Dinko Ranjina (Dubrovnik, 1536. – Dubrovnik, 1607.), hrvatski je renesansni pjesnik iz Dubrovnika.
Životopis
Rođen je u Dubrovniku kao vlastelin te je sedam puta biran za kneza Dubrovačke Republike, a 1588. izabran je u Veliko vijeće.[1] Oženio se sestrom Frana Lukarevića.
Pokušao se baviti trgovinom u Messini da bi na posljetku došao u Firencu gdje je počeo pisati. Cosimo de' Medici primio ga je 1567. godine u Red svetog Stjepana (Sacro Militare Ordine di Santo Stefano Papa e Martire).[1]
Poslanicu mu je napisao Maroje Mažibradić.
Lirika
Utjecaji
Pisao je pod utjecajem petrarkista, ali s bembističkim željama približavanja izraza pučkom govoru. Vraća se uzorima Antoniu Tebaldeu, Serafinu Aquilanu i ostalim talijanskim pjesmicima protiv kojih nastaje bembizam.
Forma
Napisao je 27 talijanskih soneta u antologiji Rime scelte da diversi eccelenti autori iz 1563. godine, a glavno mu je djelo zbirka Pjesni razlike, posvećena Mihu Menčetiću.
Prvi je jedan dio svojih pjesama u dvanaestercima oslobodio unutarnje rime.
Tematika
Većinom je pisao ljubavne pjesme, ali i duhovne i satiričke pjesme, zatim erotičko-idiličko pjesništvo i bukolike (Pastirske pjesni) te prijevode grčkih i rimskih pjesnika.
Izvori
Literatura
- Leksikon hrvatskih pisaca, ur. Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković, Zagreb: Školska knjiga, 2000.
- Skripte FFZG Starija hrvatska književnost - renesansa
Vanjske poveznice
- Dinko Ranjina: Pjesme
- Dinko Ranjina: Piesni razlike, izdanje 1850.
- Dinko Ranjina: Pjesni razlike, izdanje SPH
- Piesni raslike Dinka Ragnine, izdanje 1563.
|