Slikarstvo gotike obilježeno je isprva sporim razvojem, većinom se svodilo na umjetnost vitraja koja je potisnula prijašnje iluminacije samostanskih rukopisa. Oslanjajući se na romaničku tradiciju i pod utjecajem crkvene skulpture, u vitrajima se razvio plošni, ornamentalan stil bez trodimenzionalnosti.
Tijekom 13. stoljeća u Francuskoj se razvio „elegantni stil” u iluminacijama molitvenika, pri čemu se ljudske figure prikazuju uz sve više pažnje i detalja i s naglašenijim volumenom. U Italiji toga vremena slikarstvo je obilježeno „novobizantskim” stilom koji je uslijedio nakon križarskog osvajanja Carigrada godine 1204.
Slikarstvo vitraja
Staklene površine gotičkih katedrala nisu bile pogodne za razvoj slikarstva. Dakle, fresko-slikarstva i nema jer nema velike površine zida zbog mnogo prozora. U crkvama širom Europe prestali su se u razdoblju gotike izrađivati veliki narativni ciklusi. No tu su zato vitraji (vitraži) - komadi stakla se spajaju međusobno tankom linijom olova i to po konturama likova; veći dijelovi stakla uglavljeni su u rame od lijevanog željeza. Kompozicije vitraja su dvodimenzionalne, bez perspektive. Boje su prozirne, najčešće crvena, plava, žuta i zelena. To su većinom izabrane scene u kojima se pojavljuju likovi živih ličnosti s kršćanskim ikonografskim likovima. U urašavanju katedrala vitrajima prednjačila je Francuska (Chartres, Le Mans, Laon i dr.). Krajem 14. st. napušta se takav monumentalni način komponiranja vitraja, boje postaju raznovrsnije i uvodi se perspektiva ( Sainte-Chapelle u Parizu, Reims, i dr.).
Trecento u Italiji
U Italiji gotička arhitektura nije nikada dostigla vrhunce Francuske i Njemačke, ali je Italija bila pod utjecajem Bizantske umjetnosti, a posebno njihova slika na drvetu. Tako da će se prvo gotičko slikarstvo razviti upravo u Italiji. Imućni pojedinci poručivali su slike na drvenoj podlozi za privatnu upotrebu, ponekad su se radili i poliptisi (povezane slike na više dasaka). Svaki poliptih završavao je prelomljenim lukom, a prizori na drvenoj dasci oivičavali su se stupovima. Pozadina je najčešće zlatna, likovi su idealizirani, božanski, ponekad se u scene uvode elementi pejzaža. Slikari su težili prikazati prostor, ali još nisu svladali perspektivu. Cimabue i Duccio već krajem 13. stoljeća počinju prirodnije prikazivati likove te naglašavaju voluminoznost tijela i prostornost slike.
Giotto di Bondone je najvažniji slikar Gotike; on je prvi uskladio prizor slike i povezao ga s prostorom promatrača (tako što je sliku spustio na očište promatrača). Giotto zapostavlja ulogu arhitektonskih okvira, dubinu prostora oblikuje položajem i veličinom ljudskih figura, naglašavajući time prostorne planove slike. Likovi na njegovim slikama čvrsto stoje na zemlji, uobličeni su i vladaju prostorom trodimenzionalni, a ne plošni. Prvi je u europskom slikarstvu krenuo u izražavanje osjećaja u stvarnom životu putem svojih likova. Giotto je izvršio velik utjecaj na druge umjetnike, a njegovi najpoznatiji radovi nalaze se u Firenzi, Padovi i Assisiju. Njegovi suvremenici Duccio i Simone Martini postižu podjednako zavidne rezultate.
Talijanski slikari trecenta
Internacionalni stil
Slikari srednje i sjeverne Europe preuzeli su od talijanskih umjetnika narativnost, prikaze krajolika i prostornost slike. Od druge polovice 14. st. se spajanjem sjevernih i talijanskih tradicija razvio tzv. internacionalni gotički slikarski stil nastao spajanjem dostignuća juga i sjevera Europe. Obilježava ga naturalizam prikaza s naglašavanjem detalja, važnost dubine prostora te meko oblikovanje ljudskih figura i draperija. Najvažniji talijanski slikar međunarodnog stila bio je Gentile da Fabriano, koji je uz naturalizam detalja i elemente fantastičnog, unio i novu upotrebu svjetlosti na slici. Oko 1400. godine, uglavnom posredstvom Italije, uz iluminacije se razvijalo i uljeno slikarstvo i na drugim područjima (Češka slikarska škola, Avignonska škola).
Posebno mjesto ima molitvenik brata francuskog kralja Très Riches Heures du Duc de Berry što su ga oslikali Flamanci Braća Limbourg. U njemu su vrlo detaljno prikazani kalendarski mjeseci sa svim popratnim ljudskim radovima. Posebnost ovih slika je novo vizualno otkrivanje i prikazivanje prostora i prirode, koja se tijekom godišnjih doba stalno mijenja. Na taj način gotičko slikarstvo je važan uvod u renesansno obraćanje prirodi.
Kasniju gotiku obilježava flamansko slikarstvo koje je u djelima Huberta i Jan van Eycka konačno nadmašilo skulpturu. U Njemačkoj su uljeno slikarstvo razvijali Majstor Francke i Stefan Lochner, dok su Martin Schongauer, Albrecht Dürer i Matthias Grünewald svojim radovima označavali prijelaz iz gotike u renesansu[1].
Gotički slikari ostatka Europe
|
 Podrobniji članak o temi: Sjevernoeuropska renesansna umjetnost |
Izvori
- ↑ gotika, Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža; Pristupljeno 14. studenoga 2016.
- Enciklopedija likovnih umjetnosti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1975. god.
- Dr. Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2., Školska Knjiga – Zagreb, 1997. god.
- Radovan Ivančević, Umjetnost razdoblja život II., Profil, Zagreb, 2001. god.
- Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 2., Mladost, Zagreb, 1975. god.
- Gilles Plazy & Jean Lacouture, Povijest umjetnosti u slikama, Leo-Commerce, d.o.o. Rijeka, 2000. god.
- H. W. Janson, Art History, Thames & Hudson, London, 1997.
- Several Authors, History Of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001.
Poveznice
Vanjske poveznice
- Gotička umjetnost, iz ArtCyclopedia.com
- Gotička umjetnost, iz Encyclopedia Britannica Online.
- Gotička umjetnost, iz Microsoftove Encarte.
- Gotička umjetnost, iz Enciklopedije Columbia, šesto izdanje, 2001.
- Gotička umjetnost, Muzejski portal Schleswig-Holstein.
- Gotička umjetnost, iz "Povijesti umjetnosti" i [1].
| |||||||||||||||||||||||