Ferrara je rodom Napolitanac tako da je 1980. počeo trenirati nogomet u juniorima Napolija. Nakon četiri godine prebačen je u seniorsku momčad i to u vrijeme kada je klub doveo Diega Maradonu. Ciro Ferrara je u prvoj sezoni za Napoli skupio ukupno 14 nastupa da bi u drugoj postao član prve momčadi. Tijekom "Maradonine ere" klub je dominirao talijanskim i europskim nogometom a Ferrara je bio ključan igrač te momčadi. Napoli je tada bio dvostruki prvak Italije (1987. i 1990.) a osvojio je i Kup UEFA (1989.)
U posljednjoj sezoni 2004./05. suigrači u obrani bili su mu Mark Iuliano i veteran Paolo Montero. Završetkom sezone u kojoj je klub osvojio naslov prvaka (koji mu je kasnije oduzet) Montero se vratio u rodni Urugvaj,[1] Iuliano je prešao u RCD Mallorcu[2][3] dok je Ferrara s 38 godina objavio prekid karijere.
Ferrara je u dva navrata bio asistent u talijanskoj reprezentaciji. Prvi puta je u razdoblju od 2005. do 2006. bio pomoćnik Marcellu Lippiju u generaciji koja je 2006. postala svjetski prvak. Povratkom Lippija na izborničku klupu, Ferrara je 2008. po drugi puta postao asistent u nacionalnoj momčadi.
S bivšim klupskim suigračem Gianlucom Pessottom bio je jedan od trenera Juventusovog omladinskog pogona da bi 5. lipnja2009. preuzeo seniorsku momčad koju je vodio narednu sezonu.[4] Budući da s klubom nije ostvario značajne rezultate trener je otpušten a Juventus je do kraja sezone vodio Alberto Zaccheroni.[5]
Naslov talijanskog prvaka kojeg je Ferrara osvojio s Juventusom u svojoj posljednjoj sezoni 2004./05. oduzet je klubu tijekom 2006. nakon "afere calciopoli".
Italija
