Angelo Di Livio
| Angelo Di Livio | ||
|---|---|---|
.jpg)
| ||
| Osobni podatci | ||
| Nadimak | Soldatino | |
| Rođenje | 26. srpnja 1966. | |
| Visina | 173 cm | |
| Trenutačni klub | igračka mirovina | |
| Položaj | Defenzivni vezni | |
| Mlađi uzrasti | ||
| 1981. - 1984. | A.S. Roma | |
| Igračka karijera* | ||
| Godina | Klub | Nast. (gol.) |
| 1984. - 1988. 1985. - 1986. 1986. - 1987. 1987. - 1988. 1988. - 1989. 1989. - 1993. 1993. - 1999. 1999. - 2005. |
A.S. Roma → Reggiana (posudba) → Nocerina (posudba) → Perugia (posudba) Perugia Padova Juventus Fiorentina |
0 (0) 13 (0) 31 (1) 34 (3) 38 (1) 138 (13) 186 (3) 169 (8) |
| Reprezentativna karijera | ||
| 1995. - 2002. |  Italija
|
40 (0) |
| Trenerska karijera | ||
| 2006. - 2008. 2008. - 2010. |
AS Roma (juniori) Italija (stručni stožer)
| |
| Bilješke | ||
|
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima | ||
| Portal o životopisima | ||
| Portal o športu | ||
Angelo Di Livio (Rim, Italija, 26. srpnja 1966.) je talijanski nogometni trener te bivši nogometaš i nacionalni reprezentativac koji je tijekom igračke karijere nastupio za čak sedam klubova. Kao igrač je nosio nadimak "soldatino" koji mu je nadjenuo suigrač Roberto Baggio.[1]
Karijera
Klupska karijera
Di Livio je započeo igračku karijeru 1981. godine u juniorima AS Rome dok za seniorsku momčad nikad nije zaigrao jer ga je klub slao na posudbe u niželigaše Reggianu, Nocerinu i Perugiju. Nakon isteka ugovornog roka, igrač ostaje u Perugiji za koju je nastupao do 1989.
Nakon toga Di Livio prelazi u Padovu za koju je nastupao četiri sezone. 1993. ga kupuje torinski Juventus u kojem je debitirao 27. listopada 1993. u utakmici talijanskog kupa protiv Venezije koju je Juve izgubio s 4:3. Također, zanimljiv je podatak da je upravo Angelo Di Livio asistirao za prvi gol Del Piera u dresu Stare dame. Tijekom karijere u Torinu, Di Livio je osvojio tri scudetta i jednu Ligu prvaka.
1999. godine igrač je potpisao za Fiorentinu u kojoj je ostao i nakon što je klub 2002. zbog bankrota ispao u Serie B a kasnije i u Serie C2 kada je momčad nosila ime Florentia Viola. U tom razdoblju bio je klupski kapetan.[2] U Fiorentini je ostao do kraja sezone 2004./05. kada se klub vratio u Serie A a jer mu nije produljen ugovor, Di Livio je objavio prekid igračke karijere.
Reprezentativna karijera
Di Livio je za seniorsku momčad debitirao s 29 godine u utakmici protiv Slovenije koja je odigrana 6. rujna 1995. S reprezentacijom je nastupio na dva europska (1996. i 2000.) te dva svjetska (1998. i 2002.) prvenstva. Na EURU 2000. je s Italijom bio srebrni.
Svoju posljednju utakmicu u reprezentativnom dresu odigrao je 18. lipnja 2002. u osmini finala Svjetskog prvenstva 2002. protiv domaćina Južne Koreje koju je Italija zbog sudačkih grešaka izgubila s 2:1.
Trenerska karijera
Od 2006. do 2008. Di Livio je bio trener juniora AS Rome[3] da bi kasnije postao član stručnog stožera talijanske reprezentacije koju je vodio Marcello Lippi.[4]
Također, Di Livio je radio kao nogometni komentator na kanalu Dahlia TV[5] a kasnije je bio tehnički i televizijski komentator na kanalima Sky Sport i Teleroma 56.
Osvojeni trofeji
Klupski trofeji
| Klub | Trofej | Sezona / godina |
|---|---|---|
| Italija
| ||
| Perugia | Serie C2 | 1987./88. |
| Juventus | Scudetto | 1994./95. |
| Juventus | Coppa Italia | 1995. |
| Juventus | Supercoppa Italiana | 1995. |
| Juventus | Liga prvaka | 1995./96. |
| Juventus | Superkup Europe | 1996. |
| Juventus | Interkontinentalni kup | 1996. |
| Juventus | Scudetto | 1996./97. |
| Juventus | Supercoppa Italiana | 1997. |
| Juventus | Scudetto | 1997./98. |
| Fiorentina | Coppa Italia | 2001. |
| Florentia Viola | Serie C2 | 2002./03. |
Reprezentativni trofeji
| Turnir | Trofej | Godina |
|---|---|---|
| EP u Belgiji i Nizozemskoj | Srebro | 2000. |
Ordeni
- Cavaliere Ordine al merito della Repubblica Italiana: 2000.
