici. Rijetko se je smio i mogao susretati s inim zatvorenicima. Kad je to uspio, upoznao je i ine hrvatske političke zatvorenike u Gradišci: Dražena Budišu, Vladu Gotovca, Stjepana Mesića, Đuru Pericu, Vladimira Šeksa i dr. Kaznu je izdržao do kraja, do 1985. godine. Istjekom kazne ponovo se je vratio u inozemstvo. Nakon demokratizacijskih procesa i pobjede nekomunističke oporbe, vratio se je dragovoljno 1991. u Osijek. Ušao je u hrvatske postrojbe. Upoznao se s ondašnjim zapovjednikom obrane grada Branimirom Glavašem. U drugoj polovici 1991. predsjednik Kriznog štaba za Slavoniju i Baranju Vladimir Šeks predložio mu je ući u novu hrvatsku obavještajnu službu, što je prihvatio. Kratko vrijeme poslije odlučio je otići iz obavještajnih krugova u terenske postrojbe, jer je htio kao bivši vojnik biti u vojnim operacijama. Osijek je ljeta i jeseni 1991. bio u iznimno teškoj situaciji. Srpske paravojne skupine potpomognute snagama tadašnje Jugoslavenske narodne armije napadale su hrvatske policijske snage po svim okolnim mjestima, a kako bi demonstrirali svoju snagu i silu rat su počeli i u samom središtu grada 27. lipnja 1991. gaženjem crvenoga «fiće». 27. lipnja 1991. Jugoslavenska armija povlači svoje tenkove iz osječke vojarne. Vozeći divlje kroz ulice, uništavaju nekoliko automobila i otvaraju vatru na građane okupljene ispred vojarne na mirnom prosvjedu. 18 ljudi je bilo ranjeno. 7. srpnja 1991. Tenja, prigradsko naselje Osijeka, padaju pod vlast Jugoslavenske armije i tako Osijek postaje granica okupirane Hrvatske od strane Velikosrba i slobodne Hrvatske. Od 29. srpnja 1991. Osijek i njegovo stanovništvo trpi mnogobrojne napade prouzročene Velikosrbima, potpomognutim JNA vojskom. Nijedan dio grada nije bio pošteđen. 1.kolovoza 1991. padaju Dalj, Erdut i Aljmaš, okolna mjesta Osijeka. Osijek prima mnogobrojno prognano, preživjelo stanovništvo. S vremenom je Osijek postao grad «bunker», odsječen i okupiran od svijeta sa tri strane, od kojih je samo zapadna strana ostala slobodna. Bjesomučna agresija na grad počinje dana 9. srpnja 1991. u kojem je prva topovska granata razorila stan na sedmom katu stambene zgrade u naselju Sjenjak. Osijek unatoč ratnim razaranjima postaje pribježište prognanih i izbjeglih iz okolnih mjesta Osijeka, te postaje značajna strateška točka, zajedno s Vinkovcima u održanju obrambene linije. Od 13. rujna 1991., Osijek je napadnut s teškim artiljerijskim napadom, koji je trajao pet dana. U tom napadu na Osijek je bačeno više tisuća granata iz topova, tenkova, bazuka, itd. Tog istog dana JNA se definitivno povlači iz Osijeka. Velikosrbi potpomognuti Jugoslavenskom narodnom armijom (dalje JNA), okružili su grad sa tri strane odmah nakon pada Vukovara 17. studenog 1991. Građani Osijeka, ali i branitelji iz cijele Hrvatske branili su na različite načine Osijek pokušavajući zadržati slobodu Osijeka, ali i suverenitet i nezavisnost Republike Hrvatske.Od 17. studenog do 25. studenog 1991. Velikosrpske snage potpomognute JNA dopiru sve do istočnih dijelova Osijeka, a obrambena linija se povlači skroz do predgrađa grada. 17. studenog pada i Vukovar, što jako psihološki loše djeluje na sve građane Osijeka i njihov normalan rad u Osijeku. Egzodus djece, žena i staraca počinje. Osijek postaje pust grad s tek oko 20.000 ljudi. Velikosrbi potpomognuti JNA ponovno pokušavaju osvojiti i okupirati, sa artiljerijskim napadom, selo Ivanovac koje je bilo važno strateško i obrambeno mjesto za Osijek. Da je Ivanovac pao, prometna veza između Osijeka i zapadne Hrvatske bi bila odsječena, a Osijek bi bio okružen sa sve četiri strane. Nakon primirja sklopljenog u Sarajevu 3. siječnja 1992. Osijek je i dalje na meti Velikosrba. Od 3. siječnja do 13. travnja 1992. napadi na Osijek se ne smiruju. Unatoč «primirju» sklopljenom u Sarajevu, više stotina ljudi uslijed granatiranja biva ubijeno i ranjeno u Osijeku. Tijekom prvih četiriju mjeseci agresije na Osijek, na bolnicu je palo više od 350 granata. Gospodarske štete u Osijeku teško je procijeniti jer se određene posljedice ratnih razaranja i danas osjete na gospodarski život grada. Na nišanu ubojitih topova, haubica i minobacača bili su i Opća bolnica, Stanice hitne medicinske pomoći, bolnički objekti i vozila, i druge zdravstvene ustanove, koje su bile jasno označene znakovima Crvenog križa. Ali zahvaljujući hrabrim braniteljima, neumornom i gradu odanom stanovništvu, kao i pomoći ostale Hrvatske, Osijek je bio uspješno obranjen, ali sa velikim brojem žrtava i gubitaka. U Osijeku je oštećeno ili uništeno između 15 000 i 20 000 objekata, više od 8500 stambenih objekata bilo oštećeno, a stradalo više od 5000 osoba, od kojih je više od 900 osoba preminulo. Od 2. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. primljene su u bolnicu 5.222 žrtve rata, od kojih je 954 poginulo. U takvim okolnostima osnovao je jeseni 1991. vojnu postrojbu posebne namjene. Nazvao ju je Samostalna uskočka satnija. U njoj je okupio mlađe vojnike, većinom dragovoljce. Uglavnom su bili iz Krnjakova kraja, Našica, no bilo je ih iz Vinkovaca, Bosne i Dalmacije. Postrojba je imala tajne diverzantske zadaće. Jeseni 1991. preodjeveni u odore vojnika i časnika JNA odlazili u izviđačke i diverzantske akcije na okupirane teritorije i u unutarnjost Vojvodine. Drugi dio zadaća obavljali su na crti bojišnice. Krajem 1991. odlučio su se za smjelu diverzantsku akciju, akciju Batinski most, koji su tom akcijom trebali srušiti i odsjeći srpske postrojbe od Srbije. Zapovjednik akcije Ivica Krnjak preuzeo je identitet zapovjednika JNA koji je poginuo u agresiji na Hrvatsku rujna 1991. kod Osijeka, kapetana Jordana Jordanovića. Akcija nije uspjela, dio je pripadnika poginuo, dio zarobljen i taj je dio skupine ostao poznat kao somborska skupina.