Bijaći
Bijaći (Biaci, Byaci, Biaki, Biachi) su bili staro hrvatsko naselje smješteno na zapadnom dijelu Kaštelanskog polja.
Povijest naseljavanja
Prema staroj ubikaciji, u starom je vijeku ovdje rimski car Klaudije (41. - 54.) osnovao naselje rimskih veterana Siculi. Ondje je za nagradu naselio svoje odane vojnike VII. i IX. legije koje je za odanost za vrijeme Skribonijanove pobune u Dalmaciji 42. g. nagradio zemljom koju im je dodijelio. Ipak, nedavno je naselje Siculi pronađeno uz samu morsku obalu (koja je od tada tijekom milenija potonula cca 2 metra) ispod samih bungalova hotela Resnik u Kaštel Štafiliću.
Položaj
Nalazi se podno brda Trećanice i brježuljka Velog Bijaća, na međi trogirskog i donjokaštelanskog polja. Teško je utvrditi koliko je bilo područje naselja. Prema ispravi Andrije II iz 1207. Bijaći su kraljevsko dobro i pružalo se sve do mora, zauzimajući cijelo Podmorje. Kasnije se to kraljevsko dobro sve više smanjivalo jer su ga zauzimali privatnici, crkvene institucije i trogirska općina pa se i toponim danas odnosi na usko područje. Bijaći se danas nazivaju dva brežuljka. Veli Bijać (208 m) smješten je zapadno od Malog Bijaća koji je znatno manji. Na vrhu Velog Bijaća nalazi se crkva sv. Onofrija (sv. Nofar), koja je izgrađena 1475. godine. U najstarijem dobu hrvatske povijesti, Bijaći su sjedište hrvatskih vladara o čemu svjedoče i arheološka istraživanja kod crkve sv. Marte. Nalazili su se u Kliškoj županiji. Naselje se spominje u darovnici kneza Trpimira iz 859. godine (kao Byaci), Muncimirovoj ispravi (Biaci), i u presudi kralja Zvonimira (Biaki). Za vrijeme rata između Genove i Mletaka (1378.) postojala je osmatračnica u Bijaćima, čiji je zadatak da, ako se neprijatelj pojavi, uzbuni stanovnike Podmorja koji su se morali u roku od 6 sati pojaviti u gradu Trogiru. Po nalazima u grobovima na tom području može se zakljućiti da je kontinuitet naselja trajao od 10. do 16. stoljeća. Selo Bijaći je više puta opustjelo zbog ratova, međutim , u mirnim razdobljima stanovništvo se opet vraćalo. Zbog straha od turskih napada selo je posljednji put napušteno u 16. stoljeću. Izbjeglice iz Bijaća se naseljavaju u obližnji Kaštel Štafilić, prenoseći beneficije u novo naselje.
Toponim Bijaći
Toponim Bijaći javlja se u više oblika: Biaci, Biach, Biache, Biacheche, Biachi, Biachio, Biacici, Biacico, Biaki, Biagi, Biche, Bico, Bicum, Biechy, Byaci i Bihač. Po jednoj varijanti ime Bijaći dolazi od imena vlasnika imanja, Viatius (romanski slog ti odgovara hrvatskom č ili ć). Naziv Bijaći su preuzeli hrvatski vladari koji su nastavili živjeti na imanju nakadašnjeg vlasnika i to imanje pretvorili u predium regale (kraljevsko dobro).
HAD "Bihač"
Prvo hrvatsko arheološko društvo imalo je naziv „Bihač“ (naknadno promijenjeno u ime „Bihać“). To je društvo na poticaj Franje Račkoga osnovao don Frane Bulić 1849. Prva skupština društva je održana kod iskopina crkve sv. Marte u Bijaćima. Društvo je izabralo ime Bihač jer je osnovano u vrijeme kada se vjerovalo da će se u Kaštelanskom polju (u Bijaćima) naći ostaci veličanstvenih građevina iz doba hrvatske narodne dinastije.
Izvori
- Vjeko Omašić, Povijest Kaštela od početaka do kraja XVIII. stoljeća, Split, 1986.
- Dušan Jelovina: Starohrvatska crkva Sv. Marte u Bijaćima, Starohrvatska prosvjeta III/26 (1999.) članak
- Srećko Listeš: Povijest Klisa