Drugi svjetski rat

1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir oružani sukob

Drugi svjetski rat (1. rujna 1939. – 2. rujna 1945.) međunarodni je sukob koji je izbio 21 godinu nakon Prvog svjetskog rata. Vođen je na tri kontinenta i na svim svjetskim oceanima, a u njemu su sudjelovale gotovo sve države koje su tada postojale.

Nakon što su Paktom Ribbentrop-Molotov i njegovim tajnim protokolom od 23. kolovoza 1939. godine (dan kojega je 2008. godine Europski parlament odredio Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima) Hitlerova Njemačka i Sovjetski Savez dogovorili podjelu Istočne Europe, već 1. rujna 1939. godine Njemačka napada Poljsku; taj dan slovi kao početak 2. svjetskog rata.

Sovjetski Savez se pridružuje napadačkim aktivnostima 14. – 17. rujna 1939. godine, okupiravši oko pola teritorija Poljske (ti se teritoriji do danas nalaze u sastavu Bjelorusije i Ukrajine), te cjelokupne teritorije Latvije i Estonije.

U svibnju i lipnju 1940. godine Njemačka munjevitim ratom (inovativni oblik rata omogućen masovnim i koncentriranim korištenjem zračnih i oklopnih snaga, radio-komunikacija, te masovnim korištenjem automobilskog/kamionskog transporta) vojno slama Nizozemsku, Belgiju (preko 600.000 belgijskih vojnika, tj. približno petinu svih muškaraca u toj zemlji, bilo je zarobljeno nakon 18 dana rata; oko 70.000 njih će preostali dio rata provesti u njemačkom zarobljeništvu) i – na opće zaprepaštenje – velesilu Francusku (okupiravši prije toga u travnju 1940. god. Dansku i Norvešku), te 14. lipnja 1940. godine osvaja Pariz. Sovjetski Savez baš tog dana zahtijeva od Litve bezuvjetnu predaju, te odmah 15. lipnja vojno okupira i tu baltičku državu; prema prethodnom dogovoru, ostavlja Njemačkoj nekoliko litvanskih graničnih pokrajina. Prije kraja ljeta – opet u skladu s odredbama Pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine – Hitler i Staljin dijele državni teritorij Kraljevine Rumunjske: Sovjetski savez zauzima vojnom invazijom 28. srpnja 1940. od te zemlje Moldaviju (nakon raspada SSSR-a 1990.-ih, Moldavija je neovisna država sa rumunjskim kao službenim jezikom) i Sjevernu Bukovinu (danas u Ukrajini), a Njemačka "sprječava" invaziju Mađarske na Rumunjsku na način da prisiljava Rumunjsku da ustupi područje Sjeverne Transilvanije (približno veličine današnje Hrvatske, tada s oko 2,5 milijuna stanovnika) Mađarskoj, te u preostalom dijelu Rumunjske instalira marionetski režim na čijem je čelu general Ion Antonescu.

Nakon pobjede nad Francuskom, Njemačka ne uspijeva u zračnoj Bitki za Britaniju 1940. godine ostvariti zračnu nadmoć potrebnu za invaziju na Britaniju; na moru, Britanska mornarica potvrđuje svoju superiornost.

U Travanjskom ratu 1941. godine Njemačka uz pomoć Italije, Bugarske i Mađarske okupira područje Kraljevine Jugoslavije; te odmah potom pokorava i Grčku koja se uz britansku pomoć već šest mjeseci odupirala napadima njemačkog saveznika Italije.

Dana 22. lipnja 1941. godine Hitlerova Njemačka iznanadno napada svog dotadašnjeg saveznika Sovjetski Savez. Staljin je posve iznenađen ovim potezom (neki smatraju da je bio uvjeren da će zapravo SSSR biti taj koji će uspjeti napadom s leđa iznenaditi Hitlerovu Njemačku – u tom trenutku je Sovjetski savez pod oružjem imao čak 5 milijuna ljudi, a industrijska je proizvodnja bila podređena proizvodnji oružja i ratnog materijala), te njemački Wehrmacht – makar znatno slabije naoružan i ne brojniji od Crvene armije – u narednim mjesecima uspijeva uništiti mnogobrojne sovjetske postrojbe i doći pred vrata Moskve. Međutim SSSR staje uslijed tog njemačkog napada na stranu Saveznika, što preokreće tijek rata.

Otprilike u isto vrijeme Fašistička Italija doživljava neuspjeh u invaziji Egipta pod britanskim protektoratom.

Na drugoj strani, Sovjetski Savez i Velika Britanija uspješno napadaju Njemačkoj skloni Iran, te osvajaju u kratkom ratu 25. kolovoza – 17. rujna 1941. godine znatan dio njegovog teritorija. Ta će područja na zapadu Irana ostati pod okupacijom te dvije sile do kraja rata, uključujući i strateški važna iranska naftna polja, koja su pala u britanske ruke, onemogućivši da se ta značajna proizvodnja iskoristi za njemačke potrebe.

Krajem 1941. nakon japanskog napada na Pearl Harbor Sjedinjene Američke Države se uključuju u rat koji konačno zahvaća gotovo čitav svijet.

Tijekom 1942. godine Japan bilježi znatne uspjehe oduzimajući Saveznicima golema područja u Aziji, od Indonezije i Filipina, do Burme i Singapura; u velikim pomorskim bitkama je međutim znatno oštećena snaga njegove flote čija obnova ne može pratiti tempo kojim američka industrija pridonosi izgradnji vojne sile SAD. Nijemci uspješno izlaze na kraj s ofenzivama Crvene Armije prema Ukrajini i Britanskih snaga iz Egipta prema Libiji. Sovjetski Savez, na drugoj strani, uspijeva obnoviti svoje ratne sposobnosti, u velikoj mjeri zahvaljujući kolosalnom poduhvatu preseljenja svoje ratne industrije u azijske predjele SSSR-a i usmjeravanju praktično svih proizvodnih i ljudskih kapaciteta SSSR-a u ratni napor: usprkos znatno manjoj ukupnoj industrijskoj proizvodnji, naposljetku je Sovjetski Savez proizvodio daleko veće količine naoružanja i ratne opreme, nego što je proizvodila industrija koja je u Njemačkoj i drugdje u okupiranoj Europi stajala na raspolaganju njemačkim snagama. Kroz program zajma i najma, u Sovjetski savez dolaze i značajne količine hrane, prijevoznih sredstava i naoružanja od zapadnih saveznika – oko 15 posto zrakoplova i tenkova koje je koristila Crvena armija stiglo je tim putem.

Početkom 1943. Sile Osovine trpe velike poraze. Italija je prisiljena na kapitulaciju iste godine, sovjetske snage su na istočnom bojištu krenule u protunapad, a napredovanje japanskih snaga na Tihom oceanu je zaustavljeno. Krajem 1943. godine zračne snage SAD pokreću kampanju masovnog bombardiranja Japana. Nakon što je od 1942. godine s britanskog tla započeta ozbiljna aktivnost strateškog bombardiranja Njemačke i drugih područja Europe, radi nanošenja štete industrijskim, prometnim i vojnim kapacitete Njemačke i Italije, kao drugih zemalja pod njemačkom okupacijom; od druge polovine 1943. godine ta bombardiranja ostvaruju snažan učinak. Na osobitoj meti su bile njemačke tvornice u proizvodnji i preradi metala, koje su od druge polovine 1943. godine izgubile približno pola kapaciteta. Tvornice u Njemačkoj i okupiranim zemljama su ipak uspjele obnoviti proizvodnju na bolje zaštićenim lokacijama i čak povećati proizvodnju, ali se pokazalo da za razliku od tvornica SAD-u i SSSR-u nisu u dovoljnoj mjeri tehnološki pripremljene za ulazak u masovnu proizvodnju; sve ukoliko je kvaliteta njihovih proizvoda općenito bila veća od američkih i sovjetskih. Stoga porast njemačke ratne proizvodnje nije bio ni blizu rastu proizvodnje u tvornicama za proizvodnju krupnih strojeva dizajniranima na principu tekuće trake u SAD i Sovjetskom savezu. Najveći efekt na njemačke ratne sposobnosti je naposljetku ostvaren pomorskom blokadom, te bombardiranjem naftne industrije i zaliha, koje je jako otežalo funkcioniranje vojnih snaga i industrije Sila Osovine; 1943. godine će Njemačka imati na raspolaganju 2 puta manje naftnih derivata od Britanskog Carstva, 2 i pol puta manje od Sovjetskog saveza, te čak 26 puta manje od SAD. Situaciju Njemačka nije uspjela bitno popraviti ni svojom značajnom proizvodnjom sintetičkih naftnih proizvoda, uglavnom iz ugljena: pogoni za proizvodnju sintetičkog goriva biti će izloženi opetovanim savezničkim bombardiranjima.

U prvoj polovini 1944. godine saveznička bombardiranja već dramatično smanjuju količine naftnih derivata koje Sile osovine imaju na raspolaganju. Dok je još u ožujku 1944. godine doprema nafte u njemačkoj Europskoj tvrđavi biti na razini od 927.000 tona mjesečno, do lipnja će ona biti smanjena na 472.000 tona; stoga će Luftwaffe dobivati mjesečno samo 30 tisuća tona avionskog goriva, umjesto potrebnih 160 tisuća tona – čime je taj dio njemačkih oružanih snaga bio skoro izbačen iz borbe. Do studenog 1944. god. će daljnja bombardiranja smanjiti ukupnu proizvodnju nafte koja je stojala na raspolaganje Njemačkoj na oko 100.000 tona, jako ograničavajući funkcioniranje gospodarstva i djelovanje vojnih snaga. U ljeto 1944. zapadni Saveznici su se na Dan D iskrcali u Europi, polako privodeći rat kraju; upravo u isto vrijeme Crvena armija izvođenjem Operacije Bagration napokon uspijeva rat prenijeti izvan predratnog područja SSSR-a. Rumunjska, nakon što na njen teritorij stupaju snage Crvene Armije, prelazi 23. kolovoza 1944. na stranu Saveznika, te će potom dati znatni doprinos u borbi protiv svojih dojučerašnjih saveznika na bojištima u Mađarskoj (vraćajući Transilvaniju, koja je Rumunjskoj za korist Mađarske bila oduzeta 1941. godine), Čehoslovačkoj i Austriji, uz oko 50 tisuća poginulih rumunjskih vojnika. Bugarska na stranu Saveznika prelazi 8. rujna 1944. godine. I bugarske snage će se značajno uključiti u borbe na strani Saveznika u Mađarskoj (s oko 130.000 vojnika), te u Jugoslaviji – gdje donedavni okupator Bugarska sudjeluje u potiskivanju Nijemaca iz Makedonije i Srbije, te potom s oko 300 tisuća vojnika sudjeluje u završnim operacijama prema teritoriju NDH, te nakon toga sve do granica Austrije.

Rat je okončan 1945. bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke (7. svibnja 1945.) i Japana (15. kolovoza 1945.).

Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.

Uzrok i povod rata

Podrobniji članak o temi: Uzroci Drugog svjetskog rata

Glavni uzrok drugog svjetskog rata nalazi se u volji Hitlerove Njemačke da poništi geopolitički negativne posljedice Prvog svjetskog rata i osigura globalnu prevlast Njemačke. Japan je s Dalekog istoka htio istisnuti Britaniju (s njenim velikim kolonijalnim posjedima i ekonomskim utjecajem), Nizozemsku (koja je vladala Indonezijom) i Sjedinjene Američke Države (koje su u prethodnom razdoblju pretvorile Filipine u svoju koloniju, te ostvarili veliki utjecaj nad Kinom) i sam zagospodariti "svojim dijelom svijeta"; Italija se pridružila Silama Osovine zbog ideološke bliskosti i vanjskopolitičkih sukoba s Velikom Britanijom (koja je nametnula Italiji ekonomske sankcije nakon njenog napada na Etiopiju 1935. godine).

Hitlerov NSDAP na vlast u Njemačkoj stigao nakon demokratskih izbora 1933. god. (dobili su 37,2 posto glasova), te je potom ubrzano poduzeo korake za okončanje demokratskog poretka Weimarske Republike. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji je ograničio njemačku vojnu i gospodarsku moć, o poticanju anti-komunizma, te zbog Dolchstoßlegende (legenda o "nožu u leđa" kojega su izdajice iz pozadine zabili njemačkoj vojsci koja se uspješno borila sa neprijateljem u I. svjetskom ratu) i na kraju zbog obećanja o stabilizaciji i ekonomskoj obnovi. Sve to poticalo je na narod da razmišlja o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje Austrije i drugih područja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.

Japansko Carstvo je 1930-ih bilo pod utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna sila. Japanske invazije počele su 1931., kada su ušli u Mandžuriju, a nastavile su se 1937. njihovim ulaskom u preostali dio Kine. Za vrijeme invazije pomoć Kini slale su SAD i Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio s problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Trećeg Reicha, i počeo se za taj veliki rat protiv Velike Britanije, a po potrebi i protiv SAD. Budući da se tada vjerovalo da SAD neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941., Amerikanci su ušli u rat.

Fašistička Italija je bila izložena ekonomskim poteškoćama, u velikoj mjeri uslijed međunarodne blokade nakon agresije na Abesiniju 1935. godine, te je težila ostvariti dominaciju na području istočnog Mediterana, što Italiji nije pošlo za rukom u strahovitom ratnom naporu tijekom I. svjetskog rata.

Sovjetski Savez je nakon intervencije sila Antante u Ruskom građanskom ratu 1918.-1922. god. bio u vrlo lošim odnosima sa zapadnim zemljama, te je putem Kominterne radio na destabilizaciji tih država, s neskrivenom težnjom da izazove svjetsku komunističku revoluciju u kojoj će svoj društveno-politički ustroj proširiti na što veći broj zemalja. Makar je Hitler iskazivao antikomunističke stavove, a Staljin antifašističke – i makar su u Španjolskom građanskom ratu 1936. do 1939. podupirali sukobljene strane – odlučili su Njemačka i Sovjetski Savez ubrzo nakon kraja sukoba u Španjolskoj uspostaviti važnu gospodarsku suradnju, gdje je Njemačka osiguravala naftu i razne druge sirovine, a Sovjetski Savez tehnologiju za svoju industriju, osobito vojnu. SSSR je bio više nego spreman napasti druge zemlje u svrhu "širenja revolucije", te se u rujnu 1939. godine pridružio njemačkom napadu na Poljsku, te izvršio agresiju na Estoniju i Latviju, da bi već u studenom 1939. godine pokrenuo i agresiju na Finsku.

Sudetska kriza i izbijanje rata

Podrobniji članak o temi: Münchenski sporazum

Novoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler bio je velik protivnik Versajskog ugovora. Nije želio da se tako velika nacija kao Njemačka ograničuje u bilo kojem pogledu.

Idući potez bio je 1936. ugovor koji se zvao Antikominternski pakt koji su uz Njemačku potpisali Italija i Japan. Godine 1938. Hitler anektira Austriju. Taj događaj poznat je pod imenom "Anschluss".

Hitler je isti plan imao i za čehoslovačko područje Sudeta čije su većinsko stanovništvo u to doba sačinjavali Nijemci. Čehoslovačka je bila spremna na oružani otpor (uz francusku pomoć). Međutim, britanska vlada nije bila u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da se s Njemačkom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Većina svjetske javnosti zgrozila se ovim potezom, ali Zapad je ovo smatrao ispravljanjem versajske nepravde i pokušajem uspostavljanja svjetskog mira.

Britanski premijer Neville Chamberlain, francuski premijer Édouard Daladier, njemački kancelar Adolf Hitler i talijanski vođa Benito Mussolini na potpisivanju sporazuma 1938.

No o miru nije bilo ni govora jer su, kao i Hitler, Mađarska i Poljska vlada tražile pravo na dijelove teritorija Čehoslovačke. Vlada u Pragu bila je uzdrmana, a na Hitlerov poticaj su slovački separatisti proglasili 6. listopada 1938. godine autonomiju Slovačke, uz Jozefa Tisa kao predsjednika vlade (Slovačka će već u studenom 1938. god. izgubiti svoj južni dio za korist Mađarske, istodobno kada je slijedom sporazuma potpisanog na Prvoj bečkoj arbitraži 10. studenog 1938. Češka izgubila Sudete za korist Njemačke). U proljeće 1939., pod izgovorom zaustavljanja pokreta, Njemačke trupe okupiraju Češku, a Slovačku uspostavljaju kao satelitsku državu.

To komadanje Čehoslovačke predstavljalo je poniženje za Zapadne sile. Oni su zbog nekršenja sporazuma iz Münchena zajamčili samostalnost Poljskoj i Rumunjskoj – koje su trebale biti iduće mete širenja. No, širenje države nije bio samo njemački plan. Benito Mussolini na isti je način (nakon invazije iz travnja 1939. god., koja je prošla bez borbe) Italiji pripojio Albaniju, a nešto prije i Etiopiju.

Hitler je za idući potez širenja odabrao luku Danzig (polj. Gdansk) koja je bila pod upravom Lige naroda. No Poljaci su, za razliku od Čehoslovačke, bili spremni za oružani otpor. Hitler je odlučio već u proljeće 1939. godine poduzeti invaziju na Poljsku.

Bio je uvjeren kako će zapadne sile na kraju Poljsku ipak ostaviti na cjedilu isto kao što su bile ostavile Čehoslovačku. Tome je u prilog išao debakl pregovora o eventualnoj vojnoj suradnji koji su se u to vrijeme vodili u Moskvi između anglo-francuskih i sovjetskih predstavnika.

Staljin odlučio kupiti vrijeme za pripreme za rat – SSSR se vrlo intenzivno naoružavao i podizao vojsku koja će po brojnosti i opremljenosti ubrzo nadmašiti oružane snage Njemačke – tako što je prihvatio Hitlerovu ponudu za sporazum o komadanju istočne Europe.. Pakt Ribbentrop-Molotov potpisan je 25. kolovoza 1939. Tim ugovorom Reich se osigurao od sovjetskih napada. Rat je službeno započeo 1. rujna 1939. tj. kad je Njemačka napala Poljsku zbog napada (koji su zapravo izveli Nijemci) na pograničnu postaju Gleiwitz (polj. Gliwice) .

Oružane snage i planovi zaraćenih sila

Sile Osovine

Podrobniji članak o temi: Sile Osovine

Njemačka

Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo inferiornijem položaju s obzirom na stanje na početku Prvog svjetskog rata 25 godina ranije. S druge strane, u kvalitativnom smislu bila je u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.

Njemačka vojska imala je tri grane. Najbrojnija grana bila je kopnena vojska, poznatija pod nazivom Heer. Njome su zapovijedali vojni stručnjaci kao von Manstein, Rommel, Keitel, Jodl i drugi. Kopnena je vojska većinu rata vodila metodom koja je nazvana Blitzkriegom ("munjeviti rat").

Luftwaffe, odnosno ratno zrakoplovstvo bilo je pod zapovjedništvom dopredsjednika Göringa, letačkog asa iz Prvog svjetskog rata, nanijela velike štete po Europi, a najveću ulogu i snagu imala je početkom rata.

Kriegsmarine, tj. ratna mornarica, bila je treća grana Njemačke vojske. Ona u pomorskim bitkama nije postigla neke veće pobjede, unatoč tome što je bila pod vodstvom izvrsnih vojnih stručnjaka – admirala Dönitza i Raedera, a ponajveće uspjehe je postigla podmornička flota.

Italija

Brojčano, od svih rodova vojnih snaga, talijanska mornarica je do pred Drugi svjetski rat toliko ojačala da je mogla biti ozbiljnim protivnikom i francuskoj i britanskoj mornarici. Time je postala 3. po snazi u Europi. Najkvalitetniji dio mornarice zasigurno su činile diverzantske postrojbe, tzv. ljudi žabe, koje su tijekom rata imale brojne uspješne akcije.

Mussolinijev je režim jednako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo zrakoplovstvo biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.

Talijani su pomoću raznih doktrina pokušali napraviti taktiku sličnu blitzkriegu, no njihov glavni nedostatak bila je slaba kopnena vojska.

Ipak, najveća talijanska slabost bio je moral, uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.

Japan

Japansko Carstvo 1939. godine.

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego je bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.

Japanska ratna mornarica bila je među najjačima i najmodernijima. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Među njima veliku je važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvio tzv. dugi torpedo koji će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.

Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga po kvaliteti aviona i pilota ponešto je zaostajalo za većinom država u svijetu, a poseban nedostatak bila je orijentacija na neposrednu potporu kopnenim snagama.

Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. Tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv, u pravilu tehnički inferiornih, kineskih snaga. Zbog svega toga japanska je vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudi.

Saveznici

Podrobniji članak o temi: Saveznici u Drugom svjetskom ratu

Velika Britanija

Britanski zrakoplov, model Spitfire, najbolji britanski zrakoplov u II. svj. ratu.

Velika Britanija godine 1939. ušla je u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u Prvi svjetski rat.

Britanske kopnene snage bile su relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao potpora brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni novacima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad europskog prosjeka. Međutim je međuratni period predstavljao i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.

Nedostatke kopnenih jedinica nadomjestila je Royal Navy, tj. Kraljevska mornarica, koja je imala sve moguće vrste brodova. Od torpednih čamaca pa do nosača aviona. Koristili su strategiju kao i u napoleonskim ratovima, koja je Britancima omogućavala po potrebi voditi rat protiv cijele Europe. Britanska mornarica je nametnula pomorsku blokadu koja je onemogućila nabavu energenata i drugih sirovina za čitavu kontinentalnu Europu, čime je znatno otežano djelovanje njemačkih vojnih snaga i proizvodnja ratnog materijala.

Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljao je Royal Air Force (RAF), tj. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Bilo je sastavljeno od mnogih tipova aviona koji su uglavnom služili za strateško bombardiranje. U vrijeme Bitke za Britaniju je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britansko otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci "Spitfire" i "Hawker Hurricane", od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za potporu kopnenim snagama. Odmah nakon što je njemački Luftwaffe spriječen, RAF je pokrenuo vlastito – vrlo snažno – bombardiranje Njemačke i područja Europe pod kontrolom Osovine. To je bombardiranje – usmjereno prvenstveno na smanjivanje njemačke ratne proizvodnje, međutim uz nemale civilne žrtve – bilo iznimno učinkovito, te je primjerice u bombardiranju Hamburga 25. srpnja 1943. godine u jednom jedinom danu poginulo preko 40 tisuća stanovnika tog grada (u njemačkim bombardiranjim tijekom u svih šest godina rata poginulo je 60.595 ljudi u Velikoj Britaniji). RAF Bomber Command će tijekom rata na Europu baciti preko milijun tona bombi, pri čemu će u više od 360.000 letova poginuti čak oko 55.573 (od ukupno 125.000) njenih pripadnika, uz gubitak 8.403 britanskih aviona-bombardera.

Francuska

Jedan od mnogobrojnih bunkera na Maginotovoj liniji.

Francuska je 1939. godine bila pod snažnim utjecajem iskustva prvog svjetskog rata koje se odrazilo kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.

Francuzi su zbog ofenzivne taktike u Prvom svjetskom ratu pretrpjeli velike gubitke u ljudstvu. Zato su u ovaj rat odlučili ući defenzivnije. Takvom je doktrinom postavljena poznata "Maginotova linija" koja se protezala uz granicu s Njemačkom, a držalo se da je neprobojna.

Francuzi su zbog velikih troškova odlučili da na belgijskoj granici ne naprave takvu liniju, no to su napravili i zato da bi potakli Belgiju da više surađuje sa Saveznicima. Francuska vojna oprema bila je zastarjela, osim tenkova koji su bili najsuvremeniji u svijetu, no nisu došli do izražaja u ratu zbog krive taktike.

Francuski zapovjedni kadar uglavnom su činili, osim izuzetaka kao što su general de Gaulle, stari i nesposobni zapovjednici koji nisu bili prilagođeni novim vojnim taktikama i načinima borbe.

Francuska ratna mornarica, s druge strane, bila je prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila usredotočena na Sredozemlje, uglavnom nije došla do izražaja.

Francusko je ratno zrakoplovstvo, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom. Tek je krajem 1930-ih uložen određeni napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, no to je bilo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.

Sovjetski Savez

Ovdje se podaci o Sovjetskom Savezu iznose među "saveznicima", makar je na početku rata SSSR bio zapravo bio saveznik Njemačke, a u toj državi je spomen "savezničkih" država asocirao na neprijateljstvo prema tim zemljama koje su tijekom Ruskog građanskog rata 1918. – 1922. god. svakom vrstom pomoći – uključujući i slanje vojnih postrojbi – stale na stranu kontrarevolucionara.

Kasnije je, međutim, Sovjetski savez ratovao na istoj strani saveznika, i njegov je doprinos pobjedi nad Njemačkom prvorazredan: računa se da je 3/4 njemačkih vojnika poginulih tijekom rata – poginulo u sukobima s Crvenom Armijom.

SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja zrakoplova, tenkova i drugog suvremenog oružja. Već je 1940. godine sovjetska proizvodnja oružja (npr. 2.627 tehnološki suvremenih tenkova, 15.300 topova i haubica i 4.574 lovačka aviona) nadmašivala njemačku (1.573 tenka, 6.730 topova i haubica i 2.746 lovačkih aviona). Pravi razmjeri sovjetske vojne sile postali su očiti tek kasnije tijekom rata. Također, mnogo novca uloženo je i u nabavu najmodernijih tehničkih sredstava za ratovanje.

No početkom Staljinovih čistki, cijela jedna generacija izvrsnih vojnih zapovjednika izbrisana je s lica zemlje. Staljin je zbog svoje antipatije prema Trockom i straha da bi njegove pristalice mogli preuzeti vlast u državi oslabio Crvenu armiju. No Zimski rat, koji je izbio u Finskoj, prisilio je Staljina obnoviti kopnenu vojsku i ojačati Crvenu armiju.

Sovjetsko zrakoplovstvo bilo je impresivno, no služilo je uglavnom kao potpora kopnenim jedinicama. Što se tiče sovjetske ratne mornarice, bila je u podređenom položaju zbog toga što je SSSR imao malo kvalitetnih izlaza na otvoreno more (glavne sovjetske luke bile su na Crnom moru i Baltičkom moru, koja su oba zatvorena), pa je bila najslabije razvijana.

SAD

Zbog oceana koji su ih odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.

No izuzetak je bila mornarica, koja se razvijala sve više i više. Imali su sve tipove brodova, a posjedovanje mnogih oceanskih otoka omogućilo je izgradnju luka izvan matičnog kopna. To je bila ključna činjenica u američkim pobjedama na moru.

SAD je tada još uvijek tehnološki zaostajao u vojnoj tehnologiji. No zahvaljujući golemoj industrijskoj bazi te veličini dobro obrazovanog stanovništva bili su kadri u veoma kratkom vremenu razviti svoje oružane snage.

Tijek rata godine 1939.

Podrobniji članak o temi: Invazija na Poljsku

Karta njemačke i sovjetske invazije Poljske, rujan 1939.

23. kolovoza 1939. godine u Moskvi potpisuju njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentropp i ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza Vjačeslav Molotov Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Osim javno obznanjenog teksta, sadržavao je pakt tajne dodatke o podjeli teritorija zemalja nekih zemalja istoka Europe između SSSR-a i Njemačke, te karte razgraničenja.

Sovjetski tenkovi prolaze kraj njemačkih vojnika tijekom nacističko-komunističke vojne parade u zauzetom poljskom Brestu, 22. rujna 1939.

Njemačka diplomacija šalje ultimatum Poljskoj. Nijemci su tražili koridor između istočne Njemačke i krajnjeg sjeveroistočnog dijela Pruske koja se odvajanjem od Njemačke nije mogla vojno braniti i pripojenje Danziga Reichu, što su Poljaci odbili jer ih je Engleska izravno poduprijela. Danzig je onda bio većinski njemački grad s 99% njemačkim stanovništvom i prethodno je bio oduzet Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.

Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska ohrabrena engleskom potporom koncentrirala je na granici prema Trećem Reichu velike vojne snage, nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protunapad ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prigoda na samom početku izvesti niz obuhvatnih manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i prisiljene na predaju.

1. rujna 1939. Nijemci napadaju Poljake na poluotoku Westerplatte. Time je započeo Drugi svjetski rat. Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki povjesničari navode 3. rujna 1939. kao nadnevak njegovog početka. Britanska i francuska pomoć Poljskoj nikada nije stigla, stoga se Poljaci osjećaju izdanim. Stvarni rat Njemačke s Francuskom počinje tek u svibnju 1940., a s Ujedinjenim Kraljevstvom tek u srpnju 1940., iako je Njemačka prethodno nudila mir Britancima.

Vjačeslav Molotov potpisuje pakt Ribbentrop-Molotov 1939. Iza njega su drugi potpisnik Joachim von Ribbentrop, Josif Staljin i Boris Šapošnjikov.

Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti vrlo su brzo raspršene iz dva razloga: Nijemci su u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja (uslijed poljskog žilavog otpora, imale su ipak njemačke snage u 35 dana neprijateljstava relativno znatne gubitke – oko 20 tisuća mrtvih i 30 tisuća ranjenih vojnika, otprilike polovicu gubitaka koje će godinu kasnije Nijemci pretrpjeti u sukobu sa zapadnim saveznicima tijekom invazije na Francusku), a francuska ofenziva u Saarskoj oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena: bila je ta "ofenziva" zapravo poduzeta čisto demonstrativno – bez volje i dovoljnih snaga da postignu bilo kakav značajan uspjeh.

Francuska i Velika Britanija su od konkretnih mjera protiv Njemačke uvele pomorsku blokadu, a već 2.rujna su u Francusku počele pristizati snage britanske kopnene vojske, te će ondje prije kraja tog mjeseca biti 152 tisuće britanskih vojnika – Britanci su u to vrijeme imali jedinu posve motoriziranu vojsku na svijetu, koja je uz to bila u cijelosti popunjena profesionalnim vojnicima. Francuska i Britanija su bile u stanju ozbiljno ugroziti Njemačku, ali nisu pripremile nikakav veći kopneni ili zračni napad koja će biti izveden u prvih mjesec dana rata.

17. rujna, SSSR je poduzeo invaziju s istoka i bez izrazito jakog poljskog otpora (imale su sovjetske snage ipak oko 3.000 poginulih) izbio na demarkacijsku liniju dogovorenu Paktom Ribbentrop – Molotov od 23. rujna 1939. U poljskom gradu Brestu Wehrmacht i Crvena armija održavaju dana 22. rujna 1939. zajedničku vojnu paradu, kojom demonstriraju svoje savezništvo proizlašlo iz ugovora potpisanog mjesec dana ranije u Moskvi. Zapadni saveznici ne objavljuju rat SSSR-u.

Tajni protokol Pakta Ribbentrop-Molotov: "sfera utjecaja" SSSR-a nad Finskom i drugim baltičkim državama, te predstojeća "teritorijalna i politička preraspodjela" se spominju u članku 1.

Dio poljske vojske izbjegao je u Rumunjsku (između dva svjetska rata, imale su Rumunjska i Poljska zajedničku kopnenu granicu), odakle će poslije prijeći na Zapad, dok je ostatak zarobljen do početka listopada. Istočni dio Poljske – 52,1% poljskog predratnog teritorija – anektirao je SSSR, koji ondje zavodi komunističku vladavinu sa svim osobinama strahovlade: u travnju i svibnju 1940. godine izvodi se prema nalogu najvišeg sovjetskog vodstva pokolj u Katynskoj šumi, u kojem stradava 22.000 poljskih državljana, u prvom redu vojnih časnika i intelektualaca. Njemačka anektira široko područje Poljske duž granice s Njemačkom, a preostalim područjem Poljske – bez statusa državnosti i bez temeljnih građanskih prava za Poljake – upravlja Njemačka putem tzv. Generalnog guvernera.

Saveznička vrhovna komanda nakon vojnog sloma Poljske je zaključila da nikakva ofenziva na Njemačku nema smisla, nego da se rat treba voditi pomorskom blokadom, odnosno ograničenim operacijama u cilju sprječavanja Nijemaca da dobivaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Njemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na zapadnom bojištu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama – razdoblje poznato kao tzv. "Lažni rat".

U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Europi, uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Latviji, a nešto kasnije i u Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju sljedeće godine. Pokušaj da se Finska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je krajem studenoga do finsko-sovjetskog ili tzv. Zimskog rata u kojem su Finci ispočetka uspješno zaustavili nadmoćne sovjetske napade, zahvaljujući i dobro utvrđenoj Mannerheimovoj obrambenoj crti i "motti" taktici ratovanja.

Tijek rata godine 1940.

Norveška operacija

Podrobniji članak o temi: Operacija Weserübung

Zimski rat savezničkim je planerima učinio zanimljivom Skandinaviju. Stvoreni su planovi da se pošalje ekspedicijski korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj strateški važnih zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske kapitulacije u ožujku 1940. godine.

Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je zapovjedio da se pripremi invazija Danske i Norveške. Dana 9. travnja 1940. godine Nijemci su bez otpora osvojili Dansku koja će biti okupirana sljedećih pet godina. U Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u zraku te brzo osvajanje aerodroma, uspostavili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicijskog korpusa. Iako je Britanska mornarica nanijela njemačkoj mornarici velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu njemačku kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.

U borbama na sjeveru Norveške, njemačke snage su se koristili pomorskom lukom Basis Nord u mjestu Zapadnaya Litsa na sjeveru Sovjetskog Saveza (45 km od norveške granice), koju je sovjetsko vodstvo ustupilo Njemačkoj; te koju su Njemačke podmornice više mjeseci tajno koristile u ratnim operacijama protiv zapadnih saveznika.

Pad Francuske

Podrobniji članak o temi: Bitka za Francusku

Dana 10. svibnja, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela je velika njemačka ofenziva na zapadnoj fronti.

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.

Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, niti da će glavni njemački udar biti izvršen kroz šumovite Ardene, za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.

Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatan otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da razbiju njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja pod borbom (potopljeno je čak 226 britanskih brodica i brodova, od toga 6 razarača) izvedna jedna od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti. Francuske snage su štitile odstupnicu Britancima, da bi naposljetku bilo evakuirano i oko 100 tisuća francuskih vojnika. Britanskih 240 tisuća evakuiranih vojnika odmah je raspoređeno u postrojbe koje su imale braniti Englesku od moguće njemačke invazije, a francuski vojnici su nakon kapitulacije Francuske (22. lipnja 1940. god.) vraćeni kućama, izuzev njih 3.000 koji će se pridružiti generalu Charlesu de Gaulleu, koji će pod britanskim okriljem osnovati vladu Slobodne Francuske, i potom postupno ovladavati francuskim kolonijama u prekomorskim zemljama.

Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja je brzo probila njihove položaje. Francuska je vojska, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje Philippea Pétaina da dalji otpor nema smisla.

Dana 10. lipnja, smatrajući da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija talijanska ofenziva bio je napad na dobro utvđene francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih bataljuna uspješno zaustavilo cijelu jednu talijansku vojsku. Ni u nastavku operacija (koje su potrajale oko dva tjedna) nisu talijanske snage od približno 300.000 ljudi uspjele probiti otpor oko 85.000 francuskih vojnika.

Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati otpor Nijemcima. Četiri dana kasnije Pétainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala Pétainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku.

Dan nakon što su njemačke trupe ušle u prijestolnicu Francuske Pariz, Sovjetski Savez u dogovoru s Njemačkom okupira 15. lipnja 1940. godine čitavu Litvu.

Dana 28. lipnja SSSR je – osloncem na toč. III. Tajnog aneksa Pakta Ribbentrop-Molotov, ultimatumom natjerao Rumunjsku da preda Besarabiju – teritorij koji danas predstavlja republiku Moldovu. Njemačka vrši pritisak na Rumunjsku da ustupi Mađarskoj područje Transilvanije (područje veličine Hrvatske, tada s približno 2,5 milijuna stanovnika), te instalira 4. srpnja 1940. godine u Rumunjskoj marionetski režima Iona Antonescua: time si osigurava izlaz na Crno more i opskrbu znatnim količinama nafte koja se crpila u Rumunjskoj.

Bitka za Britaniju

Podrobniji članak o temi: Bitka za Britaniju

Početkom ljeta 1940. Hitler se nalazio na vrhuncu moći i većina europskih političara i vlada smatrala ga je pobjednikom rata. Nakon sloma Francuske cijeli se kontinent nalazio pod njegovom kontrolom, bilo preko okupacijskih snaga, saveznika, ideološki bliskih vlada ili neutralnih država koje je bilo lako ucijeniti. Obzirom da je trgovinska razmjena sa Sovjetskim Savezom dobro funkcionirala, opskrba naftom i drugim strateškim sirovinama nije dolazila u pitanje, te je pomorska blokada kontinenta koju je provodila moćna britanska mornarica stvarala samo ograničene probleme. Hitleru je na putu – tako je izgledalo – jedino stajala usamljena Britanija.

No britanska vlada na čelu s Winstonom Churchillom bila je odlučna nastaviti rat do konačne pobjede, što je pokazano već 5. srpnja napadom na francusku pomorsku bazu Mers-el-Kebir. Cilj te operacije bio je spriječiti da flota pod kontrolom vichyjevske Francuske bude predana silama Osovine te tako ugrozi britansku pomorsku nadmoć. Napad je izazvao velike žrtve među Francuzima i na duže vrijeme pokvario odnose bivših saveznika.

U međuvremenu je Hitler nastojao s Britanijom ishoditi mir nudeći garanciju opstanka Britanskog carstva u zamjenu za povrat bivših njemačkih kolonija. Kada su Britanci te ponude odbili, Hitler je naredio da započne bombardiranje Britanskog Otočja i, u svrhu dodatnog psihološkog pritiska, započnu javne pripreme za invaziju koja je dobila šifru Operacija Morski lav.

Plan za invaziju izazvao je velike podjele i nesuglasice u njemačkim vojnim krugovima, ali su se svi, pa i Hitler, složili da je za njegovo uspješno izvođenje nužno prethodno osigurati zračnu nadmoć nad Britanijom, odnosno eliminirati RAF. U tu je svrhu započeta višetjedna serija zračnih napada kojima su se Britanci suprotstavili u nizu zračnih okršaja koji se zovu Bitka za Britaniju. Zahvaljujući nizu pogodnosti – posjedovanje radara, brža proizvodnja lovačkih aviona te mogućnost ponovnog angažiranja vlastitih pilota srušenih nad britanskim tlom – Britanci su uspjeli očuvati prednost te tako prisiliti Hitlera da sredinom rujna otkaže invazijske planove.

Hitler je za tu odluku bio djelomično motiviran očigledno nezadovoljavajućim stanjem invazijskih priprema i planova, kao i sve većom željom da započne pohod protiv SSSR-a. Britaniju je umjesto invazijom trebalo pobijediti iscrpljivanjem njenih resursa kroz bjesomučno zračno bombardiranje gradova, pomorsku blokadu te napade na uporišta na Mediteranu i Bliskom istoku.

Bitka za Atlantik

Podrobniji članak o temi: Bitka na Atlantiku

Kako se u Prvom svjetskom ratu Atlantski ocean pokazao kao bitno bojište između Britanske kraljevske mornarice i Njemačke ratne mornarice, Njemačka je znala da bi eventualni sukob s Britanijom zahtijevao jaču flotu. S time u planu, Njemačka je početkom 1939. godine započela provoditi Plan Z kojim bi trebala obnoviti ratnu flotu uništenu nakon 1. svjetskog rata. Plan je trebao biti završen tek 1949., pa je Njemačka mornarica dočekala rat relativno nespremna i kao najslabiji element Njemačke vojske – a situacija je išla samo na gore jer su resursi predviđeni za Plan Z preusmjereni na prioritetnije stvari. Ipak, tijekom rata Njemačka je uspjela staviti u pogon dva velika bojna broda (Bismarck i Tirpitz), te dvije bojne krstarice (Scharnhorst i Gneisenau). Glavni element flote, pak, bila je podmornička sila koja je u početku bila brojčano slaba, ali je tijekom rata jako ojačala i postala ozbiljna prijetnja.

Njemačka je strategija bila jednostavna: sve moguće jedinice mornarice poslane su u lov na teretne brodove u Atlantik gdje su trebali prekinuti dotok zaliha za Veliku Britaniju. Strateška pomorska situacija Njemačke i golema premoć Britanske mornarice su značili da je plan teško izvediv, ali se situacija za njemačke snage ipak popravila kada je Njemačka 1940. zauzela pomorske baze u Norveškoj i Francuskoj. To im je omogućilo lakši izlazak iz Britanske blokade na Atlantik gdje su mogli u lov.

Tako je već 1940. godine došlo do nekoliko većih sukoba na moru (npr. Lov za Bismarckom i Bitka kod La Plate) koji su uvijek slijedili istu formulu: njemački bi brodovi krenuli u lov na Atlantik, što bi rezultiralo potjerom veće skupine britanskih brodova i na kraju potapanjem Njemačkog broda. Takvo je stanje samo iscrpilo ionako slabu njemačku flotu koja je do 1943. efektivno smanjena na samo jedan kapitalni brod. Te je godine i došlo do zaokreta u mornarici, kada Hitler smjenjuje zagovaratelja velikih ratnih brodova Ericha Raedera i na njegovo mjesto postavlja Karla Dönitza privrženika podmorničarskoj struji, te se Njemačka mornarica sasvim preusmjerava na podmorsko ratovanje.

Kako su Saveznici već do tada razvili efikasna sredstva za borbu protiv podmornica (npr. sonar), podmornička sila više nije bilo toliko efektivna kao u doba 1940. i 1941. – godine koje su nazvane 1. i 2. "Sretno doba" za podnorničare zbog nedostatka pratnje teretnih brodova koje su njemačke podmornice potapale – i do 1944. je potpuno istisnuta sa Atlantika. Pred kraj rata, Njemačka je ulagala u razvoj podmornica, posebno revolucionarnu podmornicu tipa XXI, ali je taj trud došao prekasno.

Operacije u Mediteranu

Težište rata od jeseni 1940. godine počelo se prebacivati sa zapada na Mediteran, odnosno Bliski istok, gdje je Hitlerov cilj bio Britancima oduzeti strateški važne naftne izvore, odnosno glavnu prometnu arteriju u Sueskom kanalu. Ovo potonje bio je zadatak Talijana, koji su u Libiji i istočnoj Africi (Etiopija, Somalija) imali znatne snage.

U rujnu je iz Libije na Egipat krenula velika talijanska ofenziva koju su nakon kraćeg napredovanja brzo zaustavlile višestruko malobrojnije britanske snage, pokazavši još jednom talijansku vojnu inferiornost. Talijanske snage u istočnoj Africi, pod komandom vojvode od Aoste, pokazale su se nešto uspješnijim te su Britance istjerale iz britanske Somalije, napale Keniju i Sudan te tako prisilile Britance da tamo dovlače svoje kolonijalne snage.

U međuvremenu su se u Mediteranu počele voditi oštre borbe između talijanske i britanske mornarice. Zahvaljujući kvalitetnijoj taktici i boljoj opremi, Britanci su u njima imali nešto više uspjeha, a ravnoteža se dodatno pokrenula u britansku korist kada su 11. studenog u napadu na Taranto britanski torpednim avioni onesposobili tri talijanska bojna broda.

Kako bi dodatno oslabio britanski položaj, Hitler je u to doba na stranu Osovine nastojao uvući Španjolsku, smatrajući kako će Francisco Franco uzvratiti za potporu dobivenu prilikom građanskog rata. No, ispostavilo se kako je Španjolska previše iscrpljena da bi mogla sudjelovati u novom ratu te je umjesto toga Franco Osovinu podržao posredno, kao formalno neutralna država.

Najvažniji događaj bila je Mussolinijeva odluka da, u svrhu izjednačavanja prestiža s Hitlerom, poduzme vlastiti blitzkrieg u formi napada na Grčku. Pohod koji je započeo 28. listopada , i koji se ponekad naziva Talijansko-grčki rat, vrlo se brzo, zahvaljujući uspješnom otporu slabo opremljene ali dobro vođene grčke vojske, pretvorio u još jedan talijanski vojni fijasko. Ne samo što je talijanska ofenziva zaustavljena, nego su talijanske snage odbačene u dubinu albanskog teritorija. Još je važnije bilo to da se Grčka stavila na stranu Britanije i tako dala mogućnost Britancima da ugrožavaju njemačke pozicije na Balkanu, odnosno bombardiraju strateški važne naftne izvore u Ploestiju.

Njemačka je prema kraju godine, koristeći u velikoj mjeri naftu i sirovine koje su joj stizale iz Sovjetskog Saveza, nastojala organizirati ratnu proizvodnju, koja je uključivala vrlo značajne industrijske potencijale u okupiranim zemljama. Mobilizacija za njemačke vojne snage obuhvatila je i Folkdsdojčere na istoku Europe, te vojne obveznika iz Francuskoj oduzetih pokrajina Elzas i Lorena (oko 130.000 tamošnjih stanovnika će do kraja rata biti unovačeno u njemačke postrojbe). Uz to će Njemačka nastojati što kvalitetnije uključiti u svoj ratni napor vojske zemalja kojima je zadominirala – kasnije će se u ratnim operacijama na području Sovjetskog Saveza osobito masovno uključiti vojni efektivi Rumunjske i Mađarske.

Operacije Slobodne Francuske 1940.

Skromne snage Slobodne Francuske (oko 3.000 ljudi) u Engleskoj uklučiti će se pod vodstvom generala De Gaullea u poduhvat ovladavanja francuskim kolonijama u Africi. Stanoviti broj francuskih vojnika i policajaca (mali, ispočetka) u tim zemljama bio se spreman pridružiti Slobodnoj Francuskoj. 26. kolovoza je guverner Čada Félix Éboué dao izjavu lojalnosti Slobodnoj Francuskoj, te je u nekoliko dana većina prostrane Francuska Ekvatorijalna Afrika (područje koje obuhvaća današnju Srednjoafričku Republiku, Republiku Kongo i Gabon) došla pod De Gauleovu kontrolu. Nakon toga se mogao De Gaulle osloniti na relativno brojne francuske kolonijalne trupe (sastavljene mahom od vojnika afričke rase, i sam Félix Éboué je bio Afrikanac), koje su se s podijeljenim uspjehom sukobile s trupama odanima Višijevskoj Francuskoj. U studenom te godine će snage Slobodne Francuske, nakon borbi s Višiju odanim postrojbama, pod kontrolu staviti i Gabon, zadnji dio Francuske Ekvatorijalne Afrike gdje su uporište držale snage odane Višiju.

U ljeto 1940. godine će na stranu Slobodne Francuske preći i manje francuske snage koje su držale daleke pacifičke kolonije Novu Kaledoniju, Francusku Polineziju i Nove Hebride; ta će otočja kasnije poslužiti američkim snagama kao važna uporišta za ratovanje s Japanom.

U Francuskoj Indokini, Japanske snage su 1940. godine preuzele faktičnu kontrolu, makar je Višijevska Francuska (samo) nominalno i dalje držala vlast.

Belgijski Kongo i Zapadna Afrika

Vlada Slobodne Belgije u egzilu je nakon njemačke okupacije same Belgije uspjela održati kontrolu nad Kongom, u kojem je kolonijalna žandarmerija od oko 40.000 ljudi (sastavljena od domorodačkih vojnika, s nekoliko stotina belgijskih zapovjednika) već u ljeto 1940. godine dala tri bataljuna za Istočnoafričku kampanju predvođenu Britancima. Zajedno s britanskim i afričkim snagama Slobodne Francuske, ta će vojna operacija započeta u lipnju 1940. godine, dovesti do studenog 1941. godine do ovladavanja čitavom Zapadnom Afrikom: od oko 350 tisuća talijanskih vojnika (od toga oko 90 tisuća Talijana; ostalo su bili domorodački vojnici, koji su sačinjavali postrojbe koje su uglavnom bile pogodne jedino za kontrolu teritorija protiv pobunjenika) koji su bii u Zapadnoj Africi nakon Drugog talijansko-abesinskog rata 1935.-1936., oko 20 tisuća je izginulo u borbama i od bolesti, oko 230 tisuća se predalo, a veći broj domorodačkih vojnika je dezertirao. U situaciji kada talijanske snage zapravo nisu mogle dobivati opskrbu iz Europe, Britanci – koji su postupno dovodili snage iz raznih dijelova Britanskog Imperija – su s vremenom postajali sve nadmoćniji, te naposljetku usprkos relativno jakom otporu savladali i najjače talijanske garnizone u Saju i Gondaru i. Oko 7 tisuća talijanskih vojnika će ostati u gerili do Kapitulacije Italije 1943. godine.

Tijek rata godine 1941.

Pohod na Balkan

Podrobniji članak o temi: Travanjski rat

Podrobniji članak o temi: Invazija na Grčku

Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Kompas – prvu važniju savezničku ofenzivu u ratu – koja je za posljedicu imala potpuno rasulo talijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi upute u Grčku, koja se uspješno opirala talijanskoj invaziji; time je međutim izazvao Hitlera da zapovijedi napad svoje vojske na Grčku, poznat pod šifrom Operacija Marita.

Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije – država koje su do proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. ožujka u Jugoslaviji je izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.

Razbješnjeli Hitler odlučio je da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo 6. travnja. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na kapitulaciju 17. travnja. Grčka vojska održala se nešto duže – do 20. travnja, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s britanskim ekspedicijskim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su 20. svibnja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim elitnim padobranskim jedinicama.

Erwin Rommel je bio najproslavljeniji general Drugog svjetskog rata, zbog njegovih su ga sposobnosti poštovali i protivnički časnici

U tom trenutku britanske su se pozicije na Mediteranu i Bliskom istoku našle na najnižoj točki. Serija njemačkih uspjeha, uključujući protuofenzivu u Sjevernoj Africi koju je vodio Erwin Rommel, potakla je pro-njemačkog premijera Rashida Alija da u Iraku, kao državi koja je od 1932. godine imala status poluneovisne države pod britanskom zaštitom, otpočne pobunu protiv Britanaca s ciljem ostvarivanja potpune neovisnosti. Pobuna započeta 1. travnja 1941. je ugušena nakon nešto više od dva mjeseca ali ne prije što su francuske višijevske vlasti u Siriji i Libanonu pristale da se tamošnji aerodromi koriste za njemačko opskrbljivanje pobunjenika. To je, s druge strane, Britancima dalo povod da započnu ofenzivu s ciljem zaposjedanja tih teritorija. Ona je, uz dosta poteškoća, uspješno završena sredinom lipnja.

U kolovozu i rujnu 1941. će Britanci okupirati bogata naftna polja u zapadnom Iranu, potpomognuti istodobnom napadom sovjetskih snaga na područjima oko Kaspijskog mora i na području Irana prema Turskoj. Iran će ubrzo prihvatiti primirje koje je uključivalo okupaciju znatnog dijela njegovog teritorija, i koja će potrajati sve do kraja rata. Ta će okupacija onemogućiti Njemačkoj – koja je u Iranu do tada imala znatnu gospodarsku i diplomatsku prisutnost – da s područja Bliskog Istoka dobavlja naftu: nedostatak tog energenta će naposljetku osakatiti njemački ratni stroj.

Operacija Barbarossa

Podrobniji članak o temi: Operacija Barbarossa

Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine. Njemačke snage, koje su brojile više od 150 divizija iz Njemačke i satelitskih zemalja, napale su 22. lipnja 1941. svog dotadašnjeg efektivnog saveznika Sovjetski Savez – državu s čijim je oružanim snagama nekoliko mjeseci ranije održala zajedničku vojnu paradu u Brestu, slaveći zajedničku pobjedu nad Poljskom i podjelu njenog teritorija. Makar su sovjetske obavještajne službe pratile kretanje njemačkih vojnih snaga, bile su posve iznenađene brzinom kojom su njemačke jedinice uspjele izvesti prijevoz željeznicom s velike udaljenosti da bi potom bez ikakvog odlaganja započele izvođenjem borbenih akcija. Sovjetske su divizije u početku padale jedna za drugom, što je skoro dovelo do kolapsa SSSR-a.

Sovjetsko iznenađenje njemačkom akcijom i razvojem situacije je bilo razumljivo, jer su prema zapadnim granicama države – gdje su zadnje dvije godine širili državni teritorij osvajanjem susjednih zemalja u savezništvu s Njemačkom – bili rasporedili snage koje su bile posve dostatne za obranu od potencijalnog njemačkog napada: Crvena armija je na zapadu imala raspoređenih 3,3 milijuna vojnika, 15.470 tenkova i 10.775 borbenih zrakoplova.

Wehrmacht doista nije nikako mogao prikupiti snage koje bi bile jače od onih koje je Sovjetski savez imao raspoređene, te je uspio za Operaciju Barbarossa okupiti 3,4 milijuna vojnika (uključujući oko 690 tisuća pripadnika finskih i rumunjskih vojnih postrojbi), 4.445 tenkova i samohodnih topova (koji su bili na približno jednakoj tehnološkoj razini kao višestruko brojniji sovjetski), te 3.914 zrakoplova svih vrsta (koji su u prosjeku bili moderniji od 2 i pol puta mnogobrojnijih sovjetskih zrakoplova). Međutim je organizacija njemačkih snaga bila dobra, vještine upravljanja velikim operacijama munjevitog rata primjerene, samopouzdanje nakon pobjedničkih operacija posljednjih godina na visokom nivou.

Sposobnost sovjetske snage da odlučno reagira bila je u znatnoj mjeri umanjena izrazito agresivnim čistkama provedenima u redovima časnika Crvene armije 1937. - 1938. godine, u kojoj je pobijeno čak preko 36 tisuća njenih časnika. Čistke su osobito velikoj mjeri pogodila one na najvišim dužnostima: stradali je u njima čak 13 od 15 zapovjednika armija, 50 od 57 zapovjednika korpusa i 154 od 186 zapovjednika divizija.

Njemačka ofenziva išla je u tri smjera: jedan prema Lenjingradu, drugi prema Moskvi, a treći prema Staljingradu. Moskva, Lenjingrad i Staljingrad izdržati će napade. Zahvaljujući otporu sovjetskih vojnika koji u Bitki za Moskvu krajem 1941. godine, usprkos strahovitim gubitcima - Crvena Armija će 1941. godine zabilježiti 3,1 milijuna gubitaka (u tome 2/3 vojnika koji su se vodili kao "nestali" uslijed zarobljavanja i dezerterstva), tj. čak 70% svojega sastava uspijevaju na početku oštre ruske zime zaustaviti napredovanje njemačkih postrojbi, čiji je lanac opskrbe ulaskom u izrazito prostranu Rusiju postao vrlo dugačak. Uspjehu Sovjeta da pojačaju proizvodnju ratnog materijala bitno je pomogla pomoć Velike Britanije i SAD putem "lend-lease" (doslovno: "posudba i zakup") ključnih alatnih strojeva i sirovina koji su nedostajali u sovjetskim tvornicama - one su nerijetko bile kompletno preseljene s lokacija na zapadu države u Srednju Aziju i druga udaljena područja i iznimnom brzinom bile stavljane u ponovnu proizvodnju. Putem tog programa je krajem 1941. godine pristigao i znatan broj pouzdanih aviona, tenkova i kamiona, koji su prije kraja godine popunili ključne sovjetske postrojbe na frontovima, čiji su resursi bili jako istrošeni pod udarom njemačke vojne sile, znatno brže nego što ih je sovjetska industrija mogla nadoknađivati.

Najsudbonosnijom će se kasnije pokazati bitka za Staljingrad, važno čvorište za jugoistočnu Rusiju gdje su se nalazila naftna nalazišta, koja su bila presudno važna za vođenje rata uz uporabu masivnih motoriziranih postrojbi. Ta će presudan bitka, nakon dugotrajnih priprema na obje strane, početi u kolovozu 1942. god. Situacija na frontu će se definitivno preokrenuti u korist Sovjeta početkom 1943. godine kada su se Nijemci nakon neuspjeha u bitki za Staljingrad korak po korak počeli povlačiti prema Njemačkoj; poraz u velikoj bitki kod Kurska u ljetu 1943. god. nagovijestit će propast moćnog Wehrmachta.

Ulazak SAD u rat

Američki brodovi u plamenu za vrijeme Napada na Pearl Harbor.

Od samog početka rata američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije krio svoje pro-britanske simpatije, odnosno uvjerenje kako je u američkom interesu da sile Osovine budu poražene. No, direktno uključivanje u rat onemogućavalo je uglavnom izolacionističko raspoloženje američke javnosti, odnosno mišljenje kako se Amerikanaca pitanje kontrole nad Europom i ostatkom Starog svijeta ne tiče.

Roosevelt je, s druge strane, koristio svoje predsjedničke ovlasti da bi Britaniji pomagao na svaki način osim vojnom intervencijom. Britanci su dobivali izdašnu vojnu pomoć, a njihove narudžbe dovele su do postupnog procvata američke vojne industrije. Roosevelt je SAD u rat nastojao uvući tako što je slao američke ratne brodove da prate konvoje s američkom robom za Britaniju i tako provociraju sukobe s njemačkim podmornicama u Atlantiku.

No u jesen 1941. prava je kriza nastala na Pacifiku, umjesto Atlantiku. Japan je godinu dana ranije, koristeći zauzetost zapadnih sila, okupirao Indokinu, dotada pod vlašću vichyjevske Francuske, te tako stekao vrijedan izvor sirovina. Sljedeća na redu trebala je biti Nizozemska Istočna Indija, s obzirom na svoje izvore nafte. SAD su na to, kao i na nastavak rata u Kini, reagirali naftnim embargom koji je posebno pogodio japansku mornaricu.

Suočena s krizom, japanska vlada odlučila je vojnom akcijom zauzeti Nizozemsku Istočnu Indiju. No, to je sa sobom povlačilo oružani sukob s Britanijom i SAD. Američka je vlada, kao dodatno upozorenje, bila premjestila veći dio svoje Pacifičke flote iz San Diega u bazu Pearl Harbor na Havajima.

To je japanskim planerima dalo sjajnu priliku da smisle akciju koja je na samom početku trebala ostvariti japansku premoć na Pacifiku i omogućiti neometana osvajanja po ostatku Azije. Dana 7. prosinca američku vojnu bazu u Pearl Harboru – dakle na teritoriju SAD – napali japanski avioni te potopili, odnosno oštetili veliki broj brodova i aviona. Taj je napad, izveden bez formalne objave rata, izazvao veliki bijes američke javnosti te otklonio sve sumnje oko toga trebaju li se SAD aktivnije uključiti u događaje u svijetu.

Istodobno su Japanci napali američke snage na Filipinima (oko 20 tisuća Amerikanaca i oko 4 puta toliko lokalnih filipinskih snaga), koje će, odsječene od potpore iz SAD, slomiti nakon nekoliko mjeseci.

Dan prije napada na Pearl Harbor Sovjeti su pokrenuli jednu od svojih prvih velikih ofenziva. Ona je ne samo odbacila Nijemce od Moskve nego im nanijela i velike gubitke, srušivši tako mit o nepobjedivosti Wehrmachta. Dok se sve to događalo, Hitler je smatrao kako bi pritisak na istočnom frontu mogao smanjiti ulaskom Japana u rat protiv SSSR-a. U tu svrhu Njemačka je formalno objavila rat SAD, ali je, na Hitlerovo veliko razočaranje, Japan održao neutralnost u odnosu na SSSR.

Tijek rata godine 1942.

Osovine u ofenzivi

Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena da se svi ti resursi mobiliziraju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su Sile Osovine na različitim bojištima nastavile bilježiti uspjehe.

Bitka za Singapur 1942. godine.

Najspektakularniji bili su oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. veljače prisiliti na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza u britanskoj povijesti. Slično je bilo s Filipinima, Nizozemskom Istočnom Indijom, Središnjim Pacifikom te Burmom, a daljnje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije zaustavljeno je tek pomorskom bitkom u Koraljnom moru. Nešto kasnije u bitci kod Midwaya zaustavljen je još jedan japanski pokušaj daljnjeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko japanskih nosača aviona sa stotinama elitnih pilota.

Na istočnom frontu sovjetska zimska ofenziva zastala je na proljeće, dijelom zahvaljujući Hitlerovoj zapovijedi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski pokušaj ofenzive u svibnju je doveo do katastrofalnog poraza u Drugoj bitci za Harkov. Time su Nijemcima olakšani uvjeti za započinjanje velike ljetne ofenzive kojoj je, ovoga puta, cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski istok. Ofenziva koja je započela u lipnju izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. nije se ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju usporiti njemačko napredovanje, a dodatni problem predstavljalo je razdvajanje njemačkog nadiranja na dva pravca – jedan prema Zakavkazju, drugi u smjeru Staljingrada, industrijskog središta na rijeci Volgi. Shvaćajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo do staljingradske bitke.

Njemačko zapovjedništvo nadalo se prodrijeti na Bliski istok i s južnog pravca zahvaljujući novoj Rommelovoj ofenzivi kojom su britanske snage teško poražene u bitci kod Bir Hakeima i prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatskog teritorija. Rommel se nadao zauzeti Aleksandriju, izbiti na Sueski kanal te se poslije spojiti s njemačkim snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan sredinom ljeta zaustavila je loša logistika te reorganizirana britanska obrana pod zapovjedništvom generala Bernarda Montgomeryja koja je Rommelovo napredovanje konačno zaustavila u bitci kod Alameina.

U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Wanseeu u siječnju, na teritorijima pod vlašću Njemačke i njenih satelita počelo provoditi tzv. Konačno rješenje židovskog pitanja, danas poznatije pod nazivom Holokaust.

Prekretnice

Sredinom 1942. SSSR se ponovno našao u teškoj situaciji: Nijemci su posve uništili snage Crvene armije na Krimu, te nanijeli strašne poraze sovjetskim snagama u preostalom dijelu Južne Rusije, izbivši na Kavkaz. Crvena Armija i dalje trpi strahovite gubitke, te će tijekom 1942. godine izgubiti čak preko 44 posto personala (1,7 milijuna mrtvih, 368 tisuća nestalih; tu nisu uračunati oni sovjetski vojnici koje je masovno strijeljala sama Crvena Armija - takvih je u II. svjetskom ratu bilo prema službenim podatcima 994,3 tisuće - niti oni koji su zbog invaliditeta bili otpušteni iz vojne službe). Međutim ima Sovjetski Savez stanovništvo od skoro 200 milijuna ljudi, a vlast je dovoljno čvrsta da i nadalje uspješno provodi mobilizaciju za vojsku. Nakon što je 1941. godine veliki dio industrije pred okupatorima uspješno evakuiran u istočne dijelove zemlje, te je održana industrijska proizvodnja koja je između ostalog uključivala proizvodnju 6.274 tenkova (uz gubitak od čak 23.800 tenkova, tijekom iste 1941. godine), u 1942. godine se ratna proizvodnja zahuktala, te je SSSR proizveo čak 24.600 tenkova - čak četverostruko više od proizvodnje njemačkih (doduše kvalitetnijih) tenkova.

Očita je bila Njemačka namjera da preuzme kontrolu nad presudno važnom proizvodnjom nafte u sovjetskom Azerbejdžanu, te izbacivanje SSSR-a i Velike Britanije iz Irana, gdje su te dvije sile od ljeta 1941. god. s relativno manjim snagama kontrolirale bogate izvore nafte u Iranu- odakle je (preko Turske) Njemačka mogla nabavljati naftu. U takvoj teškoj situaciji, Staljin je zapadne saveznike natjerao na otvaranje tzv. drugog fronta u Zapadnoj Europi s ciljem rasterećenja Crvene armije. Američki vojni krugovi također su se zalagali za takav plan iz političkih razloga, nastojeći da rat u Europi bude što kraći, odnosno da se mogu obračunati s Japanom. Churchill je, pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta treba doći na obalama Mediterana koje je on nazivao "mekim trbuhom" Hitlerove Europe. Propast kanadskog prepada na Dieppe u lipnju je Amerikance uvjerila u snagu njemačke obrane na atlantskim obalama, odnosno prihvaćanje Churchillovih argumenata.

Bernard Law Montgomery, britanski general, koji je svojim pobjedama nad Rommelom u Africi označio prekretnicu u II. svj. ratu.

Iako su Rommelove osovinske snage u Sjevernoj Africi dugo vremena bile brojčano, tehnički i logistički inferiorne Britancima stacioniranima u Egiptu, a Britanska ratna flota je ostvarila nadmoć i na Mediteranu pred obalama Sjeverne Afrike, tek je Montgomery uspio tu nadmoć iskoristiti za jednostavan plan koji je 23. listopada doveo do početka bitke kod El Alameina. Rommelove i Talijanske snage teško su poražene i natjerane na povlačenje koje će postupno dovesti do gubitka Libije. Zato se ta bitka smatra prvom prekretnicom Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu su osovinske pozicije 4. studenog dodatno oslabljene operacijom Torch, anglo-američkim iskrcavanjem na obale Maroka i Alžira, koji su bili pod kontrolom vichyjevske Francuske. Nakon kraćeg otpora vichyjevske su se snage predale, odnosno prešle na stranu Saveznika, ali je daljnje napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja njemačko-talijanskih snaga te lošeg vremena. Bez obzira na to, uspjeh složene amfibijske operacije pokazao je kako su Saveznici sličan pothvat u stanju ponoviti drugdje, tjerajući Hitlera da na račun istočnog fronta šalje trupe na zapad radi obrane europskih obala. Zato se Torch naziva drugom prekretnicom drugog svjetskog rata.

Najvažnija prekretnica ipak se dogodila na istočnom frontu, gdje su ulične borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile njemačko ljudstvo da je njemačko zapovjedništvo bilo prisiljeno popunjavati bočne linije trupama svojih saveznika, Rumunjske, Mađarske i Italije. To je sovjetskoj vrhovnoj komandi (Stavka) dalo sjajnu priliku da dvostrukim bočnim udarom 19. studenog te linije probije i u Staljingradu opkoli 6. armiju generala Friedricha Paulusa. Pokušaji da se obruč probije i opkoljena armija izbavi nisu uspjeli, pa su se 1. veljače 1943. njeni ostaci predali, označivši najveću katastrofu u dotadašnjoj njemačkoj vojnoj povijesti.

Poraz kod Staljingrada Nijemce će natjerati i na povlačenje s Kavkaza, ali je imao i ozbiljnije političke posljedice. Uništenje vojski na Istočnom frontu vladine je krugove u Rumunjskoj, Mađarskoj, pa i u Italiji, natjeralo da razmišljaju o napuštanju Njemačke i priklanjanju Saveznicima prvom povoljnom prilikom.

Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon što su 2. kolovoza američki marinci izvršili desant na strateški važan otok Guadalcanal na Solomonskim Otocima. Japanci su ih odatle pokušali otjerati vlastitim desantom što je dovelo do šestomjesečnih žestokih borbi na kopnu, moru i zraku. Iako su obje strane pretrpjele ogromne gubitke, Amerikanci su ih lakše nadoknađivali te su se Japanci početkom veljače 1943. povukli, označivši uspjeh prve velike savezničke ofenzive na tom ratištu.

Tijek rata godine 1943.

Slom snaga Osovine u Sjevernoj Africi

Savezničkim snagama u Sjevernoj Africi Tunis je, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što zbog teškog planinskog terena koji je vješto koristila njemačko-talijanska ekspedicijska armija kojima je zapovijedao generalo Hans-Jürgen von Arnim. Saveznici su dodatni problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19. veljače došlo do izražaja u bitci kod Kasserinea prilikom koje je Rommel uspio probiti američke položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno tek krajnjim britanskim naporima.

No taj Rommelov uspjeh nije mogao biti iskorišten jer je u Tunis s juga, iz Libije, prodirala britanska Osma armija na čelu s Montgomeryjem. Dana 6. ožujka Montgomery je Rommela porazio u bitci kod Medenina, a 17. ožujka započeo je pustinjskim manevrom zaobilaziti utvrđenu Marethsku liniju na tuniško-libijskoj granici. Uspješan proboj tih položaja zapečatio je sudbinu osovinskih snaga u Tunisu, jer nisu imale dovoljno ljudstva ni materijala kako bi se oduprle savezničkim ofenzivama iz dva pravca.

Iako su pojedini osovinski komandanti tražili dozvolu za evakuaciju, Hitler je to odbio iz političkih razloga, plašeći se dodatne demoralizacije nakon staljingradske katastrofe. Evakuacija je s vremenom postajala sve teža, isto kao i opskrba trupa zbog sve očitije pomorske nadmoći Saveznika u Mediteranu. 14. svibnja posljednji su se ostaci osovinskih snaga predali, označivši konačni kraj rata u Sjevernoj Africi.

U međuvremenu su se sile Osovine mogle utješiti djelomičnim uspjehom njemačke ofenzive na istočnom frontu, tokom koje su Sovjeti odbačeni iz područja Harkova koji su bili oslobodili početkom godine. To je Wehrmachtu povratilo optimizam, odnosno potaklo planove za još jednu veliku ljetnu ofenzivu, dok su Sovjeti odlučili zaustaviti daljnje napade i posvetiti se konsolidaciji svojih redova. To je dovelo do relativnog zatišja na istočnom frontu koje će trajati nekoliko mjeseci.

Desant na Sjevernu Afriku među osovinskim je snagama potakao strah od eventualnog savezničkog iskrcavanja na druge dijelove Sredozemlja. Zato su poduzete mjere za jačanje obrane na tom području – višijevska je Francuska okupirana, nakon čega se njena flota u Toulonu samopotopila kako ne bi pala u ruke Nijemcima. Na Balkanu, gdje se razgranao široki partizanski pokret, pokrenute su ofenzive u cilju njegovog gušenja, pogotovo u Jugoslaviji gdje su pokušaji uništenja Titovih partizana doveli do bitaka na Neretvi i Sutjesci, uz angažman nekoliko njemačkih i talijanskih divizija.

Bitka kod Kurska

Podrobniji članak o temi: Bitka kod Kurska

Kurska bitka (5. srpnja – 23. kolovoza 1943.) vođena je između sovjetskih i njemačkih snaga tijekom ljeta 1943. godine. To je najveća tenkovska bitka u povijesti ratovanja i najznačajnija saveznička pobjeda tijekom 1943. godine.

Namjera njemačkih kopnenih snaga (Wehrmacht) bila je razbiti središnji dio istočnog fronta, s juga obuhvatiti Moskvu i nanijeti odlučujući udarac. Njemačka ofenziva počela je 5. srpnja pod tajnim nazivom Zitadelle (tvrđava, citadela). U bitci je s njemačke strane angažirano 50 divizija (od čega 14 oklopnih i 2 motorizirane) – ukupno oko 800.000 vojnika, 2.700 tenkova i samovoznog topništva, 10.000 topova i minobacača, uz podršku oko 2.000 zrakoplova, a sa sovjetske 12 armija (od čega 2 oklopne). Rusi su imali znatnu brojčanu nadmoćnost u ljudstvu – oko 2 milijuna vojnika – i naoružanju (valja imati na umu da su njemački tenkovi, pa i avioni bili kvalitetniji) – 20.000 topova i minobacača, 920 raketnih bacača, 3.600 tenkova, uz podršku 2.400 zrakoplova. Ruske snage izvele su uspješan protunapad i do 23. kolovoza Njemačka je ofenziva slomljena: makar je Crvena Armija pretrpjela, smatra se, ukupno četverostruko veće gubitke - oko 800 tisuća mrtvih - Njemačko zapovjedništvo je prepoznalo izrazito tešku situaciju svojih snaga, te ih je od propasti spasilo povlačenjem stotinama kilometara prema zapadu. Sovjetske snage od preko milijun ljudi su potiskujući postupno njemačku zalaznicu od oko 200.000 ljudi u ofenzivi Belgorod - Harkov oslobodile od 3. do 23. kolovoza 1942. godine prostrani dio istoka Ukrajine.

Pad Italije

Podrobniji članak o temi: Kapitulacija Italije

U skladu s Churchillovim strateškim zamislima, zapadni su saveznici 10. srpnja 1943. započeli Savezničku invaziju Sicilije, što je bio prvi korak prema izbacivanju Italije iz rata. Iako su osovinske snage, pogotovo njemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na talijansko kopno. Njemačke snage su u tome uspjele, makar uz znatne gubitke, dok je pretežni dio talijanskih snaga pao u savezničko zarobljeništvo. U međuvremenu su svi ti događaji imali utjecaj na fašističke vođe u Rimu, koji su 21. srpnja svrgnuli i uhitili Mussolinija, a nova vlada odmah je započela tajne pregovore o kapitulaciji.

Do kapitulacije Italije je došlo 8. rujna, kada se trebalo dogoditi koordinirano veliko iskrcavanje kod Salerna. No, njemačke snage pod komandom feldmaršala Kesselringa pokazale su se kao vrlo vješte, kako u obrani od zapadnih saveznika, tako i u brzom stavljanju Italije pod okupaciju u Operacija Osovina, gdje su zarobili glavninu oružja talijanske vojske i vrlo veliki dio njenog personala. Savezničke snage su oklijevale, te su uz pomoć talijanskih garnizona koji su se oduprli Nijemcima zauzeli samo Brindisi i otok Sardiniju, a osim što su uspostavili zrakoplovnu bazu na Visu, nisu se okoristile ni ustancima u Istri i Dalmaciji, gdje su talijanske snage ostavile veliki prostor posve slobodnim za savezničko iskrcavanje - te će Titovi partizani držati Srednju Dalmaciju oko 3 tjedna, a istarski će ustanak u vrlo brutalnim Rommelovim ofenzivama biti slomljen tek nakon oko dva mjeseca - uz potpuno nezainteresirano držanje Saveznika.

Mussolini je oslobođen akcijom njemačkih komandosa i postavljen na čelo kvislinške Talijanske Socijalne Republike. U međuvremenu su Nijemci, vješto koristeći planinski teren, zadržavali saveznički prodor prema Rimu te postupno stvorili gotovo nesavladivu obrambenu liniju čiji je centar bio Monte Cassino. Oko tog mjesta mjesecima će se voditi krvave borbe, a savezničke snage će sjever Italije doseći tek 1945. god., u vrijeme kada je Crvena Armija osvajala Berlin.

Kapitulacija Italije imala je ozbiljne posljedice i na Balkanu. Dok je britanski pokušaj da iskoriste kapitulaciju talijanskog garnizona i na brzinu osvoje Dodekanez završio katastrofom, u Grčkoj i Jugoslaviji partizanima su pale u ruke velike količine oružja i opreme. Pogotovo je to imalo veliki utjecaj na Jugoslaviju, gdje su se partizanska vojska i s njom povezan politički pokret nametnuli kao glavni čimbenik u budućem poratnom uređenju zemlje.

Tijek rata godine 1944.

U 1944. godinu ulazi Njemačka oslabljena povlačenjem Italije iz rata na njenoj strani, te s bombardiranjem oslabljenom industrijom u kontinentalnoj Europi, gdje je osobito bila pogođena opskrba naftnim derivatima. Tenkovske postrojbe koje su širile strah mogu se koristiti uz znatna ograničenja, a presudno važne zračne snage koriste se tek vrlo ograničeno. Na drugoj strani, Saveznici su u stanju na bojišta dovesti znatno brojnije postrojbe, koje opremaju industrije koje na raspolaganju imaju izdašne izvore sirovina, energije i radne snage.

Na Pacifiku, Japan pokazuje nesposobnost da se uspješno suprotstavlja odlučnoj ratnoj aktivnosti većih i industrijski višestruko snažnijih Sjedinjenih Američkih Država, te postupno gubi kontrolu nad golemim područjem koje je osvojio prethodne dvije godine ratovanja.

Iskrcavanje kod Anzija

Isfrustrirani uspješnim njemačkim otporom kod Monte Cassina, saveznički su zapovjednici odlučili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno iskrcavanjem trupa kod Anzija, u pozadini njemačkih linija. No, iskrcavanje, koje je otpočelo krajem siječnja, vrlo je brzo zapelo zbog logističkih problema i nesposobnosti američkog generala Lucasa. To je Nijemcima dalo dragocjeno vrijeme da dovuku rezerve i pokrenu protunapad koji je saveznike gotovo uspio baciti u more. Mostobran je očuvan, ali su saveznici odustali od namjere da ga koriste kao polazište za napad na Rim.

Monte Cassino osvojen je nekoliko mjeseci kasnije i Nijemci su konačno prisiljeni na povlačenje, što je Amerikancima omogućilo da 4. lipnja oslobode Rim. No, dotada je Churchillova mediteranska strategija bila temeljito diskreditirana i talijansko bojište izgubilo prioritet među savezničkim planerima.

Oslobođenje Francuske

Jedna od rijetkih fotografija Varšavskog ustanka 1944. godine

Savezničko iskrcavanje u Normandiji, poznatije kao Dan D.

Charles de Gaulle – jedan od vođa operacije Overlord. Makar ga Britanci i Amerikanci nisu htjeli uključiti u planiranje operacije, njegova uloga u oslobađanju Francuske, gdje se oslanjao na znatne francuske snage iz Afrike, dobrim dijelom naoružane oružjem dobavljenim iz SAD, ostaje neupitnom.

Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolje dobiti direktnim udarom u Njemačku preko ravničarske Zapadne Europe. Od kraja 1943. intenzivirale su se pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord. Pomorski i zračni desant bio je godinama planiran, a mjesecima uvježbavan, uz dotada neviđeni sustav dezinformacije neprijatelja.

Sve te mjere urodile su plodom kada je 6. lipnja – datum koji će u povijest ući kao Dan D – izvršena dotada najveća amfibijska operacija u povijesti. Savezničke snage iskrcale su se na širokom frontu u Normandiji, umjesto kod Doverskih vrata gdje su ih Nijemci bili očekivali. Iako su Nijemci na sve moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postupno širio. Nakon mjesec i pol dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspjeli izvršiti proboj i poduzeti veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda zapovijed za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja njemačkih snaga kod Falaisea.

Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nijemci su počeli povlačenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i rasulo. General de Gaulle u tim je danima uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbjegne savezničku okupacijsku upravu. 24. kolovoza, nakon oslobođenja Pariza, to je i potvrđeno.

Duboko uvjereni da će rat moći završiti do Božića, saveznici su se odlučili za riskantni plan zračnog desanta u južnoj Nizozemskoj, kojemu je cilj bilo osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan Operacija Market Garden, 17. rujna doveo je do velikog zračnog desanta, pri čemu su britanski padobranci kod Arnhema stjecajem okolnosti naletjeli na elitne njemačke jedinice. Rezultat toga bila je arnhemska bitka u kojoj su Britanci desetkovani, a Nijemci stekli jednu od posljednjih velikih pobjeda u ratu.

Slom njemačkih istočnih saveznika

Crvena armija od Bitke kod Kurska je bila u stalnom napredovanju. U prvoj polovici 1944. godine borbe su se uglavnom vodile na sjevernom i južnom dijelu istočnog fronta, pa je tako odsječen njemački garnizon na Krimu, a Lenjingrad konačno oslobođen opsade.

Glavni i najspektakularniji udar dogodio se u lipnju, a nosio je šifru Operacija Bagration. Ta operacija koja traje od 22. lipnja do 19. kolovoza 1944. godine vremenski se - prema dogovoru sa zapadnim Saveznicima - poklapa s Operacijom Overlord na zapadnom frontu. Njime je slomljena njemačka Grupa armija Centar i oslobođena Bjelorusija – te je front nakon tri godine razornog ratovanja izmješten izvan predratnog teritorija SSSR-a. U Operaciji Bagration su Sovjeti zarobili oko 160.000 neprijateljskih vojnika, a ovaj put gubitci Crvene armije od oko 180.000 ljudi nisu bili bitno veći nego oni na njemačkoj strani - što je ukazivalo na sve višu kvalitetu sovjetskih postrojbi i vojne tehnike.

U isto vrijeme pokrenuo je SSSR i veliku ofenzivu na Finsku, čija je vlada odlučila pristati na sovjetske uvjete za primirje. Ta odluka nije značila kraj rata za Finsku. Nijemci su odmah pod okupaciju stavili sjeverni dio zemlje koji će postati poprište višemjesečnog krvavog rata između bivših saveznika.

Dva mjeseca kasnije poduzet je udar na Rumunjsku, koja će u trenutku kada je Crvena Armije probila front na rumunjskoj granici objavila da želi promijeniti stranu u ratu. Za razliku od neodlučnih Amerikanaca i Britanaca koji su se u rujnu 1943. godine dvojili oko prihvaćanja ponude talijanskog kralja, Staljin će spremno prihvatiti ponudu rumunjskog kralja i pod svoju kontrolu staviti njegovu vojsku od oko milijun ljudi, te bez borbe izbiti na mađarsku granicu i upotrijebiti dosadašnje rumunjske neprijatelje (Rumunjska je na tlu Sovjetskog saveza pomagala Njemačkoj s više vojnika, nego svi drugi njemački saveznici zajedno) u vrlo teškim borbama u Mađarskoj.

Sovjeti su prodrli i preko bugarske granice, iako ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u. Kao i rumunjska, tako se i bugarska vojska stavila na raspolaganju Sovjetima, učestvujući s oko pola milijuna ljudi u u borbama protiv Nijemaca i snaga NDH na frontu u Jugoslaviji i Mađarskoj.

Dolazak Sovjeta na Balkan prisilio je Nijemce na povlačenje iz Grčke prema sjeveru. Nastali vakuum u Grčkoj nastojale su ispuniti suparničke gerilske frakcije, što je dovelo do Grčkog građanskog rata u koji su se upetljale britanske trupe na strani grčkih monarhista, a također i Bugarska i Jugoslavija koje su pomagale komunističkim gerilcima. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomoć Bugarske carske vojske i Crvene armije oslobodili Beograd te se narednih mjeseci transformirali u regularnu vojsku koja je držala svoj dio fronta.

U Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do njemačke vojne intervencije protiv admirala Horthya i instaliranja fašističkog režima "Strelastih križeva" koji će provesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Židovima. Donekle slično, biti će u NDH spriječena Urota Lorković-Vokić, u kojoj se pokušalo prevesti NDH na stranu saveznika.

Oslobođenje Filipina

Douglas MacArthur, jedan od najboljih i najsposobnijih generala u američkoj povijesti, čovjek koji se proslavio pobjedama na Pacifičkom bojištu.

U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je tzv. preskakanje otoka. Ona se sastojala u tome da se prodor u dubinu područja pod japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine otočnih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i zračne baze, a japanske baze ispred njih bile bi podvrgnute zračnom i pomorskom bombardiranju, odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.

Takva je strategija donijela ploda u savezničkom sporom, ali nezaustavljivom napredovanju u Jugozapadnom, odnosno Središnjem Pacifiku. No, kako su se savezničke linije približavale Japanu, tako su rasle nesuglasice između generala Douglasa MacArthura i admirala Chestera Nimitza. Dok se Nimitz zalagao za direktan prodor prema Japanu, dotle je MacArthur, izgleda dijelom zbog svoje povrijeđene taštine, inzistirao na prethodnom oslobođenju Filipina (gdje je on bio 1941. god. zapovijedao poraženim filipinsko-američkim snagama od oko 80.000 ljudi, koje su se izolirane od podrške iz Amerike nekoliko mjeseci odupirale nadmoćnijim Japancima) na kojima su proameričke filipinske gerilske postrojbe kontrolirale pretežni dio džungle i brdskih područja - uz cijenu surovih japanskih represalija.

Na kraju je iz političkih razloga prevagnulo MacArthurovo mišljenje. U jesen su Amerikanci prikupili veliku invazijsku flotu i desantom od 20. listopada 1944. godine započeli Bitku za Filipine. Japanski pokušaj da zaustave desant doveo je do bitke u zaljevu Leyte – najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon kojeg je japanska ratna mornarica prestala postojati kao ozbiljan faktor. Američke kopnene snage na Filipinima su, s druge strane, s japanskim garnizonima vodile žestoke borbe do samog kraja rata.

Tijek rata godine 1945.

Slom Njemačke

Podrobniji članak o temi: Kapitulacija Njemačke

Krajem 1944. Njemačka je ostala usamljena, bez saveznika, a i njen matični teritorij već je bio načet sa zapada i s istoka. No, Hitler je još uvijek vjerovao u uspješan završetak rata, uzdajući se u nova oružja poput raketa V-2 ili mlaznih lovaca Me-262. Kako bi stekao vrijeme da ih usavrši, naredio je veliku ofenzivu na zapadu protiv američkih položaja u Ardenima. Velika ardenska protuofenziva u potpunosti je iznenadila Amerikance i nanijela im teške gubitke, ali su njihovi položaji brzo konsolidirani uz pomoć britanskih saveznika te su Nijemci postupno potisnuti na polazne položaje.

Broj ljudskih žrtava u Drugom svjetskom ratu

Gubitke u Ardenima više ništa nije moglo nadoknaditi, što su odmah iskoristili Sovjeti, probivši njemačke linije u Poljskoj i približivši se samom Berlinu. U ožujku su zapadni saveznici konačno prešli Rajnu i počeli prodirati u samo srce Njemačke. Saveznici su također pokrenuli ofenzivu u Italiji, isto kao i Titova jugoslavenska vojska.

Njemačka je vojska nakon više od pet godina doživjela potpuni slom pa su se mnoge jedinice, pogotovo na zapadu, počele predavati bez borbe, a na istoku boriti manje zato da zaustave Sovjete, a više zato da sebi daju priliku za predaju zapadnim saveznicima. 25. travnja sovjetske i američke trupe spojile su se kod Torgaua, presjekavši tako Njemačku napola. U isto vrijeme otpočela je berlinska bitka tijekom koje je Hitler izvršio samoubojstvo, a sam Berlin predao se 2. svibnja.

Nova njemačka vlada pod admiralom Dönitzom otpočela je pregovore o kapitulaciji koji su završeni 7. svibnja, a 8. svibnja objavljen je prekid neprijateljstava. U nekim dijelovima Europe, pogotovo onim istočnim, borbe su se vodile još nekoliko tjedana, ali je tog dana službeno otpočeo mir.

Slom Japana

Podrobniji članak o temi: Kapitulacija Japana

Eksplozija atomske bombe u Nagasakiju 9. kolovoza 1945.

Douglas MacArthur, američki general, potpisuje japansku kapitulaciju na USS Missouriju.

U prvoj polovici 1945. godine američki su se vojnici iskrcali na otok Iwo Jimu i nakon dugotrajnih i žestokih borbi svladali tamošnji japanski garnizon. Otok je poslije počeo služiti kao baza američkim strateškim bombarderima B-29 u njihovim napadima na ciljeve u samom Japanu. Prilikom napada korištene su zapaljive bombe što je samo u Tokiju dovelo do 300.000 mrtvih.

U lipnju su se Amerikanci još više približili samom Japanu nakon iskrcavanja na Okinawi. I tamo je japanski garnizon svladan, ali uz ogromne gubitke na savezničkoj strani. Ti su gubici uvjerili američke planere da će invazija samog Japana zahtijevati nezamislivo veliki broj žrtava i doveli do odluke da se Japan na predaju pokuša prisiliti upotrebom novog oružja zvanog atomska bomba.

Dana 6. kolovoza na Hirošimu je bačena atomska bomba koja je izazvala dotad nezamislivo razaranje i patnje među lokalnim stanovništvom. Dok je japanska vlada pokušavala shvatiti što se dogodilo, uslijedio je još jedan šok u obliku objave rata SSSR-a. Sovjetske snage vrlo su brzo razbile japanske snage u Mandžuriji i otpočele brzo napredovati prema Koreji. Dana 9. kolovoza bačena je druga atomska bomba na Nagasaki (vidi Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija).

To je bilo dovoljno da japanska vlada nakon nekoliko dana shvati da daljnji otpor nema smisla, te je 15. kolovoza objavljena bezuvjetna kapitulacija. Ona je formalno potpisana 2. rujna na američkom bojnom brodu USS Missouri u Tokijskom zaljevu, što je datum koji predstavlja službeni završetak drugog svjetskog rata..

Posljedice rata

Podrobniji članak o temi: Posljedice Drugog svjetskog rata

Gubitci

Podrobniji članak o temi: Broj ljudskih žrtava u Drugom svjetskom ratu

Njemački teritorijalni gubici 1919.-1945.

Njemačke okupacijske zone nakon anektiranja istočnih teritorija 1946.

Točan broj ljudskih žrtava u ratu nepoznat je i do danas. Broj se procjenjuje na oko 55 milijuna ljudi, što je najveći broj do danas. Broj ranjenih bio je višestruko veći, što, s obzirom na tadašnji broj stanovnika planeta Zemlje, Drugi svjetski rat čini najkrvavijim sukobom u povijesti.

Rat je doveo do dramatičnih demografskih promjena u mnogim dijelovima svijeta. Cijele su etničke zajednice ili desetkovane ili prisilno raseljene. Najžalosniji su primjer tog desetkovanja i mučenja europski Židovi i Romi. Židovi koji su preživjeli holokaust uglavnom su se iselili u SAD i Aziju gdje su stvorili Izrael.

Podrobniji članak o temi: Progon Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata

Od protjeranih naroda to su bili Nijemci (iz Istočne Europe).

I materijalni gubici bili su veliki. U ratu su nestali i mnogi dijelovi kulturne baštine, za što su najbolji primjer Varšava, koju su, nakon neuspjelog ustanka godine 1944., Nijemci u potpunosti razorili, te Dresden čiji je veći dio godine 1945. spaljen u savezničkom bombardiranju.

Promjene granica

Velika trojka: Winston Churchill, Franklin Delano Roosevelt i Josif Staljin na konferenciji u Jalti (1945.) na kojoj su dogovarali podjelu svijeta nakon rata.

Najvidljivije promjene bile su one koje su se ticale državnih granica. SSSR je u svoj sastav uveo Estoniju, Latviju i Litvu te se proširio na račun Finske, Njemačke, Poljske, Čehoslovačke i Rumunjske. Mirovnim ugovorima proširila se Poljska na račun Njemačke, odnosno Jugoslavija na račun Italije – s time da je pitanje Trsta riješeno tek 1954. godine. Kina je preuzela otok Tajvan, dok je Koreja stekla neovisnost.

Sama Njemačka ubrzo je nakon rata podijeljena na Zapadnu i Istočnu Njemačku. Austrija je također povratila neovisnost i godine 1955. postala suverena i neutralna država.

Političke promjene

Nacistički ratni zločinci na suđenju u Nürnberškom procesu.

Kraj rata u Aziji prešao je iz globalnog u lokalni sukob. Nakon rata bivše kolonijalne sile u Aziji pokušale su vratiti svoja područja oružanim sukobom.

Britanija je bila iscrpljena i svim svojim kolonijama priznala je samostalnost, a Francuska je Vijetnam napustila tek 1954. Dotada je već započeo proces dekolonizacije tijekom kojeg je nastao Treći svijet.

Na mjesto iscrpljenih, poniženih i devastiranih bivših europskih sila došle su dvije države – SAD i SSSR. Njihovo suparništvo, djelomično motivirano borbom za prevlast u svijetu, a djelomično nesuglasicama nazvano je hladni rat, a granica između njihovih sfera u Europi prozvana Željezna zavjesa.

U nastojanju da steknu propagandnu i drugu nadmoć nad Sovjetima, Amerikanci su u Zapadnu Europu uložili ogromna sredstva u svrhu ekonomske obnove preko tzv. Marshallovog plana. Ubrzo nakon rata počeli su prvi diplomatski koraci koji će s vremenom dovesti do stvaranja Europske Unije.

Kulturni utjecaj

Dijelom zbog svog trajanja i dimenzija, a dijelom zbog toga što je bio prvi oružani sukob u kome su ulogu imali novi masovni mediji kao radio i film, Drugi svjetski rat na svjetsku je kulturu općenito ostavio snažan utisak koji traje i danas i koji se manifestira u dva često proturječna oblika.

U Drugom svjetskom ratu, koji je bio puno razorniji od Prvog, pojavio se i razvio pacifizam. On je nalagao izbjegavanje rata pod svaku cijenu.

Zbog sve veće upotrebe nuklearnog oružja smatra se da bi treći svjetski rat, ukoliko bi došlo do njega, bio još razorniji i da bi prijetio uništenju ljudske vrste.

Posebno je velik zločin predstavljao Holokaust. Mnogi smatraju Holokaust težim zločinom od svih razaranja u ratu.

Poveznice

• Hrvatska enciklopedija (LZMK): Drugi svjetski rat
• Opća i nacionalna enciklopedija: Drugi svjetski rat
• Enciklopedija.LZMK.hr: Drugi svjetski rat