Hrvatske srednjovjekovne povelje su isprave i darovnice koje su pisali hrvatski srednjovjekovni vladari ili plemići. Povelje su bili pisani dokumenti kojima su se dodjeljivala ili potvrđivala prava, privilegije, obveze ili zakoni. Često su ih izdavali vladari, plemići, crkveni dostojanstvenici ili gradske vlasti, osobito u srednjem vijeku. Hrvatski vladari su često darovali prava ili zemlju samostanima i crkvama.
Povelje Trpimirovića
Povelja Kneza Trpimira I
Prva poznata isprava koju je izdao jedan hrvatski vladar jest Povelja kneza Trpimira I., u povijesti poznata kao Trpimirova darovnica. Ovaj dokument predstavlja najstariji sačuvani pisani izvor hrvatskog prava. Sastavljena je 8. ožujka 852. godine. U darovnici knez Trpimir I. daruje crkvu svetog Jurja na Putaljima nadbiskupu splitske crkve. Nažalost, izvornik nije sačuvan, već je povelja poznata kroz tri prijepisa nastala u 16. stoljeću. Sastavljena je na latinskom jeziku.
Značaj Trpimirove Darovnice
Trpimirova darovnica, izdana 8. ožujka 852. godine, smatra se najstarijim sačuvanim dokumentom hrvatskog prava i ključnim izvorom za proučavanje ranosrednjovjekovne Hrvatske. Njome je knez Trpimir I., vladar i rodonačelnik Trpimirovića, splitskoj nadbiskupiji darovao crkvu svetog Jurja na Putaljima i pripadajuće zemljište, čime se potvrđuje pravni autoritet vladara i značaj Crkve u političkom životu tadašnje Hrvatske. Darovnica je pisana latinskim jezikom, što dodatno potvrđuje kontinuitet pismenosti i pravne tradicije naslijeđene iz Rimskog Carstva. Budući da originalni dokument nije sačuvan, poznajemo ga kroz tri prijepisa iz 16. stoljeća, što govori i o trajnom interesu crkvenih i pravnih krugova za njegov sadržaj. Jedan od najvažnijih aspekata darovnice jest njeno svjedočenje o početnim oblicima feudalizma na hrvatskom prostoru. Knez daruje crkvenu imovinu u zamjenu za duhovnu potporu i političku stabilnost, što je klasičan primjer feudalnog odnosa između svjetovne i crkvene vlasti. Ovo pokazuje kako se u tadašnjoj Hrvatskoj već uspostavlja sustav u kojem se moć temelji na posjedovanju zemlje.
Još jedan važan element je spominjanje robova u tekstu darovnice. Njihova prisutnost ukazuje na ostatke robovlasničkog društva, ali i na prijelaz prema feudalnim odnosima, gdje robovi postupno postaju kmetovi. To je ključan pokazatelj društvenih promjena u 9. stoljeću, kad se mijenja struktura vlasti, rada i vlasništva. Povelja također spominje dvor kneza Trpimira u Bijaćima, nedaleko od Trogira. Taj dvor bio je političko i upravno središte vladara, a arheološki nalazi, uključujući ostatke crkve svete Marte, ukazuju na visoku razinu urbanizacije, organizacije i crkvene arhitekture tog doba. Dvor u Bijaćima predstavlja važan simbol hrvatske ranosrednjovjekovne državnosti i vladarske moći. Trpimirova darovnica stoga ima višestruki značaj: ona je pravni dokument koji potvrđuje ranu hrvatsku državnost, povijesni izvor koji oslikava društvene i ekonomske odnose, te kulturno-povijesni spomenik koji svjedoči o počecima institucionalne vlasti i organizacije na hrvatskom prostoru. Danas se smatra nezaobilaznim izvorom u proučavanju povijesti hrvatske državnosti, prava i Crkve u srednjem vijeku.
Povelja kneza Muncimira
Povelja kneza Muncimira jedan je od najstarijih sačuvanih povijesnih dokumenata srednjovjekovne Hrvatske, nastala 892. godine. Izdana je od strane kneza Muncimira iz dinastije Trpimirovića, koji je tada vladao dalmatinsko-hrvatskom kneževinom. Povelja je napisana na latinskom jeziku, s nekoliko starohrvatskih osobnih imena i izraza, te predstavlja važan izvor za proučavanje političke, crkvene i jezične povijesti ranog hrvatskog srednjeg vijeka. U dokumentu knez Muncimir potvrđuje raniju darovnicu prethodnih vladara benediktinskoj crkvi sv. Jurja u Putalju (današnji Kaštel Sućurac), čime iskazuje kontinuitet vladarske vlasti i potporu Crkvi. Povelja sadrži jedan od najranijih spomena izraza ‘’regnum Croatorum’’ (“kraljevstvo Hrvata”), iako Hrvatska tada još nije imala formalni status kraljevine. Također je značajna jer knez ističe kako vlada “po Božjoj milosti”, što odražava jačanje kršćanske vladarske ideologije u skladu s tadašnjom franačkom i bizantskom tradicijom. Povelja se danas čuva u prijepisima, a smatra se ključnim dokumentom za razumijevanje političke organizacije, društvenih odnosa i crkvene povijesti Hrvata krajem 9. stoljeća.
Povelje Petra Krešimira IV
Povelje kralja Petra Krešimira IV. predstavljaju vrijedan izvor za proučavanje političke, crkvene i društvene povijesti Hrvatske u 11. stoljeću. Ovaj hrvatski kralj, pripadnik dinastije Trpimirovića, vladao je od oko 1058. do 1074. godine, u razdoblju kada je Kraljevina Hrvatska dosegnula svoj teritorijalni i politički vrhunac. Njegove povelje, često izdavane u korist crkvenih institucija, pokazuju kako je učvršćivao svoju vlast kroz suradnju s benediktinskim samostanima i promicanje latinskoga jezika u upravi i diplomaciji. Povelje su najčešće bile potvrde ranijih darovnica, proširenja crkvenih prava ili izravna darovanja zemljišta, sela i ribolovnih područja. Među najpoznatijima su one izdane samostanu sv. Krševana u Zadru i samostanu sv. Ivana u Trogiru, kao i dokumenti povezani s ustrojavanjem biskupija i crkvene organizacije. Sadržaj povelja otkriva tadašnje odnose između svjetovne i crkvene hijerarhije, kao i djelovanje feudalnog sustava u hrvatskim krajevima. U tekstovima povelja kralj se često prikazuje kao Božji namjesnik, a darovanja su prikazana kao izraz pobožnosti i brige za duhovno spasenje. Takva formulacija u skladu je s tadašnjim kršćanskim pogledom na vlast. Povelje odražavaju i razvoj pravnog poretka, vladarske diplomacije te uporabu latinskoga jezika u službenoj komunikaciji. Sadržaji povelja također potvrđuju političku moć hrvatskog kralja i odnose s dalmatinskim gradovima poput Split, Dubrovnik, Šibenik, Nin i Knin. Poveznice s Bizantskim Carstvom, Papinskom Državom i tadašnjim srednjovjekovnim europskim silama vidljive su u formulacijama i koncepcijama kraljevskog legitimiteta. Znanstvenici poput Ive Goldsteina i Nevena Budaka često su analizirali ove povelje u kontekstu razvoja hrvatske državnosti, srednjovjekovne povijesti, kao i odnosa između vladara i crkvenih redova. Njihovo značenje nadilazi isključivo pravnu funkciju – one su i važan svjedok razvoja hrvatske kulture i nacionalnog identiteta u srednjem vijeku.
Povelje Kralja Zvonimira
Povelje kralja Zvonimira vrijedan su izvor za proučavanje političkog, crkvenog i društvenog života u Hrvatskoj tijekom 11. stoljeća. Zvonimir, pripadnik dinastije Trpimirovića, vladao je kao kralj od oko 1075. do 1089. godine, a prije toga bio je ban i kraljevski namjesnik Dalmacije pod kraljem Petrom Krešimirom IV.. Njegove povelje, pisane na latinskom jeziku, svjedoče o snažnoj povezanosti s Katoličkom Crkvom i o ulozi Crkve u učvršćivanju kraljevske vlasti. Zvonimirove darovnice u pravilu su bile usmjerene na jačanje crkvenih posjeda i podršku benediktinskim redovnicima i biskupijama na području Kraljevine Hrvatske. Među njima posebno se ističu darovnice samostanu sv. Grgura u Vrani, samostanu sv. Marije u Zadru, kao i povelja kojom potvrđuje ranije povlastice Trogiru i Splitu. Povelje često uključuju podatke o feudalnim odnosima, posjedima, porezima, ribolovnim pravima i drugim aspektima svakodnevnog i političkog života. U njegovim se poveljama Zvonimir često prikazuje kao Božji namjesnik koji daruje imanja i prava za spas svoje duše, što odgovara obrascima kršćanske vladarske ideologije toga doba. Pritom je u sadržaju često naglašena vjernost Papi, kao i odanost Svetoj Stolici, što se posebno očituje u poznatoj Zvonimirovoj darovnici, dokumentu koji je dugo bio predmet rasprava zbog sumnje u njegovu autentičnost, no bez obzira na to, on oslikava političku klimu 11. stoljeća i ulogu Crkve u legitimizaciji vlasti. Zvonimirove povelje važne su i za proučavanje odnosa između hrvatskih vladara i dalmatinskih gradova, kao i njihove povezanosti s Bizantskim Carstvom i Papinskom Državom. One također svjedoče o postojanju dobro razvijenog pravnog poretka i institucionalizirane vladarske kancelarije. Znanstvenici poput Ive Goldsteina, Nevena Budaka i Nada Klaić bavili su se proučavanjem Zvonimirovih povelja u okviru razvoja hrvatske državnosti, srednjovjekovne diplomatike, latinskog jezika u upravi, kao i odnosa Crkve i države u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Te povelje pridonose razumijevanju srednjovjekovne kulture, nacionalnog identiteta i širenja kršćanstva na hrvatskim prostorima.
Povelja kralja Stjepana II. jedini je sačuvani dokument tog vladara, izdan oko 1089. godine u korist samostana sv. Marije u Zadru. U njoj Stjepan II., zadnji hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, potvrđuje posjede koje je samostanu prethodno darovao kralj Dimitar Zvonimir. Sastavljena na latinskom jeziku, povelja svjedoči o političkoj ulozi Crkve u drugoj polovici 11. stoljeća.
